Vlado Wall-E Perović

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

Toliko je bio dobar da su... dolazili na stadion samo zbog njega… na jedno Džej samo dodali i drugo… smatrali da je Ronaldinjo prosječan igrač dok su pored njega gledali Džeja Džeja…

Augustin Azuka Okoča bio je najbolji fudbaler svijeta za sve one kojima je ova igra više od gola, rezultata, taktike, formacija, strategija, trofeja, pehara. Džej Džej je volio da se igra, sa loptom, jer je dugo nije gledao na prašnjavim ulicama Enugua, gdje je sve što je ličilo na loptu dobijalo Oskara za epizodnu ulogu u filmu zvanom fudbal. Njegova priča ništa nije drugačija od mnogih afričkih. Talentovano dijete otišlo je u daleki svijet, dobilo šansu da trenira, impresioniralo i ostalo u dalekom svijetu.

Dok je našim klincima ispod nivoa Belgija, Holandija, Džej Džej je proplesao u trećeligašu, po svemu čuvenoj Borusiji iz Nunkirhena. I tako dvije godine. U trečoj ligi Njemačke. Džej Džej Okoča. Neko će reći da su to bila neka druga imena, da nije bilo skauta, agenata, da se ta razorna ljevica, savršena desna spoljna, te niske magičnih driblinga nijesu vidjele na početku njegove karijere. Možda su u pravu, ali se i danas ekonom Nunkirhena kune da su jednom na treningu makar šestorica ''kosila'' travu, a da je sedmi donjim dijelom leđa iskopao busen.

I niko mu nije vjerovao dok jedne noći u septembru, Klaus Topmeler, strateg Ajntrahta iz Frankfurta sa autfitom soft porn zvijezde i isto takvom frizurom nije tražio da sačuva loptu na sredini terena i održi 2:1. Nije mu to pošlo za rukom. Niti nogom.  Da je te noći na golu Karlsruea Oliver Kan umjesto dresa imao džemper, Džej Džej bi ga ''rasparao'' obmotao vunicu u oblik lopte i poslao je u mrežu. Kan je levitirao po kaznenom prostoru, a defanzivci rivala bili su omamljeni. Falio je još suzavac da ih Okoča sve rastjera. Plesao je, plesao, mrdao kukovima, udarao lažnjake, sabotirao čula nesrećnim rivalima. Kada je lopta konačno ušla u gol, svima je laknulo, Kan je ''liznuo'' travu, Džej Džej skinuo dres, a publika čupala kosu kao da je na terenu četvorka iz Liverpula.

Te neke 1994. Džej Džej je debitovao na SP, na drugoj utakmici, dva minuta, na trećoj 20 minuta, a protiv Italijana u osmini finala 120. Nigerija je imala sve i dobila ništa. Stislo se u nekoj pretkomori, srce je kucalo previše, puls varirao, a ono malo taktike i prenemaganja što su donijeli sa sobom nije valjalo. Zola je dobio crveni karton, Nigerija je vodila do 88. minuta, a onda je Roberto Bađo ugurao vudu lutku u kazneni prostor. Dva puta. Jednom na kraju regularnog dijela, drugi na kraju produžetka.

Jup Hajnkes je osvojio sve što jedan trener može da osvoji, ali ne i Džej Džeja. Toni Jeboa je ''zapalio'' za Lids, a Okoča i Ajntraht ''skliznuli'' su u drugu ligu. Fenerbahče je uvijek imao moranje da neki majstor zaduži desetku, pa se Muhamed Javuz, turski državljanin, potpuno nigerijskog porijekla potpuno uklapao u tu priču. Slobodni udarci su za njega bila poslastica, za golmane Strava u Ulici brestova. Na svakoj drugoj utakmici Džej Džej je bio na listi strijelaca.

To SP 1998. na kojem je Džej Džej ''preskočio'' loptu, ostaće upamćeno za sva vremena. Samo on me mogao natjerati da vježbam dribling. Lopta bez dodira klizi, nesretni Kolding ''pliva'' desno, Džej Džej žuri lijevo. I tako nekoliko puta. Nigerija je platila još jednom danak naivnosti i činjenici da je Bora Milutinović igrao sa B postavom protiv Paragvaja. Danci su bili savršeni u tom meču. Braća Laudrup su ''otkupili'' prava na loptu u tom susretu.

Peter Rufai, Mutiu Adepoju, Uče Okečukvu, Taribo Vest, Selestin Babajaro, Sandej Neđelja Oliseh, Finidi Džordž, glavna faca grada Čikaga, Garba Laval, Džej Džej, Nvankvo Kanu, Viktor Ikpeba, Rašidi Jekini, Tijani Babangida, Danijel Amokači, Emanuel Amunike, osvojili su dvije godine ranije olimpijsko zlato, a ja vjerujem da su svi klinci iz ulice makar znali da navedu 15 imena i prezimena nigerijskih reprezentativaca. Inače, ni djevojčice vas nijesu gledale isto.

Imao je PSŽ novca i krajem dvadesetog vijeka, pa je ''samo'' 24 miliona dolara uplatio na račun Fenera. A tamo je Džej Džej bio mentor Ronaldinju. Kakva je to samo borba bila, ko će napraviti bolji potez, o kome će pričati francuska štampa narednog dana, ko bi mogao da zamjeni legendardnog Raija. Tu se nije mnogo trčalo, Loran Rober, Ali Benarbia, Anelka, njhi dvojica, svaki spreman na posjed lopte veći od rivala. I bilo je tu svega, od debi gola protiv Bordoa o kojem se pričalo mjesecima, do svađa sa menadžmentom, brzim ženama i ljekarima. Džej Džej je odjednom postao suviše lomljiv, a ubrzo je klub odlučio, može biti samo jedan i Nigerijac je postao višak.

Došla je 2002. Džej Džej je bio bez kluba, nedovoljno fizički spreman i doživio debakl sa nacionalnim timom na SP. Nije bilo više ni Milana, ni Arsenala, nije mu se išlo u Aziju, pa je prihvatio ponudu Boltona. A tamo nije imao sa kim da se igra, pa je uglavnom lopta bila kod njega. Sem Alardajs je insistirao na agresivnom fudbalu, pa je uskoro i Okoča postao pitbul, sa grčom u vilici kada treba izvesti aut. Jer mogao je loptu da baci golmanu u krilo. Dok su se poznavaoci lika i djela hvatali za glavu, svjesni na šta je prinuđen Okoča, oni drugi su se hvatali za glavu, jer su bili u situaciji da plaćaju kartu za šou u prvom licu jednine.

