Vjerovatno ste se pitali šta se dešava sa blogom? Zašto ne piše više? Stvar je vrlo jednostavna. Mjesec i po dana nijesam imao kad za uvo da se uhvatim.

Iako je bilo lijepo dok je trajalo, nagli završetak momačkog života uslovio je i razmišljanja o promjeni mjesta boravka. Romantično ljubavno gnijezdo, lampe, svijeće, egzotični miomirisi lavande i ruzmarina, gomila vrata koja ne dihtuju, frižider koji zveči kao moto kultivator, komšijin pas koji je okupan pretprošle godine, morali su da postanu prošlost. Uf.

Kada krenete u potragu za novim gnijezdom, a već morate sa sobom da vodite i trudnu ženu, obavezno obratite pažnju na nekoliko važnih stavki. Prvo, blizina prehrambenog objekta koji radi non stop. Zamislite sebe kako sa jednog kraja grada jurite mahnito na drugi samo da bi u tri ujutro pronašli kornišone ili džem od jagoda. Ne ide. Pogotovo ako ste pješak kao ja. Vruć hleb, krofne, burek ulaze u kategoriju MUST HAVE u komšiluku.

Drugo, razmislite dobro o blizini šetališta koje omogućava da se dvoje drže pod ruku, jer u sedmom mjesecu ona hoda kao pingvin, a vi se pretvarate u lično pomagalo. Jako je bitno da ne bude previše frekventno, jer svakog drugog dana morate da objašnjavate ko je vaša ljepša polovina, u kom je mjesecu, kako se osjeća i da ona mnogo bolje izgleda od aktuelne miss koja je upravo prošla pored vas. Pogotovo je loše ako imate previše poznanika, pa onda krenu uzajmna zapitkivanja. ”A ko ti je ova/ovaj?”, sa jedne strane, a druga odapinje, ”A je li muško?” Nije, što? Grrr. Av. Av.

Treće, jako bitno, stan mora da bude mali, jer u poznim mjesecima trudnoće treba da se čisti to čudo svakodnevno. Šta će vam kuća na tri sprata, 13 soba, 4 kupatila, ako morate sami da je održavate? Garsonjera je mala, morate da imate makar dvije sobe u kući. U devetom mjesecu, vjerujte, bračni krevet je dovoljan samo za jedno. A to nijesam bio ja. J

Četvrto i poslednje. Raspitajte se dobro o prvim komšijama. I izolaciji. I debljini zidova. Vjerujem da ste čitali kako hormoni podivljaju u trudnoći. Znate na šta mislim. Ako par do vas marljivo radi na održavanju bračne zajednice i miru u kući, budite spremni da vi vašu održavate bolje i efektnije, a mir duže jer poređenja svake vrste sa komšijama ne ginu. Po principu, besposlen pop i goveda krštava vaše najmilije pred vas stavlja TO DO listu sa stvarima koje komšiluk posjeduje, a vi još ne. Ne brinite se, to je tek početak muke se upoređivanjima. Dijete tek treba da se rodi.

Uvijek sam smatrao da sportisti pretjeruju sa izjavama tipa ,,poziv u nacionalni tim je poseban, čast je igrati za reprezentaciju, poseban je osjećaj kada nosite dres sa nacionalnim grbom na grudima, atmosfera u svlačionici je odlična, jedva čekamo naredni meč, samo mislimo na narednog protivnika, samo da izađemo na teren...'' i tako dalje i tome slično. Sportisti se odriču mnogo čega da bi se posvetili treninzima, a u uzročno posledičnoj vezi redom stradaju obrazovanje, prijatelji, upućeni su jedni na druge i u medijima se tipski predstavljaju na sličan način, pa sam se navikao da im ne zamjeram na tome.

Onda sam dobio poziv iz FSCG da zajedno sa Milošom Antićem, urednikom sportske redakcije Dnevnih Novina, oformim ekipu sportskih novinara koji bi odigrali meč sa amaterima iz Engleske, Old Sedcopiansima. Sastav iz Londona, gomila fudbalskih entuzijasta jednom godišnje izabere lokaciju u Evropi i dogovori sa nacionalnim savezima makar dva fudbalska meča. Tako se nakon Malte i Hrvatske, na njihovom putu našla i Crna Gora.

Više puta smo igrali fudbal sa zaposlenima u savezu na velikom terenu. Svaki put izgubili. Osjećaj da gazite po zelenom uređenom igralištu čini vas privilegovanim. Pogotovo mogućnost da se družite i igrate fudbal sa ljudima koji su napravili ozbiljne karijere. Takođe, mogućnost da naučite kako se teško, odnosno lako, snalaziti u određenim, specifičnim situacijama je neprocijenjiva. Pričati, odnosno pisati o ovoj igri je jedno, a samo trčati, možda dodati loptu, šutirati, potpuno drugo. Gomila izgovorenih ''trebao je loptu desno, a gdje mu je lažnjak, ima li lijevu nogu, je li moguće da ovo nije dao'' brzo se pretvori u samo jedno ''ovo je mnogo teže nego što izgleda''.

Nakon što su teniskim rezultatom 6:0 6:0 Englezi izgubili od Arsenala iz Tivta i FSCG, došao je dan da sportski novinari isprse stomake i manjak fizičke kondicije pred moćne inostrane amatere. Dio dogovora sa ljudima iz saveza je bio i da nam omoguće neke dresove, da ne bi ličili na grupu građana ili gabaritnu klapu iz Boke, ali niko se iskreno nije nadao da ćemo dobiti garnituru zrelu za tri boda protiv bilo koga na domaćem terenu. Crveno i zlatno, od 1 do 23. Čekali su nas osim dresova i šorcevi i štucne. Full oprema, koža, klima i Pioneer muzika. Onog trenutka kada smo se postrojili ispred gola za zajedničku fotografiju, sjetih se milion puta odslušanih riječi, čast, obaveza, poseban osjećaj. Prvi put u životu, u mojoj ne maloj glavi, odjekivale su, srce je malo preskakalo, a adrenalin je pumpao. I to ispred jedinog prisutnog na tribinama, snimatelja televizije 777.

U petak uveče, pred punim tribinama Gradskog stadiona u Podgorici, zamislite sebe kako predstavljate državu, kako ste odabrani. Zamislite se u našoj fudbalskoj uniformi, kako upravo od vas zavisi da li će fudbalska reprezentacija skočiti do Brazila. Prenesite taj osjećaj na prvog do sebe, bio on ili ona iz Pljevalja ili Rožaja, Novog ili Ulcinja, bili oni rođaci ili roditelji, dodajte još malo pozitivne energije momcima koji odavno znaju šta je obaveza, čast, privilegija, dati sve od sebe upravo vama. Neka suplementi u našoj borbi budu samo glas i dlanovi, bez flaša, čaša, upaljača, baklji. Dajte svima šansu da upišemo tri boda bez mrlje. Bez sjenke. Bez upiranja prstom.

OldSedcopiansi su poraženi tog dana, ostaće upisano 3:2 za sportske novinare. Istrčao sam više nego sam mogao, ni hladne vode nijesam mogao da pijem, boljele su me pokosnice pet dana kasnije, išao sam ulicom kao prebijen, a izvjesni Mills ostavio mi je šest krampona na tetivi kao 15-dnevno podsjećanje da u fudbalu postoje i klizeći startovi. Sa leđa. Ipak, dres, i na revers, crveni i zlatni, ostavio je prostor za osmjeh, dobru ribolovačku priču za, nadam se, unučad. Taj dres, uz tri boda protiv Ukrajine, biće istorijski. Budi dio istorije, podrži. 

