Muški rukomet - jednom podstanar, vazda podstanar
Mnogo puta sam pisao o sportskoj karmi, nevidljivoj, neprimjetnoj supstanci svakog uspjeha, odnosno, neuspjeha. Kako radiš, kako živiš, kako dišeš, kako treniraš, koje prepreke prelaziš, ko su ti rivali, šta su problemi i na koji način ih rješavaš, sve je bitno. Što te ne stigne na mostu, polomite na ćupriji. Definitivno nije svejedno i definitivno da nije nelogično da se neke stvari događaju sa razlogom.
Duboko osjećam i vjerujem da je jako bitno kako i sa kim treniraš, koliko si posvećen, šta si spreman da žrtvuješ, koliko si spreman da rizikuješ, čega si spreman da se odrekneš, koje si prepreke preskakao na putu do cilja i na koji način si to radio. Vjerujem u sve ovo, jer što te ne stigne na mostu, sačeka te na ćupriji. Ili obratno.
Crnogorski rukometaši su ona rijetka vrsta prokletnika koja egzistira samo na ovim prostorima. Napaćeni, pod selotejpom preko imena i prezimena, preko državnih simbola, znojavih čela, krvavih dlanova, polomljenih rebara, nagnječenih tetiva i ligamenata, oni su uvijek davali više nego što su uzimali. Uvijek smo od njih imali više nego nam je sledovalo.
A mi smo uzimali, punili se samopouzdanjem zahvaljujući njihovim uspjesima, pjevanjima himne, hvalili se njemačkim, švedskim skalpovima, iako smo ljubav prema njima folirali besomučno i izvitopereno. Iako smo znali da nešto nije u redu, da odnos prema njima nije u redu, da tamo nekih dnevnica nema godinama, da tamo nekog generalnog sponzora nema godinama. Iako su rezultati tu, godinama.
Čak su bili toliko ponosni, suludo hrabri, rekao bih, da u ovo vrijeme egzodusa mišljenja, ukažu na svoje, ne zadovoljavajući se učešćima na svjetskim i evropskim prvenstvima. Iskreno, mislio sam da zato karma vrijedna, vraća im sve što im uzimamo, što im se duguje, u svakom smislu. Pogotovo sam bio ubijeđen, da će poslije ovakvog izliva hrabrosti, taj potez biti nagrađen.
Godinama, ovi momci, igraju sa onima koji hoće da igraju. Nema Marka, Janka, Žarka, Zorana, Ivana, Gorana, Petra, ovoga, onoga, nema veze. Igrali su u polupraznim halama. Nema veze. Igrali su za one koji ih ne cijene, opet nema veze. Bili su svjesni stečenog stanja i nemogućnosti promjene istog. Prešli su veliki put od zatečenog do osvješćenog.
Sada, u ovom trenutku, kada se mnogi slade njihovim neuspjehom, jer su imali svoju viziju i stav, dirnuli u autoritet, kada se pominju riječi, katastrofa i bruka, kada je upravo njima najteže, upravo zbog preuzetog rizika, neznavenog za ove sportske prostore, vjerujem i da nemaju zbog čega da brinu. Tih par hiljada Crnogoraca i Crnogorki i danas je sa vama, ovim ostalima, kojima ste bili dobra priča uz dojč kafu i poglede ispod sunčanih naočara, njima je svejedno. Nema brige.
Ispraće usta sa vama, par dana, neko će vas pomenuti u komentarima na portalima, zalaziće se u teorije zavjere, govoriće se o vašoj fizičkoj ljepoti, onako, baš kulturno i sa puno poštovanja, kako samo mi to umijemo. Naravno, o budućnosti ovog sporta u Crnoj Gori, malo ko mari, pa je glupo da pričamo na tu temu. Isto tako je glupo da vi više trošite vrijeme na nas. Posvetite se vašim porodicama, prijateljima, odmorite glave i tijela.
Vidite i sami da je i sportska karma digla ruke, da na ovom komadu zemlje ima mnogo negativne energije, a put od dobre namjere do loše realizacije ima previše neprijatelja. Dok ne shvatimo da je entuzijazam potrošna kategorija, ne može se naprijed. Za svaku iole ozbiljnu priču potreban je sistem i organizacija, valjda je jasno da u tim segmentima ne blistamo. Od vica i šmeka previše smo rukometno živjeli. Dobro se pogledajte u oči, priznajte da je teško moglo bolje.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
