Dress code
Uvijek sam smatrao da sportisti pretjeruju sa izjavama tipa ,,poziv u nacionalni tim je poseban, čast je igrati za reprezentaciju, poseban je osjećaj kada nosite dres sa nacionalnim grbom na grudima, atmosfera u svlačionici je odlična, jedva čekamo naredni meč, samo mislimo na narednog protivnika, samo da izađemo na teren...'' i tako dalje i tome slično. Sportisti se odriču mnogo čega da bi se posvetili treninzima, a u uzročno posledičnoj vezi redom stradaju obrazovanje, prijatelji, upućeni su jedni na druge i u medijima se tipski predstavljaju na sličan način, pa sam se navikao da im ne zamjeram na tome.
Onda sam dobio poziv iz FSCG da zajedno sa Milošom Antićem, urednikom sportske redakcije Dnevnih Novina, oformim ekipu sportskih novinara koji bi odigrali meč sa amaterima iz Engleske, Old Sedcopiansima. Sastav iz Londona, gomila fudbalskih entuzijasta jednom godišnje izabere lokaciju u Evropi i dogovori sa nacionalnim savezima makar dva fudbalska meča. Tako se nakon Malte i Hrvatske, na njihovom putu našla i Crna Gora.
Više puta smo igrali fudbal sa zaposlenima u savezu na velikom terenu. Svaki put izgubili. Osjećaj da gazite po zelenom uređenom igralištu čini vas privilegovanim. Pogotovo mogućnost da se družite i igrate fudbal sa ljudima koji su napravili ozbiljne karijere. Takođe, mogućnost da naučite kako se teško, odnosno lako, snalaziti u određenim, specifičnim situacijama je neprocijenjiva. Pričati, odnosno pisati o ovoj igri je jedno, a samo trčati, možda dodati loptu, šutirati, potpuno drugo. Gomila izgovorenih ''trebao je loptu desno, a gdje mu je lažnjak, ima li lijevu nogu, je li moguće da ovo nije dao'' brzo se pretvori u samo jedno ''ovo je mnogo teže nego što izgleda''.
Nakon što su teniskim rezultatom 6:0 6:0 Englezi izgubili od Arsenala iz Tivta i FSCG, došao je dan da sportski novinari isprse stomake i manjak fizičke kondicije pred moćne inostrane amatere. Dio dogovora sa ljudima iz saveza je bio i da nam omoguće neke dresove, da ne bi ličili na grupu građana ili gabaritnu klapu iz Boke, ali niko se iskreno nije nadao da ćemo dobiti garnituru zrelu za tri boda protiv bilo koga na domaćem terenu. Crveno i zlatno, od 1 do 23. Čekali su nas osim dresova i šorcevi i štucne. Full oprema, koža, klima i Pioneer muzika. Onog trenutka kada smo se postrojili ispred gola za zajedničku fotografiju, sjetih se milion puta odslušanih riječi, čast, obaveza, poseban osjećaj. Prvi put u životu, u mojoj ne maloj glavi, odjekivale su, srce je malo preskakalo, a adrenalin je pumpao. I to ispred jedinog prisutnog na tribinama, snimatelja televizije 777.
U petak uveče, pred punim tribinama Gradskog stadiona u Podgorici, zamislite sebe kako predstavljate državu, kako ste odabrani. Zamislite se u našoj fudbalskoj uniformi, kako upravo od vas zavisi da li će fudbalska reprezentacija skočiti do Brazila. Prenesite taj osjećaj na prvog do sebe, bio on ili ona iz Pljevalja ili Rožaja, Novog ili Ulcinja, bili oni rođaci ili roditelji, dodajte još malo pozitivne energije momcima koji odavno znaju šta je obaveza, čast, privilegija, dati sve od sebe upravo vama. Neka suplementi u našoj borbi budu samo glas i dlanovi, bez flaša, čaša, upaljača, baklji. Dajte svima šansu da upišemo tri boda bez mrlje. Bez sjenke. Bez upiranja prstom.
OldSedcopiansi su poraženi tog dana, ostaće upisano 3:2 za sportske novinare. Istrčao sam više nego sam mogao, ni hladne vode nijesam mogao da pijem, boljele su me pokosnice pet dana kasnije, išao sam ulicom kao prebijen, a izvjesni Mills ostavio mi je šest krampona na tetivi kao 15-dnevno podsjećanje da u fudbalu postoje i klizeći startovi. Sa leđa. Ipak, dres, i na revers, crveni i zlatni, ostavio je prostor za osmjeh, dobru ribolovačku priču za, nadam se, unučad. Taj dres, uz tri boda protiv Ukrajine, biće istorijski. Budi dio istorije, podrži.