‘’Nije u redu da se osjećam ovako zbog sporta. Kao da mi je otac rekao da više neće obavljati dužnost oca.'' Ovo je samo jedan od komentara koji je otišao u javnost preko društvenih mreža, kao uzročno posledična veza sa zvaničnom objavom da ser Aleks Ferguson neće više biti menadžer Mančester Junajteda. Svjestan sam da ste do sada već dobro upućeni u broj godina koje je pomenuti vitez proveo na klupi jednog od najvećih klubova svijeta, koji je lansirao upravo taj klub u elitnu orbitu, koliko je osvojio trofeja, koja su mu najveći poduhvati, najlošiji transferi.

Zato, da probam ovako. Ser Aleks Ferguson je sve ono što većina trenera, menadžera nikada neće biti. Kada se krene u odavanje počasti njegovom liku i djelu, podizanje spomenika, na više mjesta, u različito vrijeme, teže će biti odabrati povod, jer osim fenomenalnog roka trajanja, fascinantne radne etike, fanatične posvećenosti i enormnog znanja, trener menadžer Ferguson je bio i čovjek. Sve što jedan čovjek treba da bude. Nesavršen, ali istrajan. Sa ciljem. Guran instinktima, intuicijom. Skinuti Liverpul sa trona. Štrikirano. Osvojiti sve što se može. Štrikirano. Osloniti se na fudbalsku akademiju. Štrikirano. Biti dovoljno moćan da se dovede bilo ko, bilo kad. Štrikirano.

Čak i u greškama, bio je dovoljno veliki. Veliki i da istrpi Kantonu i Kina, dovoljno svjestan da je klub veći i bitniji i od Bekama i Kristijana Ronalda. Dovoljno pravi da napusti klupu u najsavršenijem mogućem stanju. Na svim nivoima. Iako ostavlja prazninu vrijednu crne rupe u univerzumu svakog navijača Junajteda, sada nije nemoguće zamjeniti menadžera Fergusona. Bez obzira ko će biti nasljednik, imaće podmazanu mašinu, sa mnogo pravih šrafova, sa mnogo rezervnih dijelova na lageru i sa armijom onih koji mogu i žele da pomognu. Pozicija direktora i ambasadora kluba, uz ispoliran kuk i uz slabiji intenzitet promatranja trenažnog procesa, dug odmor uz vino, fudbalskom radniku Fergusonu će donijeti novu dimenziju. Uz par dana više za analizu modernih shvatanja fudbala kao igre, uz višak vremena za promatranje novih, talentovanih, sportski drskih i bezobraznih da se suprostave postojećim majstorima, savjetnik Ferguson biće ubitačan suplement nasljedniku.

Toliki protok vremena i trofeja, tolika opsjednutost detaljima, toliko novog, bliskog i vrijednog. Ne žalite što je završeno, budite srećni što je trajalo.

          Ne otpisujte Barselonu. Nikada. Klub koji ima sistem, jednu od najbolje osmišljenih omladinskih škola, klub koji je magnet za milionske ugovore sa brojnim sponzorima, klub koji nije želio da mijenja trenera usred sezone zbog njegove bolesti, niti se odrekao igrača koji se borio sa sličnim problemima. Klub koji ima srce i dušu.

          Mislim da je svakom ljubitelju fudbala, čak i onom koji sa nešto manje pažnje prati ovaj sport, da ne kažem laiku, jasno da je tim iz Katalonije prošao kroz više psihofizičkih turbulencija nego bubuljičavi tinejdžer koji je tokom kontrolnog zadatka iz matematike razmišljao kako je razapet između dvije simpatije iz odjeljenja. Barselona je u najgorem trenutku ostala bez Gvardiole, harizmatičnog vođe, lidera, predvodnika, a zbog reprezentativnih obaveza, praktično kompletan prvi tim sastavio je dvije takmičarske sezone. Kada su se vratili sa odmora, odigrali su na svježinu, jako, bolno za rivale, što govori razlika u odnosu na ostatak Primere i lak ulazak u nokaut fazu Lige Šampiona.

          Problemi su krenuli da okupiraju i misli i tijela fudbalera koji su u ovoj igri osvojili sve vrhove, oteli sve moguće trofeje, na klupskom i reprezentativnom nivou. Limiti ljudskog organizma su bez suplemenata sasvim jasni, a to što se desilo na bavarskom prvomajskom roštiljanju na Kamp Nouu upravo je samo sprega umora i opterećenih misli. Nema Barselona problem sa defanzivcima, nego sa sistemom igre, koji kreće od visokog presinga, a ako se ne odigra kako treba ostavlja otvoreno bojno polje za rastrčane i uvijek spremne na sve napadače rivala.

          Revitalizacija ovog projekta neće biti bolna. Neće biti kataklizme. Ne može se reći ni da će biti jednostavna, ali u Barseloni su pokazali da znaju kako se može doći do vrha, bili su tamo dugo, a znaju kako i da se vrate. Jer od bombe Kumana, do gola Etoa, napravili su La Masiju, poklonili svijetu fudbala mnogo mašte i talenta, a mnoge fudbalske poluproizvode prodali za silan novac. Sjetimo se Gonzala Dos Santosa i Jeffrena Suareza. Za njih dvojicu Barsa je dobila 15 miliona eura. Još toliko će zaraditi zbog Davida Vilje, a svoje mjesto u timu čekaju jasno Tello, Cuenca, Delofeu. Novca će biti, a izbor igrača na tržištu koji jedva čekaju da zaigraju za Barselonu je više nego širok. La Masija je već sada spremna za odlazak trojice 16-godišnjaka u Premijer Ligu, a zamislite koliko dobrih je ostalo.

          Barselona je šest puta uzastopno došla makar do polufinala Lige Šampiona, što opet donosi mnogo novca. Od Uefe, tv prava, prodaje dresova, bogatih ponuda za pripreme u azijskim zemljama ili Americi, a taj novac poslužiće za obnavljanje i osvježavanje igračkog kadra, očuvanje postojećeg, a vjerujem da ovaj ipak nije tako loš. Fudbaleri Barselone imaće konačno slobodno ljeto, imaće vremena da se pripreme za pripreme, a o ovom konceptu mogu da vam svjedoče samo oni koji su igrali fudbal na vrhunskom nivou.

          Ne brinite za Barsu, bez obzira što sam ja ubijeđen da je demonstracija fudbalske sile Bavaraca ustvari samo demonstracija lošeg trenutka velikog koncepta koji se srozao uslijed brojnih faktora. Isto tako bi se u ovom trenutku izigrao i Šahtjor ili Mančester Junajted. Ne brinite za zlatne lopte Mesija, on ima samo 25 godina. Isto tako ne bacajte se u sevdah razmišljajući da li je taj isti Mesi više od kluba, jer i bez njega Katalonci i u Primeri i u Ligi Šampiona imaju samo pobjede. Jer je Barselona i dalje više od kluba. Stil života. 

Luis Suarez jedan je od najbriljantnijih fudbalera svijeta. Poslije Mesija i Ronalda, vjerovatno najbliži bronzanoj medalji u toj disciplini. Fenomenalni dribler, spreman da na vlažnoj maramici izludi makar dvojicu defanzivaca, lucidni asistent, vragolasti realizator sa uvijek novom idejom u džepu za postizanje pogodaka. Uvijek spreman da posluži kao uzor mladim napadačima kada pogledate na koji način izvodi visoki presing. Sa radnom etikom koja se graniči sa voljom kenijskih atletičara koji treniraju bosi, uz prisustvo lavova i geparda.