Toliko je bio dobar da su dolazili da gledaju samo njega. Kada su navijači pokušali da sklepaju pjesmu u njegovu čast, neko je rekao da nema dovoljno epiteta da se to složi u normalan tekst, pa se na Riboku samo prolamalo, Džej Džej Okoča Džej Džej Okoča Džej Džej Okoča... U jednom meču je prvo lijevom pogodio rašlje sa 25 metara, a onda desnom spoljnom ''zaobišao'' tzv. živi zid, golmana, publiku i ostavio Bolton u Premijer ligi. U međuvremenu, dolazili su kamermani, novinari, klinci, na treninge i snimali sve što on radi sa loptom. Da ostane za potomstvo.

Četiri godine u Boltonu, kratak boravak u Kataru i mnogo problema sa povredama i 2008. Okoča je prekinuo da se zabavlja sa loptom. Nikada nije osvojio neko priznanje, titulu, individualnu nagradu, čak ni onu za najboljeg afričkog fudbalera. Gledao sam ga 12. aprila na terenu, u humanitarnom meču u St. Etjenu, podsjetio se tog komada smirenosti, te istinske opsesije kontrolom lopte, te magije prvog dodira i završnog pasa. Lopta je voljela da je u kontaktu sa Džej Džejom. Svi smo voljeli loptu kada je ona bila kod njega. Ponekad i sam ''preskočim'' loptu. I svaki put se sjetim Okoče. Hvala.

https://www.youtube.com/watch?v=SJCssvlcyps

Jednom, obećavam, napraviću recitatorsko veče.

Sa tugom u glasu, sjetom u očima, suvih usana, kroz obrve, jedva čekam da izgovorim... ''mi smo jedno drugom govorili vi''...

Očekujem reakciju, naježen samodostignućem.

Kikot escajga.

Dobro.

''Znali smo se iz viđenja, dobar dan i doviđenja''

Nijesam loš, pomislih, nakon letargičnog mlataranja dlanovima.

''Dok sam noću plakao, vrtelo se sve u krug, ništa nije znao on, bio mi je dobar drug''

Standing ovation.

Koliko pripadnika LGBT populacije u publici, majku mu.

Srce gabaritno, napuni se brzo, krenu znoj sa čela, šta sad?

''Kada sam joj rek'o idi, mislio sam na dan, dva''

Brateeee moj, uz eho tutnji salom mjesne zajednice.

Zaustaviše ga, na vrijeme.

Ostaviće bakšiš obezbjeđenju, pretrnuh.

''Zar ti nije žao Zoko, što me tvoji ne vole''

Poentirah. Puls na mjestu.

Samopouzdanje i arogancija preplaćenog fudbalera na izvol'te.

Žamor u publici. Zoko cijepa košulju. Stimulacija mozga prve vrste.

Sjetio se Stojanke, kumove žene, na službenom putu.

''Preko mene živog neće da te dobiju, tako doberman čuva teritoriju''

Mileva vadi iPhone6, opali selfie, zacenu se i nastavi da tipka.

Kićun naglo trznu, ostavi torbicu na stolu, pogleda datume u notesu i protrlja ruke.

'' Samo ona volela me majko, stalno sam ti pričao o njoj, pitala te, a ti si joj rekla, nemoj sa njim iako je moj''

Tajac. Mučna tišina. Šapat. Zaplaka se Vida, čistačica. Kuku meni.

Dosta je bilo, sračunah. Da završavam, novinari su gladni.

''E, draga, draga, da je sreće, bila bi sa mnom, ali ti se neće''

Dijelim autograme, jedem orasnicu, razmišljam o sledećem nastupu.

Makar znam kako da krenem.

''Ako te odvedu cigani Đogani ili te ukradu strašni Šaulić Šabani''

Moram jedinicu lijevu popraviti. Sve ostalo imam.

Naivno sam mislio, suviše nevino i previše iskreno, ustvari jako glupo i nepromišljeno da je za dobar život dovoljno nekoliko lijepih trenutaka, emotivni stisak ruke i neko malo govno o kojem treba da brineš. I jeste, baš je tako. Samo što treba krv da proliješ da bi do toga došao, da sastaviš hematome tijela i glave da bi se to desilo. Da pomodriš je deminutiv. Niti na rad, niti na red, niti na raspored zvijezda ne možeš se osloniti da bi do toga došao.

Istina je, sanjajući keš, prostitutke, drogu, alkohol, razvrat i perverzije, promiskuitet u prvom i trećem licu množine, ako sanjaš da si king of the hill imaš mnogo veće šanse da lakše dođeš do cilja. Jebo me otac, dug put sam prošao od ovna do govna. Ali, znam, u samo jedno sam ubijeđen, nikad nijesam gađao zvijezde. Nijesam čak ni kleo zlu sudbinu ili manjak sreće. Nikad opsovao gospođu karmu.

Istina je, mislio sam da završiš onako kako radiš. Kako se ponašaš prema sebi i drugima, kako uzmeš, koliko daješ. Čak sam nekoliko puta krenuo da sebe mijenjam jer sam vidio da mi ne ide, ali nijesam mogao. Odlika slabića, čist primjer fušerisanja na temi, ja, pa ja, pa ja, pa tri prazna mjesta. Attention whore, dobih naljepnicu, jer sam drugima bolji nego sebi.

Da mi tražite odgovore gdje sam pogriješio, a nemojte, biće duga priča i ne služi ničemu, jasno bi skicirao situaciju, čak bih i umanjio uticaj bočnih vjetrova na ovo moje fletrovanje sa životom. Ja sam takav, pizda mi je karakterna osobina, da se ne zamjerim nekome, najlakše mi je da se zamjerim sebi. Danas, niti znam šta hoću niti znam što mogu.

Češanja po glavi mi je previše, svaki put kad krenem da razmišljam, moždane ćelije vrište od muke. Taj psihološki ekspres lonac, spreman da poput Bore Dugića iznese Zapinu melodiju na jednu rupu, na jedan ventil, više ne može da trpi pritisak. Ne mora se ništa, prijatelji moji, a može se sve. Samo treba đecu na vrijeme da učite da otimaju sve što mogu.

