Vlado Wall-E Perović

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

Toliko je bio dobar da su... dolazili na stadion samo zbog njega… na jedno Džej samo dodali i drugo… smatrali da je Ronaldinjo prosječan igrač dok su pored njega gledali Džeja Džeja…

Augustin Azuka Okoča bio je najbolji fudbaler svijeta za sve one kojima je ova igra više od gola, rezultata, taktike, formacija, strategija, trofeja, pehara. Džej Džej je volio da se igra, sa loptom, jer je dugo nije gledao na prašnjavim ulicama Enugua, gdje je sve što je ličilo na loptu dobijalo Oskara za epizodnu ulogu u filmu zvanom fudbal. Njegova priča ništa nije drugačija od mnogih afričkih. Talentovano dijete otišlo je u daleki svijet, dobilo šansu da trenira, impresioniralo i ostalo u dalekom svijetu.

Dok je našim klincima ispod nivoa Belgija, Holandija, Džej Džej je proplesao u trećeligašu, po svemu čuvenoj Borusiji iz Nunkirhena. I tako dvije godine. U trečoj ligi Njemačke. Džej Džej Okoča. Neko će reći da su to bila neka druga imena, da nije bilo skauta, agenata, da se ta razorna ljevica, savršena desna spoljna, te niske magičnih driblinga nijesu vidjele na početku njegove karijere. Možda su u pravu, ali se i danas ekonom Nunkirhena kune da su jednom na treningu makar šestorica ''kosila'' travu, a da je sedmi donjim dijelom leđa iskopao busen.

I niko mu nije vjerovao dok jedne noći u septembru, Klaus Topmeler, strateg Ajntrahta iz Frankfurta sa autfitom soft porn zvijezde i isto takvom frizurom nije tražio da sačuva loptu na sredini terena i održi 2:1. Nije mu to pošlo za rukom. Niti nogom.  Da je te noći na golu Karlsruea Oliver Kan umjesto dresa imao džemper, Džej Džej bi ga ''rasparao'' obmotao vunicu u oblik lopte i poslao je u mrežu. Kan je levitirao po kaznenom prostoru, a defanzivci rivala bili su omamljeni. Falio je još suzavac da ih Okoča sve rastjera. Plesao je, plesao, mrdao kukovima, udarao lažnjake, sabotirao čula nesrećnim rivalima. Kada je lopta konačno ušla u gol, svima je laknulo, Kan je ''liznuo'' travu, Džej Džej skinuo dres, a publika čupala kosu kao da je na terenu četvorka iz Liverpula.

Te neke 1994. Džej Džej je debitovao na SP, na drugoj utakmici, dva minuta, na trećoj 20 minuta, a protiv Italijana u osmini finala 120. Nigerija je imala sve i dobila ništa. Stislo se u nekoj pretkomori, srce je kucalo previše, puls varirao, a ono malo taktike i prenemaganja što su donijeli sa sobom nije valjalo. Zola je dobio crveni karton, Nigerija je vodila do 88. minuta, a onda je Roberto Bađo ugurao vudu lutku u kazneni prostor. Dva puta. Jednom na kraju regularnog dijela, drugi na kraju produžetka.

Jup Hajnkes je osvojio sve što jedan trener može da osvoji, ali ne i Džej Džeja. Toni Jeboa je ''zapalio'' za Lids, a Okoča i Ajntraht ''skliznuli'' su u drugu ligu. Fenerbahče je uvijek imao moranje da neki majstor zaduži desetku, pa se Muhamed Javuz, turski državljanin, potpuno nigerijskog porijekla potpuno uklapao u tu priču. Slobodni udarci su za njega bila poslastica, za golmane Strava u Ulici brestova. Na svakoj drugoj utakmici Džej Džej je bio na listi strijelaca.

To SP 1998. na kojem je Džej Džej ''preskočio'' loptu, ostaće upamćeno za sva vremena. Samo on me mogao natjerati da vježbam dribling. Lopta bez dodira klizi, nesretni Kolding ''pliva'' desno, Džej Džej žuri lijevo. I tako nekoliko puta. Nigerija je platila još jednom danak naivnosti i činjenici da je Bora Milutinović igrao sa B postavom protiv Paragvaja. Danci su bili savršeni u tom meču. Braća Laudrup su ''otkupili'' prava na loptu u tom susretu.