          Luis Suarez je takođe i folirant, simulator, optužen i kažnjen zbog vrijeđanja na rasnoj osnovi, umije da udari na kvarno, a prethodnog vikenda, stigao je da u dosije upiše i ujedanje rivala. Nakon koškanja sa Ivanovićem u tunelu zbog navodnog laktanja, Suarez je iskoristio šansu da se iz zagrljaja srpskog reprezentativca otme koristeći jako zdrave jedinice i dvojke, koje su se zarile u biceps štopera Čelsija. Suarez je tako vrijedno iskoristio donju i gornju vilicu koju obično koristi za izgovaranje uvreda prema sudiji i pomoćnicima.

          Nije to Luisu prvi put. U derbiju holandskog šampionata ujeo je i Otmana Bakala iz PSV-a, klub i savez odcijepili su kaznu od osam mečeva neigranja. Ajaks je elegantno prihvatio ponudu Liverpula od 23 miliona eura i Suarez više nije igrao za tim iz Amsterdama. Na ovaj incident brzo se zaboravilo jer je Luis promjenio zemlju, klub, a njegov start u crvenom dresu Liverpula je bio i više nego impresivan. Po prvi put u istoriji Liverpula, sve se vrtjelo oko jednog fudbalera i njegove mogućnosti da rivalima nanese štetu. 

          Luisov CV prepun je čemera, tuge i bola. Odrastanje u siromašnoj porodici, na asfaltu, kao dijete razvedenih roditelja, kao četvrti od sedmoro braće, dovelo je do toga da sa samo 15 godina ''nabode'' sudiju glavom. Nešto kasnije, treneri mlađih kategorija Nacionala, vidjeli su ga pijanog, sa umotanom flašom alkohola u papirnoj kesi, kako ''krstari'' ulicama Montevidea. Suarez je dobio izbor. Prilično lak, jer je njegov fudbalski talenat već tada bio nemjerljiv.

          Groningen, Ajaks, Liverpul. Od momenta kada je skaut došao da gleda nekog drugog, a zapazio upravo Suareza, do trenutka kada je ugrizao Ivanovića, Urugvajac je bio tvrd orah, voćka čudnovata. Njegov temperament je neobjašnjiv, teško se može svrstati u neku od kategorija, uvijek je nepredvidljiv, što u krajnjem skoru može da ga učini i specijalnim, govorio je Marko van Basten. Martin Jol mu je dao kapitensku traku, smatrajući ga liderom. Voljeli su ga i mrzjeli podjednako. Saigrači, navijači.

          Upravo Suarez pomjera moralni kompas. Otprilike ovako , navijač Liverpula, Nikola Mitrović: ''Današnji fudbal, kakav-takav, uglavnom je sterilan. Valja s' vremena na vrijeme da se pojavi neki Suarez ili Kantona. Znaš da ne volim kad igrači simuliraju, grizu protivnike, tuku navijače, idu namjerno na to da povrijede protivnika, ali takve stvari sport čine zanimljivijim. Ne boljim, daleko bilo, ali puno zanimljivijim. Zamislite da je svaki fudbaler na svijetu Džejms Milner - da li bi gledali takav fudbal? Nije ni čudo što svaki tim na svijetu želi da dovede Suareza i što dosta protivnickih menadžera ili igrača komentarišu na njegov račun prije i poslije duela sa Liverpulom, valjda to puno govori o kakvom se igraču radi. Nervira li me i bez ujeda? Nervira. Da li bih volio da ostane do kraja karijere u Liverpulu pošto odradi suspenziju koju je zaslužio? Naravno.''

          Da li želite Suareza u timu? Da li želite da gledate utakmicu u kojoj glavni akter simulira, pada bez povoda, udara, grize, ujeda, na kraju daje gol i izvinjava se preko društvenih mreža? Da li želite da kažete svom djetetu, ovaj čika je sad dao gol, a prije toga je malo ujedao, to je potpuno u redu, tako možeš i ti kroz komšiluk. Da li je ponosni klub vrijedan neke nove sramote, nakon godina bola, zbog neke nove titule? 

Vrijeme je promjene. To je bila ključna rečenica u kampanji Baraka Obame. Vjerujem da mu je to palo na pamet dok je trpio ženinu trudnoću. Mogu da vam pričaju o tome, možete sate i dane da provodite na netu čitajući milione članaka na temu ”drugog stanja”, ali tek kad ga doživite i osjetite, shvatate težinu zadatka.

Vaše milo i drago stvorenje, ljubav za čitav život, mazno i nježno, prolazi kroz težak period, ustvari prolazi pored ogledala za početak, makar trideset puta dnevno i govori na glas ili u bradu, ”Je l’ se vidi, stomak, jesam li debela, a, a, a”. Uzalud vam trud svirači, ako ne pronađete savršen odgovor, sa varijacijama, za drugim će dunje biti žute. Naravno, da draga, savršena si, mogu vam biti prva pomoć.

Ona priča da trudnice mijenjaju nagone, potpuno je ispravna. Mi smo imali tu čast i zadovoljstvo da nam jutra kreću sa krofnama, a završavaju sa šetnjama po šoping molovima u potrazi za savršenim mirisom detrdženta. Ukoliko ste naletjeli na nervoznog muškarca koji se nalaktio na korpu i mlađu žensku osobu koja grozničavo miriše, kao ptičar, razne hemikalije, da, to smo bili mi. Mountain spring, zeleni čaj i pačuli ili jorgovan, biće vam jedna od najvažnijih stavki u životu. Na šta mirišeš, tako i živiš, kažu trudnice.

Promjene raspoloženja su dio ”drugog stanja” koji se ne može izbjeći. Morate biti smireni kao tibetanski monah pod sedativima da bi izdržali silne udare hiperaktivnosti feat. ”ajde da, uzmemo neki dobar auto” ili ”ti mene ne voliš” feat. ”ručak sam presolila, buuuaaaa” u okviru šest minuta i trideset sekundi. Onda ste mirni makar sedam minuta.

Zahvaljujući činjenici da sam bio u radnoj obavezi od jutarnjih sati do kasnih popodnevnih shvatio sam na vrijeme da je moj posao divan, kolege najbolji ljudi na svijetu, a radno okruženje više nego savršeno. Po završetku radne obaveze, taksi nije dolazio u obzir, duge šetnje pripremale su moje ganglije za tobogan uzbuđenja kod kuće. Iako sam ”on radi u rudniku i život mu nije lak”, rado pjevušio i prihvatio kao šaljivu metaforu, realnost ove pjesme bila je opipljiva.

Dolazak u zajednički prostor po pravilu je garniran gomilom emocija, u rasponu, ”mislim da sam vidjela pauka, molim te, uradi nešto, neću moći da zaspim” i ”sad sam ustala, spavala sam čitav dan, pojela sam četiri krofne, volim te, volim te, volim te. Čeeeeeeškaj me.” Na neke stvari jednostavno se ne možete navići. Vjerujte, koliko god željeli da se pripremite za ovaj težak zadatak, nezavisno od toga da li ste pročitali sve brojeve ”Ljepote i zdravlja” uz pažljivo čitanje dijelova o zdravlju, jer ste lijepi na tatu i mamu, je li, teorija i praksa su kao svekrva i snajka.

Odrastao sam u blizini sportskog objekta koji je mnogo značio za Nikšić u bliskoj prošlosti, stadiona Malih sportova. Obzirom da sam u komšiluku bio jedan od onih koji su bili i najmlađi u razdvojenim generacijama, morao sam i da pronađem načim kako da se uklopim u društvo u kojem su pojedinci bili viši, snažniji, iskusniji. Razlika od nekoliko godina u tim tinejdžerskim danima, čini se kao provalija, a jedini segment gdje se možete kako tako socijalizovati je sport.