Nijesam gladan, nijesam ni žedan, vjerovatno sam umoran, ali znam šta pišem. Spašavajte đecu, neka budu goveda, u duši, samo tako će opstati. Izbrišite im gumicom grižu savjesti, neka budu spremna, da udare, da zagrebu, da puste krv. Nemojte slučajno da im date do znanja da ima neko bolji od njih, da budu realni u razmišljanjima o svojim mogućnostima. Ne, nikako.

Stvorite armiju super momaka i djevojaka, najljepših i najboljih, već genetski dobro potkovanih, zrelih za nagrade, za dodir klase Nobela i Pulicera, pa će se naći neki Oskar popularnosti, Melos, za ponijeti. Neka nagrada za laktanje, učmarivanje, uvaljivanje koske. Neka se srebrnina mora uzeti, a ima kad, a ima i gdje. Don't worry, trud Vaš i Vaših potomaka će se naplatiti.

Nije Vam ga lako, znam, frizer, šminker, stilista, teretana, zdravi stilovi života, citati, parafraziranje mudrih misli, mokri čvorovi, septičke jame, malo fizički, malo duhovno, treba se nadograditi. U svakom pogledu napredujete, osim što nemate pojma da Vam u kući raste fašista, nacionalista, kleptoman, šizofreničar i paranoik u pokušaju. A, znate, nego nemate kad. Nije Vam u rasporedu časova. Izvinjavam se.

Opsovao bih, nego ćete me pogrešno shvatiti, misleći da psujem Vas, ne, opsovaću sebe, što sam prošao težak put od ovna do govna. A mogao sam odmah govno da budem. Da se asimilujem, jer imah gdje. Da me ponese val patriotskih emocija, da držim ruke u vazduhu i maramicu u gornjem lijevom džepu azbestnog sakoa. Kakav promašaj.

Ovih dana, učim sebe, da budem par excelence govno, jer je glupo da prema nekima i sebi da budem govno, a prema drugima da budem otirač. Welcome, willkommen, benvenuti. Onda će moje dijete imati makar jednake šanse da mu bude ok. Da ne bude samo lijepa na mamu, nego i srećna i radosna. Na tatu. Ne zovem se Šarli, trendseteri. Moje ime je Vlado i ne bavim se spoljnom politikom. Oporavite. Hvala.

Postoje tako neki momenti u životu kada se niotkuda dokotrlja kamen mudrosti i lagano vas zagrli. Kao da želi da utješi, par pravih rečenica umjesto opštih mjesta, floskula i zanovetanja, ulije nadu da tamo negdje postoje ljudi koji imaju i ideju i cilj, koji neće skrenuti sa puta, upasti u jarak zbog šake dolara. Ti momenti su rijetki, ali su dostupni.

Gledao sam, ničim izazvan, prije desetak dana interesantnu tv priču o Barnliju, novom članu Premijer lige. Klub predvođen meni nepoznatim ljudima, sa malim fondom izvikanih imena, pratio je Lester i doletio među članove apsolutne fudbalske kategorije. Majk Garlik i Pol Banaškijevič, lokalni biznismeni i navijači, uletjeli su da popune rupu u upravi nakon sezone 2009/10, kada se klub upravo iz društva najboljih strmeknuo u drugu ligu.

Upravo je Banaškijevič prva zvijezda sladunjave priče o uspjehu, kada sa malo novca uz mnogo rada i prije svega volje dođete do medalja koje začuđujuće ne znače previše: ''Želimo da Barnli bude prepoznat kao fudbalski klub, koji ima novca na računu, koji je značajan član zajednice i želimo da oko sebe imamo ljude koji cijene i prepoznaju ono što se kod nas radi.'' Impresivno, zar ne, u trenutku slavlja, vi govorite o ljudima i društvu.

''Moramo da napredujemo, a to ćemo lakše uraditi ako novac uložimo u izgradnju boljih terena, u unapređivanje mlađih kategorija i rada u njima. Ovo što imamo je sada dovoljno, ali želimo da gradimo budućnost na igračima koji dolaze iz ovog kraja, koji će biti srećni što igraju za Barnli.''

To je priča čovjeka, koji je angažovao trenera, Šona Dajča, jer je ovaj prilikom predstavljanja svog CV-a, tražio projektor, jer je nekoliko dana ranije, marljivo pripremao prezentaciju u Power Pointu. Red slajdova uz facijalnu ekspresiju i neverbalnu komunikaciju sa potencijalnim nadređenima ''crvenokosog Murinja'' izbacilo je u prvi plan. Dajč je zasukao rukave, zamolio za malo strpljenja i tišine, jer tim se ne gradi preko noći.

A kada svi žele sve, što prije, sad i odmah, u doba uvijek velikih očekivanja, Dajč je samo tražio upravo najskuplji resurs. Vrijeme. Dok se bavio istraživanjima vezanim za dobijanje Uefa Pro licence, kada je bio bez angažmana, Dajč je našao dobitnu kombinaciju kod veslača univerziteta Oksford. ''Uvijek dajemo sve od sebe, u timu ne postoji ego, tim je važniji od bilo kog igrača, ako tim napreduje, svi napredujemo.''

Dajč je tako napravio kombinaciju koja je ušla u novu sezonu bez najboljeg Čarlija Ostina, koje je prešao u KPR, a za taj novac, koji nije bio preveliki, oko 5 miliona funti, doveo je osam novih igrača. I ostao je još neki milion u kasici prasici. Dobar start, pa onda konstantna linija uspjeha, bez padova, uz domaći teren koji više od godinu dana nije bio osvojen, potvrdili su još jednom da se parama može mnogo, ali da se sa entuzijazmom može sve.

''Mi smo klub koji ima istoriju, klub koji nema mogućnost da kupuje dijamante, ali zato može da ih pronađe. Mi ne smatramo da je uspjeh biti među najboljima, uspjeh je biti dio svih. Iskoristićemo svaku priliku da svijetu pokažemo ko smo i zašto smo ovdje, ali nećemo upirati prstom u sebe i govoriti da smo najbolji. To, ako zaslužimo, neka urade drugi.''

Po ovoj filosofiji, stanju uma, trebalo bi da rade gotovo svi crnogorski fudbalski kolektivi. Potencijal, vjera u kadrove koji dolaze ispod plašta kluba, vjera u djecu koja kucaju na sada već dobro zakivena fudbalska vrata, vjera u bolje sjutra zbog odlično odrađenog danas, vjera u slavnu i bogatu prošlost. Iako padne prašina, može se otresti. Dobra metla nekad zasjeni i  ''kirby''. 