Peter Rufai, Mutiu Adepoju, Uče Okečukvu, Taribo Vest, Selestin Babajaro, Sandej Neđelja Oliseh, Finidi Džordž, glavna faca grada Čikaga, Garba Laval, Džej Džej, Nvankvo Kanu, Viktor Ikpeba, Rašidi Jekini, Tijani Babangida, Danijel Amokači, Emanuel Amunike, osvojili su dvije godine ranije olimpijsko zlato, a ja vjerujem da su svi klinci iz ulice makar znali da navedu 15 imena i prezimena nigerijskih reprezentativaca. Inače, ni djevojčice vas nijesu gledale isto.

Imao je PSŽ novca i krajem dvadesetog vijeka, pa je ''samo'' 24 miliona dolara uplatio na račun Fenera. A tamo je Džej Džej bio mentor Ronaldinju. Kakva je to samo borba bila, ko će napraviti bolji potez, o kome će pričati francuska štampa narednog dana, ko bi mogao da zamjeni legendardnog Raija. Tu se nije mnogo trčalo, Loran Rober, Ali Benarbia, Anelka, njhi dvojica, svaki spreman na posjed lopte veći od rivala. I bilo je tu svega, od debi gola protiv Bordoa o kojem se pričalo mjesecima, do svađa sa menadžmentom, brzim ženama i ljekarima. Džej Džej je odjednom postao suviše lomljiv, a ubrzo je klub odlučio, može biti samo jedan i Nigerijac je postao višak.

Došla je 2002. Džej Džej je bio bez kluba, nedovoljno fizički spreman i doživio debakl sa nacionalnim timom na SP. Nije bilo više ni Milana, ni Arsenala, nije mu se išlo u Aziju, pa je prihvatio ponudu Boltona. A tamo nije imao sa kim da se igra, pa je uglavnom lopta bila kod njega. Sem Alardajs je insistirao na agresivnom fudbalu, pa je uskoro i Okoča postao pitbul, sa grčom u vilici kada treba izvesti aut. Jer mogao je loptu da baci golmanu u krilo. Dok su se poznavaoci lika i djela hvatali za glavu, svjesni na šta je prinuđen Okoča, oni drugi su se hvatali za glavu, jer su bili u situaciji da plaćaju kartu za šou u prvom licu jednine.

Toliko je bio dobar da su dolazili da gledaju samo njega. Kada su navijači pokušali da sklepaju pjesmu u njegovu čast, neko je rekao da nema dovoljno epiteta da se to složi u normalan tekst, pa se na Riboku samo prolamalo, Džej Džej Okoča Džej Džej Okoča Džej Džej Okoča... U jednom meču je prvo lijevom pogodio rašlje sa 25 metara, a onda desnom spoljnom ''zaobišao'' tzv. živi zid, golmana, publiku i ostavio Bolton u Premijer ligi. U međuvremenu, dolazili su kamermani, novinari, klinci, na treninge i snimali sve što on radi sa loptom. Da ostane za potomstvo.

Četiri godine u Boltonu, kratak boravak u Kataru i mnogo problema sa povredama i 2008. Okoča je prekinuo da se zabavlja sa loptom. Nikada nije osvojio neko priznanje, titulu, individualnu nagradu, čak ni onu za najboljeg afričkog fudbalera. Gledao sam ga 12. aprila na terenu, u humanitarnom meču u St. Etjenu, podsjetio se tog komada smirenosti, te istinske opsesije kontrolom lopte, te magije prvog dodira i završnog pasa. Lopta je voljela da je u kontaktu sa Džej Džejom. Svi smo voljeli loptu kada je ona bila kod njega. Ponekad i sam ''preskočim'' loptu. I svaki put se sjetim Okoče. Hvala.

https://www.youtube.com/watch?v=SJCssvlcyps