Kao što skoro niko nije želio da bude ''Švabo'' kad smo probali da se igramo ''partizana i Njemaca'', tako je bilo i malo hrabrih i odvažnih koji su željeli da stanu između dva kamena na livadi u dvorištu ili u prostoru 3x2 oivičenom stativama i prečkom na pomenutom stadionu sa betonskom podlogom. Prvi komšija Jakov, fenomenalan golman, pokazao mi je par fazona i fora, rekao da je najvažnije to što se ne bojim lopte i bio sam spreman za izazove.

To što sam bio hrabar da se postavim da me pogodi lopta nije bilo najlogičnije mojoj majci. A ni činjenica da sam oguljenih laktova i koljena nasmijan dolazio kući nakon nekih za ostale nevažnih pobjeda. Ipak, zahvaljujući tome što sam bio sasvim solidan među stativama dobio sam mogućnost da upoznam i mnogo osoba različitih profila. Iako sam gradsko dijete, betonski primjerak, može se reći da sam o životu i ljudima najviše naučio na Malom stadionu.

Preko malog fudbala upoznao sam Andriju Vujovića. Čuveni Piro osvojio je u ovom sportu sve što se tada moglo osvojiti, i u Jugoslaviji i Italiji, bio je mađioničar sa loptom, potpuno simetričan, sve što je mogao lijevom, ponavljao bi desnom. I obratno. A kako se dobro kretao bez lopte, to je dio urbane legende. Kao Talični Tom, brži od sjenke.

Legenda isto tako kaže da je upravo Andrija bio veza između Lećea i Mirka Vučinića. Neke 1999. gledao sam žgoljavog, vižljastog, pomalo nezainteresovanog dječaka u dresu Sutjeske. Imao je 16 godina i dan kada je debitovao za prvi tim i na debiju je postigao i gol. Žao mi je što to nijesam gledao, ali sam bio u prilici da čujem Andriju kako kaže: ''Vaki, ovaj mali je čudo. Mnogo sam fudbalera gledao, ali on je poseban.''

Posebnost je brzo iskazao u Lećeu, odigrao preko 100 utakmica, postogao preko 30 golova, blistao u dresu mlade selekcije Srbije i Crne Gore i sa tri gola sam pobijedio Hrvatsku u baražu za odlazak na EP. Legenda kaže da je bio siguran i na spisku za seniorsko SP koje se održavalo tog ljeta u Njemačkoj, nakon EP za mlade. Vukao je povredu koljena, trebalo je da se odmara u Nikšiću, ali legenda isto tako kaže da nije mogao da odbije društvo da igra ''na male'' u Džonsonovoj ulici i na Glavi Zete. Koljeno je ''otišlo'' već poslije pola sata EP u Portugalu, tako i šansa da se nađe i u Njemačkoj. Nije bilo kajanja. Sada sa većom željom gleda ka Brazilu.

Prošlo je 14 godina od njegovog debija u seniorskoj konkurenciji, a malo toga se promijenilo. Na terenu. I dalje izgleda potpuno nezainteresovano, ali kada je lopta oko njega dešava se magija. Hipnotiše rivale tehnikom i idejama, a prostor ispred sebe skenira kao Robokap. Zato uvijek u rukavu ima potez više za defanzivce. Iako je napadač, vjerujte mi na riječ da je uvijek najbolji na terenu kada ga nema u listi strijelaca. Njegove asistencije vrijednije su od većine golova saigrača, jer ih Mirko poslednjim dodavanjem bukvalno sastavlja sa golom.

Van terena, Mirko je preuzeo najvažniju ulogu na svijetu. Sada je tata. Zrelost i mudrost koju pokazuje u izjavama ponekad nije u skladu sa poznavanjem padeža, ali svi mi dobro znamo šta je Mirko želio da kaže. U karijeri je pobjeđivao i Čelzi i Junajted, Real, pa mu nije bio neki cilj i da savlada Englesku, ali je sasvim dobro primjetio da ''su nas Englezi stavili na mukama''. Da je rekao drugačije, obratno, da ''smo mi Engleze stavili na muke'', niko se ne bi okrenuo. Ovako, odgovorio je na pravi način na arogantnost i prepotentnost protivnika.

Mirko je poseban i po načinu na koji proslavlja golove. Uglavnom se dešava da strijelci bacakaju dres po terenu, skreću pažnju na cijenjeno prezime, šalju poruku ljubavi majci ili djevojci. Mirko skine šorts, ali samo u posebnim prilikama. Jednom u Romi, jednom sa kapitenskom trakom u crnogorskom dresu i sada u dresu Juventusa prilikom proslave 100. gola u ligi. Dolazi Bajern, možda najbitnija utakmica u klupskoj karijeri, idealna prilika da Mirka još jednom vidimo u gaćama.

Sve je relativno, Google je apsolutan. Ova twitter umotvorina začinjena prigodnim crtežom Alberta Ajnštajna koji sa bocom viskija u papirnoj kesi tužno gleda ka natpisu ''Just Google it'' ili po naški samo izguglaj, skrenula mi je pažnju sa teme o kojoj sam danima razmišljao. Sa razlogom.

Vrijeme provedeno uz kompjuter i internet donosi vam jako plodno polje za zabavu i informacije, sve shodno interesima i očekivanjima. Ako to prebacimo na polje sportskog novinarstva, nije teško zaključiti koliko je olakšan život populaciji koja se sa manje ili više uspjeha bavi ovim pozivom. Ne morate biti previše kreativni i opterećeni odabirom teme za kolumnu, tekst, priču, uz dobro čitanje između redova i odabirom pravih izvora, lagano se borite sa bilo kojim postavljenim zadatkom.

Da pojasnim. U noći Lige Šampiona, moj twitter nalog bio je zatrpan statističkim podacima i informacijama vezanim za mečeve Barselona – PSŽ i Juventus – Bajern. Jeste li znali da Frenk Riberi nije pogriješio dodavanje u poslednjoj trećini terena kada napada Bajern? 17 od 17. Jeste li znali da Ćavi nije imao pogrešan pas na meču protiv Parižana? 96 od 96. Jeste li znali da je Barselona imala samo dva udarca na gol protiv ekipe Karla Anćelotija? Nijedan dok ne uđe Mesi. Jesti li znali da je ovo prvi put još od 2009. i čuvenog dvomeča sa Čelsijem i odluka sudije Ovreboa da je Barselona iz nokaut faze izašla kao ukupni pobjednik iako nije ubilježila trijumf u bilo kojem od dva susreta? Jeste li znali da se u Copa Libertadoresu, južnoameričkoj Ligi Šampiona, u polufinalima obavezno sastaju ekipe iz iste države da bi se izbjeglo jednonacionalno finale? Jeste li znali da je Mario Mandžukić dobio žute kartone u oba duela četvrtfinala sa Juventusom, a ostatak ekipe za 180 minuta samo jedan? Mario neće zato igrati u prvom polufinalu.

Ovako bi mogli do sledeće runde Lige Šampiona, jer se statistički podaci nižu jedan za drugim. Nekada, uz internet kao misaonu imenicu, informacija je bila zlata vrijedna. Danas, prostim klikom možemo skoro sve, pa je talenat sportskog novinara da pribavi informaciju zamjenjen talentom pravilnog selektiranja raspoloživih informacija i plasiranja u pravom trenutku. Zvuči lako, priznaćete.

Baš zato, na više mjesta na svijetu radi se na usvajanju tzv. robotske žurnalistike. Uskoro očekujte softver koji pretvara statistike u članke. Za sada, najbolja verzija, prilikom pisanja, koristi obrasce rečenica i bazu podataka koja trenutno broji pet hiljada fraza. Ako se uzme u obzir da u našem jeziku trenutno imamo do 150 isključivo sportskih riječi i izraza, dobro je što roboti ipak nijesu zakucali na naša vrata. Uostalom, kome trebaju sportski novinari, od krvi i mesa, kada su oko nas stručnjaci za sve i svašta?!       