Počeću kao da sam previše slušao Nove fosile, ali stvarno, bilo je ljeto. Svoj prvi duži odmor u 10-godišnjoj radnoj karijeri, morao sam da skratim za vikend, da napustim djeda, babu, familiju i prijatelje i da se sa Sv. Stasija preselim u Bar. Šorc i majica, zamijenjeni su farmericama i košuljom, ned ide se u program uživo baš tako opušteno.

Tog ljeta 2010. u Baru je Crna Gora organizovala Evropsko prvenstvo u košarci za kadete. Mjesec dana ranije upoznao sam naše momke, čak i smišljao i neki prigodni promo materijal, a još jednom su me Nikola Ivanović i drugovi ubijedili da je sa djecom, neka mi ne zamjere, najlakše i najbolje raditi. Odlazak na odmor učinio je svoje, interneta bez, sa informacijama koje sam prikupio iz dnevne štampe otišao sam u avanturu.

Zašto avantura? Pa, lako je zaključiti da bez obzira koliko voljeli neki sport i gledali ga godinama, sjedjeti ispred tv ekrana i komentarisati dešavanja iz tv ekrana nije isto. Košarku sa volio kao klinac, jedan magični osmjeh i dodavanje sa gledanjem na drugu stranu Medžika Džonsona bili su dovoljni za ljubav na prvi pogled. Sportsku ljubav. Sad mi se pružila prilika da ostvarim snove, da po prvi put komentarišem i košarkašku utakmicu.

Po programskoj šemi, nakon satne emisije iz dvorane Topolica u Baru, trebalo se pripremiti za dva polufinala. Pomoći nije bilo previše, osim dobre volje čovjeka koji je bio zadužen za grafičku obradu podataka, koji je izustio srećno kad sam mu rekao da za sve postoji prvi put. Imao sam ludu sreću da prvo prenosim meč Hrvatska – Španija, jer se sve vrtjelo oko jednog klinca, Darija Šarića.

Tih dana čuvena Taukeramika, navodno je nudila Dariju 10-godišnji ugovor vrijedan tri miliona dolara, što je bila i više nego bezobrazna cifra za dečka od 16 godina. Dario je briljirao u grupnoj fazi, ali u početku tog susreta, kao da se krio od lopte. I naravno, komentator, svjestan da prije ili poslije mora dati mišljenje o nekome ili nečemu, upadne u tri sekunde u reketu. I promaši. ''Možda su ga i precijenili'', izletjelo mi je kroz usnu duplju.

Ušli smo dlanom o dlan u poslednji period igre, kada sam euforično, impresioniran Darijovom mekom rukom, robokapovskim pregledom, elegancijom Rudolfa Nurejeva iz najboljih dana, počeo da izvlačim iz sive moždane mase metafore i da se predam riječima: ''Faliće mi epiteta za gospodina, profesora, magistra, doktora košarke Šarića''.

Hrvatska je pobijedila tijesno Špance, dan kasnije razmontirala Litvaniju, a Dario je u finalu imao lagani tripl dabl, 30 poena, 11 skokova, 11 asistencija. Ja sam postao zvijezda košarkaških portala u komšiluku, koliko zbog promašaja u prvoj četvrtini, toliko zbog poentiranja u poslednjoj. Dario se smijao se obradovao kao malo dijete igrački kad je primio trofej za MVP-a šampionata, a ja sam se kezio kao dobitnik sedmice, jer sam prisustvovao rađanju košarkaškog monstruma.

Četiri godine kasnije, nekoliko dana prije početka fajnal fora ABA lige, pronašao sam pomenute tekstove, ponosno ih pokazao gospođi, podijelio sa prijateljima na društvenim mrežama, kao da sam imao lud osjećaj da će mali veliki Dario zakomplikovati život srpskoj školi košarke. Ta suluda kombinacija, Novickog, Kirilenka, Šrempfa, desnorukog Kukoča, po potrebi Divca i Stojakovića, jednostavno ne ostavlja ravnodušnim.

Dario je odradio svoje, a Cibona je kao nekad Primorac u vaterpolu, prslijeh gaća i džepova pomela rivale sa parketa, bez kune i eura, dokazujući još jednom da se nekad i ne igra za lovu, nego za slavu, dokazivanje i na samom početku ili kraju za poštovanje. Dario je opet izabran za najboljeg, a četiri godine kasnije, isti osmjeh, ista količina emocija, probijala je kroz tv ekran. Dečko voli da igra košarku, voli da se igra, da uči i napreduje.

Danas je Dario baš super, iako je znao da leti i ispod košarkaškog radara. Procijenjivali su ga mnogi, svojatali ga ovi i oni, mijenjao je klubove kao čarape, a talentom su mu se bavili svi, od teta na šalteru do stručnjaka sa evroligaškim pedigreom. I onima što su u njega vjerovali i onima što i dalje pominju dobru sreću, Dario je poslao pozdrave i čestitke iz Beograda i razglednicu za predstojeći NBA draft. Dobrodošao u klub najvećih, majstore.  

‘’Možeš da promijeniš ženu, političku partiju, religiju. Ali, nikad, nikad, ne mijenjaš fudbalski tim za koji navijaš''

Ovim riječima se Erik Kantona, legendarni fudbaler Mančestera, a u ovom slučaju glumac u filmu Kena Louča, u ulozi anđela čuvara, obratio svom štićeniku koji je pod dejstvom marihuane unio u svoj život idola, čiji fudbalski i životni put je pasionirano pratio. Ovih dana, mnogim zaljubljenicima u fudbalsku loptu, sa i bez uticaja opojnih sredstava, svim neutralnim zanesenjacima, koji ne navijaju za ostrvske klubove, srce kuca isto crveno, ali liverpulski crveno, a Stiven Džerard utire svoj put ka fudbalskim božanstvima.

Nakon 25 godina patnje od tragedije koja se desila na stadionu Hilsborou, kada je 96 navijača Liverpula ostavilo svoje živote pod još uvijek nerazjašnjenim i u svakom slučaju nesrećnim okolnostima i nakon 24 godine od poslednjeg trofeja za fudbalskog prvaka Engleske, Redsi imaju dovoljno snage, talenta, kvaliteta, klase, mudrosti u nogama i u glavi da su svojim navijačima istetovirali u sivu moždanu masu snove o tituli.

