Vlado Wall-E Perović

Iskreno, boli me penis za rezultate. Poslednji put sam nešto zaokruživao, ako ne računamo kredite, kad me prijatelj Đurko izveo na referendum. Već tada sam bio svjestan da šta god da upišem griješim, ali me tad ubijedio da baš od mog glasa nešto zavisi. E, moj Đurko, ni od mog ni od tvog se niko nije leba najeo. Zašto me boli uvo za rezultate? Jednostavno, moja glava je naštelovana na navijanje, a ovog puta, kao ni u prethodnih deset godina, nijesam imao za koga. Uostalom, demokratija zadovoljava proste kriterijume, jedan čovjek, jedan glas, a to što mnogi nijesu ni ljudi, nego nijesu ni za slabije opremljeni zoo vrt, to nema veze. 

Čini mi se da ova garniture ljudi koja sebe predstavlja kao političare neće sa ove moje bande vidjeti ni traga, a sigurno ni glasa u bliskoj budućnosti. Izvitopereni u svojim rovovima, šančevima, neumoljivo uporni u svojim namjerama da među nama naprave novi niz granica, kao da nijesu dovoljne ove u svijetu statusnih simbola, stalno izmišljaju nove razloge zašto su oni baš ti. E, pa serem se ja na to, nema trika da će me neko posvađati sa nekim, samo zato što je iz neke partije, što ima ili nema svoju crkvu ili što ima malo jači pigment. Odjebite na kilometar. Svi. Kad treba da se opljuje neko, vadite puškice i ispaljujete šlajmerice. Nacionalisti, građanski oprijedjeljeni, ovi, oni. Bravo, kako ste im rekli, bravo. Da hitnete farbu na bilbord ili da flajere rasturite po gradu, bez reversa, bravo, bravo.

Nekako mi je najtužnije to što ne vjerujete u ono što pričate, ajde, vi, političari, serete jer morate, jer to donosi nevjerovatan arsenal povlastica o kojima mi obični smrtnici ne možemo ni da sanjamo. Uostalom, ne vidim da je neko od poslanika prijavio da je eventualno podstanar ili da je ušao u farmericama u parlament. Vjerovatno da vam ne zamjerimo. Nego vi, ja, plejada likova i djela na društvenim mrežama, opterećenih stanjem svijesti i budućnosti naroda, koji danima govorite da nećete ovo ili ono. Kad se sakupe glasovi, par dana, postizborne šutnje, pa onda o stajlingu nekog nebitnog lika na tv ekranima. Da se zaboravi što je bilo. 

Ono što me boli još više je nedostatak bilo kakve ideje, vjere, nade, nazovite to govno kako god hoćete, koja bi me natjerala da se ovdje zadržim više od dva i po minuta ukoliko bi došao bilo kakav poziv sa strane, pa makar i iz Čada. Ne bih ni razmišljao. Nažalost, neće ni doći. Nije da se nijesam trudio, ali vjerovatno malo više laktanja, PR-a, ego tripova, selfpromotiona, centrifugalne i centripetalne sile je trebalo da se desi. Ovako, ližu se rane, kupe se prnje, majka mi ne može reći, nemaš gdje.

Količina licemerja osim na izborima, dokazana je i ovog vikenda, kada je Sergej okupio 5000 nečega, a oni su donijeli manje od 5000 eura za pomoć poplavljenima u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Da je došla bilo kakva mečka sa strane, zviznula ulaznicu od 10,15 eura, vjerujem da bi opet bio isti broj nečega na Stadionu malih sportova u Podgorici. Suludo je očekivati da će se nešto nabolje promjeniti, kad živimo u društvu gdje roditelji ne pričaju sa svojom djecom, osim preko faceobook-a, gdje sebično pokušavamo da se izborimo za bonuse i dnevnice, a ne umijemo da sastavimo proširenu rečenicu na bilo koje njihovo pitanje. 

Ne umijem da završim, iskreno, osim da napišem da mi je jako žao što mi je jedini cilj da odjebem odavde. Niti mislim da sam ugrožen, niti mislim da sam jedini, niti mislim da ću ostati gladan, žedan, ali ako se čitav život svodi na to da kupiš dvije prnje, dva hamburgera, da mrziš prvo sebe, komšiju, kolegu, životnog partnera, pa cijeli svijet i da glasaš jednom godišnje, onda jebi ga, ne valja. Znam da ovaj moj trenutak niko neće shvatiti kako treba, osim neki gastarbajter, koji nema familiju, pa mu bude merak da nas spasi, usvoji dijete, koje je lijepo, ženu, koja govori četiri jezika i mene, koji ponekad ponešto lijepo napišem.