Sezona 1, epizoda 2

Mučnine. San svakog muškarca. Pogotovo u noćima Lige Šampiona. Ona nikako da shvati da je poluvrijeme stvoreno za odmor od gledanja u televizor, šetnje do kupatila i obavljanja svih neophodnih radnji za nesmetan nastavak gledanja utakmice.

Te mučnine, to je ozbiljan problem, evo pitajte bilo koga. Dođu potpuno neočekivano, iznenade vas kao putare snijeg u januaru. Ko bi mogao da pomisli da su sastavni dio svake trudnoće, vječiti simbol i dovoljan dokazni materijal da se vaše stanje mijenja u ono drugo. A niko ne pita nas, bolje polovine, u koje stanje mi prelazimo. U pokretninu, odmah da vam odgovorim. Morate biti mobilni i spremni za akciju u svakom trenutku. Hitnu akciju.

U prvom trenutku ste sasvim strpljivi i od pomoći, vaša hladna ruka na njenom čelu iskreno pomaže, dok se ona od savršene žene pretvara u blijedu fleku, pritom pokušavajući da sastavi dvije smislene riječi u proširenoj rečenici. Ne mogu. Više. Idemo. Zovi taksi. Idealni scenario vodi vas u prostoriju punu žena sa stomacima do zuba, koje već iskusno i sažaljivo, sa vrata, kao Šerlok Holms analiziraju svaki pokret tandema ”Šta ću ja ovdje – Kuku, koliki red”. Zahvaljujući ne maloj razlici u godinama, vjerujem da je njihova posvećenost prikazanom dokaznom materijalu teško mogla da ih dovede do tačnog odgovora, pa smo dobili i previše čudnih pogleda i manjak razumijevanja. Manjak razumijevanja je kategorija koja u našem slučaju ne gubi na aktuelnosti. To be continued…

Hypermesis gravidarum je grdna rabota. Kažu, ne bježi ni od kraljevskih familija, pa Vilijam vrlo često zaskoči Kejt iznad lavaboa, a hladna ruka puna plave krvi vjerovatno je melem za vrelo čelo koje se razdvaja od ostatka tijela. Pitam se kako li kod njih funkcioniše patronaža? Šalju li ih sa Starog na Konik, sleduju li i njima flaše i čekaju li sestricu milog lika i odlučne ruke ili imaju nekog dvorskog stručnjaka za sve? I svašta.

Moram da priznam da nijesam ni tada bio savršen. Moja uloga se sastojala od toga da dočekam dragog gosta, ukažem joj na problem, a nakon uboda i postavljanja scenografije bježao sam sa mjesta zločina. Nina je u tim trenucima bila kao omiljeni pacijent Dr. House-a, ostavljena na milost i nemilost. Svi lažu, foliraju se, kaže moj omiljeni doktor. Moj zadatak bio je da sa posla obavjestim da je infuzija vjerovatno istekla i da bi bilo poželjno da izvadi iglu iz ruke. I tako tri jutra zaredom. Draga sestrica, u svojim najboljim pedesetim, za to vrijeme, šmeknula je svaki kvadrat našeg iznajmljenog životnog prostora, nije odbijala sok, ni ‘ladnu vodu, a poput istražnog sudije sa uperenom lampom u oči ispitala nas je sve što je interesovalo. A nije da smo dosadni i da nije imala šta da nas pita. Vjerujem da ste to lako shvatili.

Znate, to nekako sve prođe, taman kad se naviknete, nekako samo nestane, pa vam poslije žao što vaš životni partner nema i dalje taj problem, koji mu se čini većim od vas samih. To je trenutak kada imate opravdanost postojanja, jer se njoj priviđa da bez vas ne može ni trena. Mučnine ustvari spajaju, onog momenta kada vam prateći miomirisi i veseli kupatilski akvareli postanu lako svarljivi, znajte, iskreno je volite.

Nijesam sklon da citiram, ali ovog puta ću to namjerno da uradim, jer mislim da je vrijedno pomena. Reče davno Njegoš u ''Šćepanu Malom'' o crnogorskom naćinu ratovanja: „Kad te ćera, uteć mu ne možeš, kad ti bježi, viđet ga ne možeš; udari ti otkud se ne nadaš, krije ti se zazrijet ga ne možeš, kad pomisliš da si ga dobio od njega se nadaj pogibiji". Ovaj poslednji dio djeluje kao savršen slogan za uspjehe crnogorskih sportista.

Po sticanju nezavisnosti veliki dio javnosti računao je da će proći mnogo godina dok ne osjetimo neko veliko takmičenje u bilo kom kolektivnom sportu. Izuzetak je bio vaterpolo, jer je jedna savršena generacija rasla u Boki, pa smo u njih gledali kao u malo vode na dlanu. Uvijek smo imali i velika očekivanja, pa smo pod lupu stavili sve kolektivne sportove. Već kroz kvalifikacije za EP u Norveškoj nametnuli su nam se rukometaši. Sjajna izlazna reprezentativna generacija, sa Đukanovićem, Đurkovićem, Muratovićem, Stojanovićem, Dobrkovićem prošetala se i baražom i ubrizgala nam potrebnu dozu zadovoljštine.

Po spuštanju zavjese na tom evropskom prvenstvu, ostali smo sa saznanjem da je herojski remi protiv Rusa bio dovoljan za 12. mjesto od 16 reprezentacija. Kataklizmičke projekcije zauzele su misli svih ljubitelja sporta u državi, jer trebalo je zamijeniti skoro kompletnu generaciju igračima i talentima iz loše i neogranizovane lige. U tim trenucima meč bez jurenja sudija po terenu i makljaže aktera bio je rijetka pojava. Ful kontakt spektakli bili su samo pokazni seminari borilačkih vještina za mečeve rukometnih vragolana. Čast izuzecima.

Godine su prošle pune muka, preskočili smo nekoliko bitnih takmičenja, a uspjesi sa drugih strana bacili su fini pjesak preko rukometaša. Dovoljno da ih zaboravimo. Baraž dueli za odlazak na SP donijeli su nam Švedsku, velesilu, koja je trebala da nas pospremi, zakuca za sivilo i produži dalje. Nijesmo se dali, naprotiv, Kim Anderson je mogao da uživa u ulozi stručnog konsultanta u tv prenosima. Valjda, ovo, Njegošovo, kao u Marvelovim supreheroj romanima, ako nas precrtaš, dobijemo nadljudsku snagu. Još jednom smo pobijedili realnost. A javnost je počela da bali za novim epskim junacima.

Slučajno ili namjerno, u istom periodu počistili smo Njemačku i Češku u kvalifikacijama za novi evropski šampionat, za odlazak u Dansku 2014. Senzacija koju smo napravili oborila je rukometni svijet na donji dio leđa, a samim tim progresivno su počeli i naši apetiti da rastu. SP u Španiji oborilo je nas na taj isti dio leđa, porazi su se ređali, a ona ista javnost počela je da pljuje po junacima nacije. Što mnogo više govori o javnosti, nego o rukometašima. Po onim istim, samo našim herojima iz komšiluka.

Odjednom su naši junaci postali stari i olinjali, odjednom je svako imao po makar jednog mladog i talentovanog igrača iz rukava koji je bolji od ovih izabranih. Količina mržnje koja se stvara na društvenim mrežama nakon svakog neuspjeha, prevazilazi granice bilo kakvog, a ne dobrog ukusa. Trač partije vezane za stil igre i fizički izgled naših rukometaša ustvari pokazuju koliko je ovom narodu drago što sa komšijinom kravom ipak i nije baš sve u redu.