Iako je u životu bilo kojeg navijača Liverpula mlađeg od 30 godina bilo i više nego dovoljno motiva da se raduje, kroz tamo neke Lige Šampiona, razne kupove, vlažni snovi o tituli bili su daleko. Prije 25 godina, u sezoni kada se velika tragedija i desila, izvjesni Majkl Tomas, iskoristio je glupost Džona Barnsa, koji je želio da dribla i postigne gol, umjesto da se druži sa korner zastavicom u poslednjem minuta susreta. Barns, jedan od najznačajnijih fudbalera Engleske u tim godinama, izgubio je loptu, koja je u par dodavanja došla do Tomasa, koji je bio bolji od Brusa Grobelara i donio titulu Arsenalu.

Godinu dana kasnije, Liverpul je došao po svoje, poslednji put. Uslijedila je smjena generacija, uvijek je falilo nešto, od dobre transfer politike, preko trenera, vlasnika, pa su se uz fenomenalno jačanje konkurencije u vidu fudbalskih genijalaca u likovima Fergusona, Vengera, Murinja, do upliva rubalja i petrodolara, lako sklopile kockice da se na Enfildu zadovolje igranjem u Ligi Šampiona.

Ulaskom u igru Fenway Sports Grupe, na čelu sa Džonom Henrijem, stvari su se dramtačno promijenile. Stabilizator, Keni Dalgliš, dobio je nasljednika, katalizatora, Brendana Rodžersa, a u amanet mu je ostavljen akumulator, Stiven Džerard. Naravno, bez Luisa Suareza, turbo giga mega cara za postizanje golova i iritiranje rivala i fudbalske javnosti, teško da bi se moglo više nego ranijih godina.

Uz taličnog vlasnika, a to Džon Henri jeste, jer je prije tačno deset godina, skinuo ''Bambinovo prokletstvo'' upravljajući Boston Red Soksima, kada je došao do bejzbol titule nakon 86 godina posta, Liverpul bi mogao više, brže i bolje od ostalih. Gomila golova, pogotovo nekarakteristično, gomila golova u prvom poluvremenu, vazdušni napadi nakon prekida, maštoviti potezi, neobične proslave pogodaka, smijeh, suze, znoj i volja, upisali su i 10-tu pobjedu zaredom. Bio je tu i neki penal viška, komad sreće zagrljen, ali i to se zasluži gore navedenim.

Četiri kola do kraja, Liverpul ima jasan cilj, upisati još četiri trijumfa, pronijeti još malo sreće niz Enfild Roud, zaljuljati još neki put fudbalsku kolijevku, sve u slavu igre koja je raspolućena na bogate i siromašne, menadžere i igrače, interesne zone i čudesne sportske priče. I da se ne uspije u tome, nema mu mane. U svijetu gdje je većina emocija marketinški trik, ako ne pokleknete na himnu ''You'll never walk alone'' ili uzvišeni krik i zakotrljanu suzu u oku kapitena, nema vas, sami ste.    

Poslije svega što se dešava sa Junajtedom iz Mančestera, u prvoj sezoni nakon odlaska ser Aleksa Fergusona, vjerujemo da se svaki iskreni ljubitelj fudbala, sa pravom pita, ''đe ba zapelo''? Kako je skoro savršena mašinerija dozvolila da se upetlja u živi pjesak, koji je polako, ali sigurno guta, ne dajući joj ni promil šansi, da digne glavu i nastavi gdje je Ferguson stao?

Vjerujem, a sada sam i ubijeđen da je Ferguson jedan od glavnih krivaca za ova klizanja po ledu sa bambijevskim posledicama. A nije previše puta pogriješio crvenoliki Škot sa nervoznim zubalom na klupi Mančestera. Osim što je dozvolio, da se klub povije pred brutalnim nastrajima jednog od najboljih igrača, Vejna Runija. To će Mančester koštati i više od 70 miliona funti koje su uložili u njegov novi, petogodišnji ugovor.

Nije problem što je Junajted izvukao novac iz sefa i prepisao ga Runiju, klub sa takvom tržišnom vrijednošću i sa mogućnostima, to je negdje i morao da uradi. Treba se isprsiti i prema onima koji razmišljaju o berzi i akcijama, ali i pred onima koji bi rado vidjeli momke sa Old Tradforda u košmarnoj, jednomjesernoj ulici, sa gomilom huligana sa nemilosrdnom zadnjom namjerom.

Ferguson je vraćao Runija već dva puta, iako je igrač i zvanično tražio novi klub, pismeno se obraćao menadžeru i upravi i govorio da je vrijeme da se mijenja boja dresa. Uz pomoć medija, igrajući se sa glavom i mislima mladog asa, u najboljim godinama, naizgled je dobio bitku. Ali gubi rat, jer obećao Runiju i veću slobodu u igri, što ovaj koristi da se pretvara u veznog, zadnjeg veznog, sve i svašta, po želji, manje po potrebi. Jedne savršene makazice protiv Sitija u savršeno vrijeme, jedna titula, osvojena po navici, zabašurile su viđeno i očekivano. Da Runi dođe po svoje.

Iako je ugovorom dobio više nego bilo ko na Ostrvu, ako izuzmemo Jaju Turea, Runi je bio opet samoživ, željan pažnje, pa je nakon presađivanja kose, došao opet sa istom idejom, razići se od Junajteda. Gledajući kako se njegov savršen sistem urušio, kako je odustao od principa, tako je i Fergusonu bilo lakše da se rastane od Mančestera, nego da porazi sebe. Čovjek koji se odrekao i Bekama i Ronalda.

U ovom trenutku teško je reći da li je promašio sa izborom naslednika, ali dati Junajted u ruke Mojesu, sa kojim je Runi morao da se vansudski poravnava zbog izrečenih uvreda u autobiografiji, maltene je posao za đavoljeg advokata. Iako ovaj tim i dalje ima obrise šampionskog, mnogo toga nije u najboljem redu. Samo pogledajte situaciju sa razvojem pojedinih igrača i manevrima ovih starijih i između redova se jasno primjeti mučnina.

Fil Džons je bio fantastičan po dolasku iz Blekburna. Iako zamišljen kao zadnji vezni ili prototip modernog štopera nove generacije, najbolje partije pružao je kao desni bek, a na toj poziciji je najmanje igrao. Sa ganglijama navijača Džoni Evans i Kris Smoling se i dalje igraju, iako nikome nije jasno šta im to fali da bi postali sjajne, potpuno logične zamjene za veterane Ferdinanda i Vidića. Šta reći za blizance, Fabija i Rafaela, koji su od rotacija, razmišljanja, igranja i neigranja, zaboravili koja im je jača noga i bolja strana za igru.