Poslednji meč sa Izraelom dokazuje navedeno. Dok su nas gosti rasparivali kao stari džemper u prvom poluvremenu, a ono malo gledalaca u Morači bilo paralisano velikim brojem tehničkih grešaka ''lavova'', jedan dio (ne)sportske Crne Gore, likovao je. Sva sreća, pa je Mijatović spustio roletnu, Rakčević pogodio gol , a Izraelac prečku na prazna vrata, inače bi danas svi sve znali. O rukometu. Ovako, ostaje nada da će novi plasman na EP donijeti još više klinaca u salama, nekog novog talenta vrijednog da nas za desetak godina predstavlja na velikoj sceni. I što manje mržnje prema uspjehu bližnjeg svog. Podržimo ove momke, i dok pjevaju himnu i dok gube po desetak razlike. Zaslužuju.

          Nakon reprezentativne epopeje, ovog vikenda uslijedio je hrabar povratak u realnost crnogorskog klupskog fudbala. Razvoj događaja na radnom mjestu suočio me sa činjenicom da ću dio života provesti na Starom aerodromu, uz utakmicu Mladost – Lovćen. A želio sam više od toga, priznajem, Ta subota je bila poprilično mučna u najavi, čekalo me i previše posla, trebalo je pripremiti novu emisiju, želja mnogo, a manjak mogućnosti i vremena, pa sam morao u startu nečega da se odreknem.

          Nijesam od onih koji trče za materijalnim, priznaću voljno, fali mi osnovne kulture i prilikom oblačenja i predstavljanja, ali nikad nijesam volio da se odričem nečega što je pod nosem, dohvatljivo. Želio sam da gledam i premijerni duel Petrovac – Čelik na kampu FSCG koji je krenuo dva sata prije susreta Podgoričana i Cetinjana, zadojen porivom da jurim za novim informacijama, ali sam po preuzimanju zvaničnog zapisnika uspio čitavih 15 minuta da ispratim derbi treće lige Kom – Crvena Stijena koji se igrao na pomoćnom terenu FK Budućnost. Nijesam mogao duže. Otjerao me vjetar, kapi kiše, mrzovoljni gledaoci koji su u mom komšiluku, pored terena, iza žice, konstatovali da se lopta odbija od fudbalera kao od zidova i da niko tu nije dovoljno vrijedan da bi se ''fasovala'' upala pluća zbog njega. ''Da gledamo Mesija, pa sve ti prosto''. Mislim da su pogriješili za lijevog beka Koma.

          Imam običaj da ‘’preletim’’ preko sastava timova dok šetam od prostorija Mladosti do novinarske ‘’lože’’. Uvijek se iznenadim koliko malo znam, odnosno treneri me iznenade opcijama i rješenjima. Ovog puta nijesam se mnogo ‘’uznemirio’’. Viđeh u prvih 11 domaće ekipe ime i prezime sasvim neobično za ove prostore – Taku Ishihara. Znao sam da su Japanci ‘’osvojili’’ Crnu Goru, bilo ih je 13 na probama, ali do tog trenutka nijesam imao priliku da se uvjerim u njihove kvalitete. Preko 10,000 japanskih fudbalera svake godine napusti srednje škole i koledže, samo njih 500, odabranih, završi u domaćim klubovima u prvoj i drugoj ligi, dok ostali traže rješenja u inostranstvu. Taku je rješio da u 24. godini, nakon epizoda u Jokohami i Tokushimi, svoj put ka evropskom fudbalu trasira preko crnogorskog. Njegov fizički izgled odmah ga odvaja od saigrača, svi stereotipi su tu, a duga kosa i traka preko glave, odmah vas baca u neki crno – bijeli Kurosavin film. Ili sam ja možda samo gledao taj film na televizoru koji nije podržavao previše boja.

          Utakmica je bila čudna, dosta ritma, malo prilika, igralo se po principu, tri dobra dodavanja, jedno loše. Onda su domaći pogriješili gdje ne treba, ‘’poprečni’’ pas lako je pročitan, lopta u prostor bila je tačna, a do gola se došlo tek nakon odbitka od golmana i kada je mreža bila potpuno prazna. Taku je igrao desno, pa lijevo, kao i većina fudbalera bio je van ritma, driblao je i dodavao u pogrešno vrijeme, ali se vidjelo da ima i tehniku i da jako dobro poznaje fudbalsku igru. Promjenio je jednom Taku dodavanja sa tri saigrača, sve iz prve, isprintao u prazan prostor, nije dobio loptu nazad, ali se bez nervozne gestikulacije vratio da pomogne u defanzivi.

          Taku je nakon pauze postao lijevi bek, a Lovćen je dodao još četiri gola, dva nakon prekida, jedan nakon nove greške na sredini i poslednji, kada je sve bilo gotovo nakon penala. Kako se to obično kaže ‘’više su golova dali, nego što su puta šutnuli’’. Jedino Cetinjanima tog popodneva ni kiša ni vjetar nijesu smetali, proslavili su burno svaki gol, a ostali prisutni jedva su čekali da sudija pokaže put u svlačionicu. Bila im je to tek druga pobjeda na strani u šampionatu.

          Kompletna novinarska ekipa koja je pratila susret polako je gazila preko terena, kada smo vidjeli da je jedan od fudbalera Mladosti ostao na njemu. Uz grimasu nekoga ko je osjetljiv na išijas ili diskus, lagano je gurao noge ispred sebe, sa desnom rukom na kuku, lijevom na glavi. Prišao mu je neko, zagrlio ga i naglas rekao: ‘’Šta je bilo Taku, boli li te što? Uuu, pa ti to plačeš!? A što plačeš, moj Taku, nije smak svijeta. Pa izgubili, što ćeš sad.’’

          Vođeni logikom da je svakome njegova muka najveća, krenuli smo ka prostorijama domaćina koje služe za pres konferencije i zaboravili na Takua. Na dečka koji dolazi iz zemlje o kojoj urbana legenda kruži da ministri izvrše harikiri ako voz zakasni koji minut. Iz zemlje gdje je pismenost malo manja od 100%, a sumo i bejzbol nacionalni sportovi. A njegova Mladost je odigrala šest utakmica u drugom dijelu i još uvijek nema pobjedu. Ko zna šta je Takuu prošlo kroz glavu i natjeralo ga na suze. Možda jer je neshvaćen od saigrača na terenu, možda jer je daleko do roditelja i djevojke, kojima sa vremena na vrijeme mora objasniti da je bez pobjede otkako je došao u Crnu Goru. Možda jer baš njima, kao i prijateljima treba objasniti kako je to izgubiti sa 5:0.

          Današnje generacije klinaca koje guraju loptu ispred ulaza, na parkingu, balon salama, vjerujem da ne poznaju pravu razliku između pobjede i poraza. U ovom vremenu nije rijetko da se već kod 3:0 među njima traži novi meč, bitno je druženje, navodno, a ne rezultat, uz insistiranje na individualnim majstorijama koje nemaju nikakvu uzročno-posledičnu vezu sa igrom tima. Sve dok imamo tu vrstu mentaliteta, zvanog lako ćemo, sjutra ćemo, baš me briga, čekam petak i izlazak, igram fudbal jer me mrzi da radim bilo šta drugo, nećemo daleko.

          Taku je stigao daleko. Daleko od domovine, od svega bliskog, sa željom da napreduje. Situiran je, ali želi da spoji posao i zadovoljstvo. Želi da se dokaže da je dobar fudbaler, dobar čovjek, dobar predstavnik države koju predstavlja. Takav Taku je svima potreban. Pogotovo nama, da se riješimo alibija, da potražimo greške u sebi i da naučimo da kažemo izvini. Ako Takua vidite bez kose na glavi u nekom narednom periodu, to je nekada bio japanski način da se kaže izvini. Vjerujem da je to podsvjesno usađeno i autoru teksta.

          Tri meča sa Englezima, tri slatka remija. Poslednji, najsvježiji, vjerovatno je i najslađi jer smo dokazali da iako dolazimo sa prostora koji ima manje stanovnika od Šefilda ili Birmingema znamo itekako dobro da guramo loptu. Onaj prethodni donio nam je baraž mečeve sa Česima, ali ovaj bi mogao da nas preseli direktno u Brazil.

          Još jednom je dokazano da samo sport može da vas povede kroz maestralni tobogan emocija u samo 90 minuta. Velika očekivanja, naboj tokom intoniranja himne, prvi sudijski zvižduk, pa naivno primljeni gol. Samo u uvodnim momentima imali smo privilegiju da se transformišemo iz stanja ekstaze u apsolutnu melanholiju. Visoka gledanost rijaliti programa definiše se samom činjenicom da ne postoji scenario, niti je unaprijed poznat kraj. Za razliku od filmova holivudske produkcije u kojima već na samom početku možete da razdvojite uloge, pretpostavite ko bi mogao biti junak ili tragičar, uz skoro pa obavezan srećan kraj, u takvim šou programima gledalac se veže za tv ekran zbog nedefinisane završnice. Kao i u latino i turskim sapunicama, dok ne saznate kompletno porodično stablo heroja/heroine ne razmišljate o utrošenom vremenu koje ste možda mogli da posvetite prijatelju, porodici, djetetu.

          U sportu je skoro pa identično. Bez obzira na statistiku, tradiciju, razliku u klasi i kvalitetu, bez obzira na brojne informacije koje su nam servirane na internetu. Na konačan ishod, postignuti broj golova, moramo da sačekamo do kraja. U arogantnost Engleza mogli smo da se uvjerimo i prije meča. Govoreći o ''neprijateljskoj'' atmosferi, lošem terenu, ''provokatorima u crvenim dresovima'', željeli su da skrenu pažnju sa onog što je najbitnije. Kako neko igra fudbal?! Uz uvijek dobru atmosferu u svlačionici reprezentacije, na taj način dobili smo i prijeko potrebnu dozu prkosa i inata, želju da dokažemo da nijesmo slučajno tamo gdje jesmo, na vrhu.

          Nakon što su nam se sastavili pritisci poslije gola Runija, po već viđenom scenariju po glavama nam se motala katastrofa, ali izabrani da nas predstavljaju još jednom su dokazali da nijesu bez razloga na terenu. Ili pored njega, kao predsjednik saveza, selektor i članovi stručnog štaba. Svi oni uspjeli su da podignu naš koeficijent značaja na svjetskoj mapi, pa će se makar do oktobra stanovnici Ostrva, brojni novinari i navijači baviti i našom himnom, zastavom, infrastrukturom i načinom na koji igramo fudbal i strasno shvatamo svaki poziv na igru. I zašto su Jovetić i Vučinić kao Ferari, Boske kao Bentli, a Baša kao Rols Rojs.

          U svakom trenutku rijaliti programa, ali i sportske manifestacije, može da se desi momenat rezervisan za niske strasti. Prošle godine gospodin Runi udario je Džudovića, engleski navijači potcjenjivački su nas nazivali malim gradom u Srbiji. Ovog puta, mi se nijesmo proslavili, a kamere su otkrile tuču između naših navijača. Veliki brat vidi sve, pa smo se na trenutak preselili na farmu. Bez obzira što akteri tvrde da su se malo veselili, bez obzira na višak emocija, što je i logično jer klupski crnogorski fudbal ne nudi baš mnogo prostora za navijačke egzibicije, loša slika otišla je u svijet. Opet nam se desilo da ubacujemo predmete u teren, nijesu letjele stolice kao protiv Poljaka, ali zato je Džo Hart bio kao mumija obgrljen rolnama papira. Nije dobro. Neke lekcije moramo naučiti. Vrijeme je.

Svaki početak je težak. Makar to bilo i saznanje da morate da mijenjate navike, lijepu rutinu na koju ste navikli, okruženje. Bez obzira na godine, iskustvo, koliko god taj trenutak shvatili neozbiljno, to je momenat kada se dolazi do tačke koja označava prije i poslije.

Mi smo željeli Ivu, svakog trena, iako smo je na početku zvali drugačije, imenom koji ovaj blog ne bi istrpio. Iako većina parova nakon tri mjeseca zajedničkog bivstvovanja nema roditeljske ambicije, mi nijesmo postavili znak pitanja iznad naših glava, da li je dolazak bebe dobra odluka. Dok se Nina iz ušuškanosti roditeljskog doma preselila u moj momački vigvam i tako svoj kvalitet života smanjila za par stepenika, ja sam morao da se naviknem na činjenicu da su mojoj dragoj hladne noge.

Nijesam bio dobar tata na samom startu. Preskočio sam prvi pregled kod ginekologa. Bio je to dugi ljetnji dan prepun obaveza, što i nije neki izgovor, a i pitanje je koliko bi bio od pomoći obzirom na neobičajeno veliku dozu treme i nervoze. Samo obavještenje da si na osam mjeseci od preuzmanja funkcije roditelja donosi i sasvim veliki komad odgovornosti, sa kojim ja nijesam umio da se nosim. Kada je Nina prvi put vidjela našu tačkicu, usput ponijela i materijalni dokaz da ona postoji u vidu nešto tamnije mrlje na prikazu sa ultrazvuka, uz cvrkutanje da srce našeg ”fetusa” kuca sasvim dobro za nekoga ko je ”star” pet nedjelja, puls mi je bio ubzaniji, dlanovi su se znojili pojačano, a neka sijeda dlaka vjerovatno je u tom trenutku nikla kao uobičajena propratna reakcija uslijed stresne situacije.

Kada smo već kod stresa, tempo, stan – posao – stan – fudbal – stan feat. odlazak kod kumova na večeru i gledanje tv programa do iznemoglosti, uz neprirodnu posvećenost društvenim mrežama, morao je da pretrpi ”nekoliko” promjena. Pristao sam na Sex&City, Cheaters, večeri sa Ivanom Ivanovićem, emisije o ljepoti i zdravlju, sa akcentom na zdravlju, čak i kada se to poklapalo sa terminima poluvremena utakmica Lige Šampiona i Lige Evrope. Već nakon par dana zajedničkog života naučio sam nekoliko važnih životnih lekcija. Trudnice obožavaju kada ih neko mazi po stomaku, obraća im se u množini, sluša dok pričaju, hvali njihov izgled i kupuje Mamavit na vrijeme. Nagomilani broj informacija vezanih za kremu za strije koja se sasvim slučajno ušunjala u standarni repertoar kozmetičkih preparata biće vam jako potreban u poboljšanju partnerskih odnosa. Vjerujte.

Usput, epitet ”dobro” nakon bilo kakve neuspjele kulinarske avanture navodno ljepše polovine je sasvim logičan potez za svakog muškarca na početku zajedničkog života. Dvije upropaštene šerpe uz nekoliko dimnih zavjesa u kuhinji ne trebaju da vas plaše, naprotiv, naučiće vas da u vokabular ubacite još nekoliko pozitivnih komentara na račun vašeg novog šefa kuhinje. Za neiskusne, savjet, rezervna varijanta dok se vaša partnerica ne navikne na kvalitet ringle, rerne, šporeta, uvijek može da bude dobar fast food koji se nekako sasvim slučajno nalazi na korak od vašeg životnog prostora. Osim ako nijeste pristali na dijetu dostojnu isposnika.