Zašto Evra nije godinama dobio normalnu konkureniju na poziciji lijevog beka, šta se dešava sa Flečerom, koji je zreo za invalidsku penziju, odnosno Valensijom, čiji se dijapazon vrijednosti kreće, od najboljeg na svijetu na pozicijama desnog beka – krila, do, zašto ovaj čovjek uopšte igra fudbal za Mančester Junajted. Šta se dešava sa ubicom dječjeg lica, Ćićaritom Ernandezom, nekada nemislosrdnim golgeterom, sada povuci potegni spasiteljom sa rokom trajanja od 15 minuta?! Kagava, Velbek?

Šta reći o potezu kapitena Vidića, koji je očigledno svjestan loše karme, lošeg biznisa, loše volje, lošeg horoskopa i meteo prilika, na vrijeme izrazio želju da napusti brod koji se ljulja? Da li je Nemanja, zamišljen i zadubljen nad timskom i svojom sudbinom, uzeo računaljku u ruke, prebrojao zelene i crvene kuglice i shvatio da ovo nije ekipa iz njegovih snova, koja će mu donijeti savršen kraj karijere? Da više nije glavni, uprkos traci na snažnom bicepsu...

Da nije bilo gospodina Januzaja, instant priče o dječaku koji ima ogromni fudbalski talenat, ali manjak želje da ovjeri fudbalski pasoš, Mančester bi mogao da bude najmučnija priča fudbalske sezone. Gospodin Runi je kao dželat iz Lila došao po svoje, ne razmišljajući ko bi mogao da se nalazi u njegovoj blizini, ne razmišljajući o saigračima, njihovim navikama, talentima. Ovo nije Fergusonov Junajted, nije ni Mojesov, ovo je Runijev tim koji je sve osim Junajted, grupa fudbalera koja se nalazi pod istim bojama, ali nikako sa istim stanjem uma. Ovaj tim ne trči, ne bori se, ne drži loptu, ne brani se kao ekipa, njegove komponente ne uklapaju se kako treba, voljni momenat je ubitačno loš. Mančester leti nisko na fudbalskom radaru, ali je svima vidljivo da se motori gase. Možda je vrijeme da se autopilot deaktivira, a da se Ferguson vrati kao spasilac. Da ispravi jedinu grešku. Pa neka košta, šta košta.

Nova reklama za Pepsi ne nudi ništa novo na prvi pogled, najbolji fudbaler svijeta u 21. vijeku Lionel Messi žonglira konzervu, navodeći nas da u prvom hipermarketu pokušamo to isto. Onda neka sijeda starina od pedeset i kusur ljeta, sa minivalom i viškom kilograma prodaje fudbalske fazone na sličan način, a vi naravno nemate kad da razmišljate ko je ovaj čiča i zašto je baš on pored Mesij(e)a?

Naravno, trivijalna i površna reklama koja nudi ono što treba da ponudi, jako poznato i priznato zaštitno lice, ovog puta, ako malo zagrebemo po površini, pogađa suštinu, prikazuje život u pravom smislu te riječi, prikazuje sudbine, naravi, puteve, prikazuje ono što jeste i ono što je moglo biti. Prikazuje dva majstora, sa loptom ili konzervom, svejedno je, jednog što jeste najbolji na svijetu i jednog koji je to odbio da bude.

Jorge Alberto González Barillas ili El Magico Gonzales najbolji je fudbaler El Salvadora svih vremena i jedan od onih u rangu Besta ili Gaskojna koji je svoj talenat radije trošio na besane noći, prave i pogrešne žene, nego na znoj i rad, treninge i usavršavanje. Jer, Magico je bio fudbalski savršen, neko će reći čupav i neugledan, sa manjkom kilograma, a opet napadač sa nevjerovatnom kontrolom lopte, savršenom tehnikom, vanvremenskim vicom u igri, fascinantnim šmekom i neizbježnim masnim minivalom.

Do 1982. i SP u Španiji Gonzales je igrao za timove u domovini koji bi mogli da se nazovu fabričkim, a onda je zadivio gledaoce, stručnjake, a prije svega upravu drugoligaša Kadiza koja ga je bez razmišljanja i dodatnog skautiranja angažovala. Nijesu znali da je Magico, vjerniji kafani i boci, da je željniji flamenka i gitare, nego driblanja i asistiranja. Uprkos varijacijama na istu temu, nesportski život, uspio je u prvoj sezoni da postigne 33 gola i upiše 15 asistencija, praktično bez uobičajenog trenažnog procesa jer Gonzales je spavao po danu, lumpovao noću, kao junak neke pjesme Tome Zdravkovića.

Takav talenat ne može biti neprimjećen, pa su u Valjadolidu smatrali da mogu da kanališu njegove niske strasti. Nijesu uspjeli iako je trener Huaret angažovao i telohranitelja koji je pazio šta Magico jede, pije, sa kim se druži. Nije mu to odgovaralo, ta omča oko vrata, stezala je više nego bankarska kravata, odbijao je i da igra i da trenira, svaki put navodeći čudesniji razlog za eskiviranje radne fudbalske obaveze. Vratio se u Kadiz, iao su ga tražili i PSŽ, Fiorentina, Sampdoria.

Gomila karaktera mogla bi biti ispisana o tome šta je sve propustio da uradi u svojoj karijeri Gonzales, mada je stigao da napravi četiri potomka sa tri različite žene, koje mu nijesu žene, nego prijateljice na životnom putu. Ona prva, jedina, prava, legalna, Ana Ruano i danas odbija da progovori neku lošu za čovjeka širokog srca, ogromne duše, koji je volio život i fudbal, zajedno i odvojeno. Nije želio da ga sputavaju norme, ograničenja, nije volio limite i obaveze. Hrlio je strastveno u zagrljaj svakom istomišljeniku, istomišljenici, bez namjere da se osvrne na ono što je bilo, na ono što ga čeka, što dolazi.

Nakon Pelea, došao je Maradona, a između njih uskočio je Krojf. Da je želio, Magico bi se ugurao među njima, bez problema, jer talenat vam niko ne može oduzeti, niko talenat ne može spriječiti da se pokaže. Jedan je od prvih koji su plaćani po utakmici, jer nikada nijeste bili sigurni da li će se pojaviti. Tako su od njega napravili honorarca, nadničara, koji je igrao kada je morao, da bi zadovoljio svoje prioritete van terena. Igrao se kada je morao je vjerovatno tačnije.