U životu, kao i u sportu, ne priznajem pravilo, sad ili nikad. Mislim da je mnogo tačnije, prije ili kasnije. Sa tim da je uvijek bolje prije nego kasnije. Kad se u nešto uloži dovoljna količina energije, želje i entuzijazma, uz postavljen sistem i posvećenost, samo je nejasan vremenski interval, kada će uspjeh pokucati na vrata.

Život, sport, svejedno je, jer imaju i previše dodirnih tačaka, nude dovoljno prilika da se dokažete, a samo kvalitet i klasa razdvajaju male od velikih. Nema to veze sa fatalizmom, koji je opšte prisutan oko nas, kada razmišljamo samo o zlom daru koji nam je navodno sudbina odredila. Koliko ste puta čuli, ne voli me trener, igra ovaj ili onaj, tetka iz opštine dobra je sa trenerovom sestrom od strica, podigle su se zajedno, zamisli?! Ko krene sa takvim alibijima da krči put do slave, sa mutnim će očima u kafani završiti. I kao zeca iz šešira vadiće uvijek odličnu priču za podijeliti pred fajront.

Uspjeh, ta teška i nimalo egzaktna kategorija, ovdje se najmanje cijeni. Pogotovo ako dolazi iz našeg dvorišta. Ako je proizvod domaći, treba da bude mnogo bolji od stranog, da bi bio priznat, poštovan, sačuvan. Ne treba ići daleko, ne treba pretraživati google, ne treba pisati seminarske radove, niti izigravati istražitelja iz Majamija. Dragi Horejšio, na naš sport pečat o kvalitetu, rezultatski atest redom su udarali samo domaći treneri. Naše komšije, prijatelji, rođaci. Adžić, Porobić, Perović, Pavićević, Radonjić, Baletić, Brnović, prezimena su koja zvuče poznato, zar ne?!

Da se zadržimo na ovom poslednjem. Dočekan je na nož, od strane javnosti i medija, seciran je do bezobrazluka njegov svaki potez ili odluka, a bilo koji dobar rezultat pripisivan je prethodniku. Nakon baraž duela sa Češkom, Brna je bio odbačen i usamljen, ne računajući podršku saveza. Iz poraza izvukao pouke, podmazao gdje škripi, pomjerio gdje je bilo mjesta. Taj isti čovjek je prošao kroz 2012. neporažen, a igrali smo i sa Poljskom, Ukrajinom, Belgijom. Prvi smo u tamo nekoj grupi kvalifikacija, a još dva dobra rezultata, garantuju nam makar baraž. I opet, i sada, godinu dana kasnije, opet nam ne valja. Dokle?

Šta treba neko da uradi da bi bio potvrđen, ovdje, neko naš. Ako nam ne valja Adžić sa krunom Evrope na dva fronta i finalom iz Londona, Porobić sa porobljenom Evropom i polufinalom iz Pekinga itd. šta može da uradi Branko da bi ovaj narod bio zadovoljan. Vjerovatno ništa, što nas uvodi u još jedan problem, urođeni defetizam, koji nas tiho uvijek baci na rezon da je ljepše izgubiti bez borbe, službenim rezultatom, nego se pošibati sa rivalom jačim od sebe. Po cijenu katastrofe.

Nije ovo samo priča o Branku Brnoviću, nego o nama, o manjku osjećaja da se podijeli radost uspjeha ili tuga poraza sa bližnjima, dostojanstveno, uz emociju koja će nam pokazati da je tamo neko učinio mnogo ili najviše što je mogao da bi se mi u sopstvenim očima ili očima drugih osjećali posebno, unikatno i neprocjenjivo. O tome kako nam ipak malo za sreću treba, a koliko ni taj safir ne znamo da zaštitimo. Ovog utorka, uz respekt prema rivalu, dozvolite sebi da vjerujete u izabrane, one koji vas predstavljaju. Pružite im podršku iz srca. Bez ustezanja. Kad preskočite tu barijeru, ostali dani u godini dobiće još više na značaju. I biće mnogo prije nego kasnije. Sve. 

Dobitnik 110 hiljada eura u igri na sreću Toto Lutrije Crne Gore izjavio je prije nekoliko dana da je u snovima vidio dobitak. Osjetio je neku čudnu toplinu i vodio se osjećajem koji ga nije prevario. Znao je da će ga pratiti sreća. Moj tast ima fantastičan osjećaj kada nekome pogleda u šolju. Nijesam sujevjeran u toj mjeri da povjerujem u sve što kaže, ali mora se priznati da je ubjedljiv i precizan. Popio sam desetak puta kafu u životu, svaki put da bih prevrnuo ćikaru, nakon čega dođe taj magični dio u kojem se od obrisa i mrlja stvaraju riječi i slike. I poneki dalek put.

          Ne znam zašto, ali kada mi je pomenuo da ću otići na dug put, ali ne tako brzo, ja sam pomislio na Brazil i svjetsko prvenstvo. Nemam šta da krijem, moj pasoš prazan je kao plaže u Normandiji taman pred iskrcavanje saveznika u II svjetskom ratu. Nevoljno priznajem da nijesam pratio reprezentaciju na nekom gostovanju. U grupi smo sa Englezima, Poljacima, Ukrajinom. Otkud onda Brazil, plaža, pijesak, fudbal?

          Sve počinje i završava se sa glavom. Kažu da živiš kako i misliš, a da manjak vjere u sebe, donosi i manjak mogućnosti za progres. Naš nacionalni fudbalski tim, prevaliće 912 kilometara avionom do Kišinjeva, prijatelji saveza, kolege novinari, suočiće se sa nulom gospodina Celzijusa. Preko 1300km u autobusima, prevaliće naši navijači, spremni da bodre Mirka i društvo u napadu na Moldaviju. Vjerovatno će pomenuti gospodin na njih ići i sa nekim minusom. Hvala im unaprijed za svaki trenutak neugodnosti u putu, za svaki poderani dlan, ispucalu glasnu žicu, ta toplina  u srcu, čudna je stvar. Kao šerpas u Himalajima. Možeš bez njega, ali ne daleko, ne do vrha. Naša poslednja baza pred Mont Everest upravo bi mogao biti petak, jer sa još jednim trijumfom u gostima, znali bi lakše da ubodemo sledeću želju.

          Kažu, ko se opeče na mlijeko i u jogurt duva. Tako je i sa nama. Poslije Češke, uvijek se plašimo sebe samih, svjesni da smo naš najveći rival. Nivo samopouzdanja nije kategorija koja donosi trijumfe, ali je sjajan temelj za razbijanje iluzija protivniku da je bolji i da može bez gubitaka izaći iz svake bitke. Život na tacni nudi šanse, treba iskoristiti najbolje. Ova naša fudbalska liči na savršenu priču i najljepšu turističku razglednicu koju možemo dati svijetu. Uz par klizećih startova na vjeru u sopstvene mogućnosti, udarili smo savršen volej da se trgnemo iz apatije. Uz perfektno izveden slobodan udarac protiv Moldavaca, siguran sam da smo jako blizu cilja.

          Zato, valjalo bi krenuti u potragu za žirantima, jer kreditiranje liči na jedini izvor finansija koji bi nas mogao odvesti u Brazil. Sledećeg ljeta za takvu akciju biće kasno, jer većina potencijalnih voljnih svjedoka spremnih da vam pomognu u ostvarivanju sna, biće već na licu mjesta, u Brazilu, na tribinama.