Danas, u suncem okupanom Kadizu, sa lanenom košuljom na sebi, sjede kose, sa nešto boljim minivalom, Gonzalesu ne treba nijedan euro da bi živio kako želi, u ovom gradu, sve mu je besplatno. Kao i u domovini, gdje nacionalni stadion nosi njegovo ime i prezime. Da je bio Argentinac ili Brazilac, vjerovatno bi se o njemu čulo i ranije i bučnije. Ovako, sasvim je dovoljna i jedna reklama da ne zaboravimo šta jeste i šta je moglo biti. 

''Nemam više želju da igram fudbal, depresivan sam'' – rekao je Képler Laveran Lima Ferreira dan nakon što je primjenio sva saznanja sa nekog vjerovatno poučnog seminara borilačkih vještina na nesretnim fudbalskim praktikantima iz Hetafea, Huanu Albinu i Havieru Kaskeru. Da, Pepe, jedan od najnezgodnijih fudbalskih karaktera, bez grama harizme Vinija Džonsa ili Roja Kina, jedan od onih zbog kojih ste depresivni i zbog kojih nemate želju da ikada više gledate fudbal.

Pet godina je prošlo od kako je svoje emocije izlio prema rivalima iz Hetafea, kada je osim kazne od 10 mečeva neigranja zaslužio makar šestomjesečni nadzor u ustanovi koja se bavi kontrolom bijesa i najstrožiji fudbalski doping test nakon Maradoninog u Americi. Mnogi su pomislili da je dečko rođen u Brazilu, u malom gradu Maceio, sa portugalskim pasošem i fenomenalnim fudbalskim CV-om samo zalutao u civilno odijelo vođen adrenalinom koji je plod stresa i pritiska proizvedenog u velikom klubu.

Pepe je oduvijek bio potpuno drugačiji od drugih, vođen teškom rukom oca, koji je od svog najrođenijeg pravio univerzalnog vojnika. Kada je tata Pepe shvatio da sin Pepe neće moći da loptu zalijepi za uvo ili nos ili kapak kao većina brazilskih majstora sa loptom, pretvorio mu je život u fudbalski pakao. Jer, šta reći o treninzima bez lopte. Čuveni ''suvi'' za Pepea su bili više nego ''vlažni''. Trčanje u plićaku, skakanje u vodi sa tegovima za pasom, snaga, koordinacija, požrtvovanost.

Stvoren je Blek Stena, bez plavih uvojaka na glavi, spreman da krvavih očiju, sa mišićnom masom rasplodnog pastuva, progoni napadače širom svijeta, sa željom da se zagubi svaka travka po kojoj su trčali. Put ga je odveo u Portugal, na ostrvo Madeiru, grad Funčal, mjesto koje je u fudbalsku dvoranu slavnih odveo njegov sada saigrač iz kluba i reprezentacije Kristijano Ronaldo. Ipak, ne u Nacional, kao najbolji igrač svijeta za 2013. već u Maritimo, klub koji je uvijek bio poznat po nedovoljno blagonaklonom stavu prema bilo kojoj gostujućoj ekipi.

Vrlo lako se uklopio u društvo gdje je bilo lakše propustiti loptu, ali ne i igrača, pa su beskompromisne fudbalsko fajterske avanture mladog Pepea zapale za oko skautima Portoa. A tamo je prošao finu ruku, gdje su ga velemajstori tesanja rivalskih špiceva Žorž Košta i Rikardo Košta primili na specijalizaciju. Dvije lige, kup, dovoljno da mu se kliče za vjek i vjekova sa plavo bijelih tribina.

Kao jedan od najskupljih defanzivaca svijeta, Pepe je došao u Real. Nije se uklopio u rafinirani Šusterov svijet, ponekad izgledao izgubljenije od Alise u zemlji čuda. Ipak, titula je zamijenila sve. U drugoj godini dobio je duplo više šansi, postao standardan, a onda u trenutku magnovenja, u potrazi za izgubljenim djetinjstvom, frustriran pretjeranom potragom za trofejima i samopoštovanjem izbatinao Hetafeovce. U tom trenutku, žalili smo što u fudbalu postoji Pepe, kao pandan svega onoga što se dešavalo u našim životima, samo van terena. Kajla do pupka, trenerka do ispod pazuha, bili su prikladniji modni detalji od dresa Reala.

Izbili su na površinu, kao da ih je plima na obalu donijela, mnogi detalji o njegovim ranijim izletima ka saigračima, rivalima, sudijama. Pepeovo vokabular, ali i CV bio je ispunjen sa jedne strane, riječima kajanja, sa druge, riječima budućih pokoljenja, gdje cool i vrh izgledalo milozvučno u odnosu na širok repertoar psovki i uvreda koje su se lijepile za njegovu sivu moždanu masu.

Pepe je nastavio da šokira, nagazio je Mesija, kažu nenamjerno, šutnuo je Alveša u prolazu, patetično pokušao da sa Busketsom izmjeri koji je bolji kandidat u borbi za Oskara, za epizodnu ulogu, a onda i sudiju Romera verbalno poslao na mjesto odakle smo svi negdje pošli u život. Pepeov dnevnik uvreda, njegovih 50 nijansi sivog, postali su živopisniji od svih ujedinjenih boja Benetona. Sa jedne strane, junak, naravno, kao portugalski usvojeni sin, kao zaštitnik Realovih svjetskih pretenzija, sa druge strane, zločinac, zreo za fudbalski tribunal.

I eto, taman kada smo čuli za njegovu divnu, romantičnu stranu, u priči po kojoj je divan otac, savršeni ljubitelj druženja sa familijom, ženom i djetetom, kada smo zavirili u njegove iskrene, pune osmjeha i radosti, porodične albume, Pepe nam je još jednom pokazao svoju slabu stranu. Skoro pet godina kasnije, u derbiju Madrida, protiv Atletika, opet satjeran gomilom testosterona iz okruženja, odglumio je loše, ujedno smiješno i tragično.

Gomila mišića, pala je poslije dodira kose Huanfrana, a dotični ima rijetku kosu, da se razumijemo. Krik, dreka, grimase, zaboljele su svakog iskrenog ljubitelja fudbala. Jer, bez takvih, cilj opravdava sredstvo mašinerija, fudbal može. Zgrožen prizorom, pišem sitno pismo, Uefi, Fifi, familji, Pepe tati, upravi Reala, portugalskom savezu, bilo kome ko može pomoći: ''Vratite nam Pepea, beskompromisnog borca, fajtera do poslednjeg daha, čeličnog telohranitelja golmana Reala, nemilosrdnog kiborg Kerbera u kaznenom prostoru''. Ovaj Pepe, izgleda da se opet pokvario.

Urbana legenda glasi, u momentima kada je Saša Riter napravio faul za penal koji je precizno izveo Stiven Džerard, a navijači Liverpula se radovali novoj pobjedi, vlasnik Fulama Šahid Kan je na pretraživaču google počeo da ukucava termine koji bi ga doveli do novog trenera. Nikome nije jasno kako je došao do Volfganga Feliksa Magata, ali pravi raspored epiteta bio bi šampion šampion šahista šampion spasilac otkaz vatrogasac otkaz mesija otkaz šampion otkaz dupla kruna dupla kruna otkaz šampion neželjeni, uz par ''Sadama'' i ''diktatora''.

Nevjerovatan fudbalski i trenerski pedigre ima Feliks Magat. Nekada prednji vezni Hamburgera na sredini terena, čuvena ''polutka'' koja je ya rayliku od ostalih i trčala, nosilac priznanja osvajača titule u Bundesligi I Kupa Kupova i Kupa Šampiona, 43 puta nosilac grba na dresu reprezentacije Njemačke. Čovjek koji je zbog žutice bio prikovan za krevet i iskoristio tu priliku da postane pasionirani ljubitelj šaha. Neumorni istraživač rada njegovih bivših trenera Ernsta Hapela i Branka Zebeca. Dril majstor, poštovalac teorije da se svaki rad isplati.

Otac Portorikanac na privremenom radu u Njemačkoj u američkoj vojsci, očigledno nije se petljao previše oko imena, ali zato je majka Njemica, znala da je Volfgang, već po rođenju postaopravi pobjednik. Pošto je tata uhvatio maglu, rad, red i disciplina ostali su kao jedini bitni faktori u njegovom životu. Isplatila se ljubav prema lopti, uz gomilu trofeja u vitrinama, tri puta bio je šampion Bundeslige, osvajač Kupa Kupova i Kupa Šampiona, evropskog prvenstva sa Njemačkom, a morao je u prevremenu penziju zbog povrede koljena.

Oni koji su ga pratili u ranim trenerskim danima smatraju da nikada nije mnogo eksperimentisao, ali je relativno brzo ostajao bez posla i u Hamburgeru II i Hamburgeru I. Po istom tragu, Magat je uvijek donosio revoluciju, razbijao prethodni sistem kao Stiven Sigal staklena vrata i prozore, dolazio do pobjeda, a onda nakon određenog vremena, postajao neželjen. Donio je opstanak Nirnbergu, Verder, Frankfurtu, ali se u svakoj navedenoj sredini održao taman toliko da ga zamrze.

Onda je preuzeo Štutgart, počistio korov, dobro zalio livadu, izbacio prskalice i pogurao generaciju Hinkel – Hildebrand – Kuranji, pritom primjenjujući šahovska pravila, napadajući rivale gdje su najtanji, obraćajujući pažnju na odbrambenu liniju. Upravo je u Štutgartu pokazao da je zavisan od potpune kontrole, povezao je u stilu engleskih menadžera funkcije trenera i sportskog direktora. Za razliku od Murinja i ostalih koji ne progovore ni riječ na treninzima, Magat je morao i mogao sve sam i sve do kraja.

Kada vas povede u Alpe, očekujte trčanje polumaratona koji on vodi, a pri kojem niko ne smije da zaostane 20 metara. Kao da je slušao ''Najjači samo ostaju'' i ''Generaciju 5'' Magat je uvijek uspjehe zasnivao na povezanosti krvavog rada, mnogo reda i discipline, na terenu i na trening kampu. Kaže da je mnogo puta pogrešno shvaćen od strane medija i bliskih saradnika, igrača koji su više voljeli da foliraju nego da se znoje. Nadimci ''Sadam'' i ''diktator'' ipak se uklapaju u tezu da je kod Magata bilo sve kao u američkim flimovima B produkcije o marincima

Po još jednoj urbanoj legendi, igrači su ginuli na treninzima da bi izborili mjesto u timu, jer je rezervnim igračima bilo teže. Na nekih pola sata po početku meča, kondicioni trener povlačio ih je sa klupe, a onda bi uslijedio zastrašujući red vježbi za istezanje i zagrijavanje. Da Magatov rad nije loš, potvrdili su iz nacionalnog tima, jer to isto, samo u manjoj mjeri broja ponavljanja koriste i primjenjuju u utakmicama A tima.

U Bajernu je imao sve uslove da postane klupska legenda, bio je na pravom putu, osvojio zaredom dvije duple krune, što je nezabilježeno u istoriji kluba, ali je u odnosu sa igračima i upravom uvijek bio pogrešno protumačen, pa su jedva dočekali kiks u šampionatu da mu vide leđa. Ostaće zapamćeno da je Uli Henes rekao, ‘’nikad se tako ne bih odnosio prema ljudima’’ i zatvorio vrata za dalju priču o Feliksu Magatu.

U Volfsburgu je još jednom pokazao da može da bude fudbalski mađioničar. Sa Grafiteom i Džekom u špicu, sa Diegom u sredini i gomilom anonimusa osvojio je titulu, ali je onda promijenio mnogo fudbalera, uvijek pokušavajući da pronađe nove, koji bi se brzo, lako i uspješno uklopili u njegov sistem rada. Više, bolje, jače, sistem je u kojem su rijetki opravdali očekivanja, jedni bi od Magatovog ulaganja u njihov lik i dijelo jednostavno odustali, drugi se promijenili do neprepoznatljivosti.

Zbog brojnih kritika u radu sa igračima, nakon poslednjeg otkaza potražio je spas u meditaciji i stručnoj analizi, pokušavajući da objasni da priča o njemu nije samo crna ili samo bijela, da uslijed brojnih uspona i padova, priča o njemu uvijek ima mnogo simptoma euforije i melanholije. Jedno je sigurno, Magat ima recept za jednokratnu upotrebu fudbalskog kluba, postao je prvi Njemac na klupi tima iz Premijer Lige. Ako ništa drugo, na najbolji način upotpuniće skoro bizarni album karaktera koji opisuju premijerligaške menadžere. Fudbalski, Fulam će u borbi za opstanak dobiti šansu, najbolju moguću.