Vlado Wall-E Perović

Samo pobjeda, 22.avgust 2013

— Autor vladowalle @ 10:46

Nemojte se previše nervirati na startu sezone. Jednostavno, veliki timovi nijesu još uvijek posložili sastave za novu sezonu, preletjeli su previše kilometara, potpisali su previše autograma, premalo su spavali, promjenili su previše lica u svlačionici. Budite obazrivi kada Vam neko ponudi priču o tome da su ambicije pojedinih klubova porasle samo zato što su potpisali ugovore sa nekoliko provjerenih igrača. Ona floskula koju namećemo poslednjih dvadeset godina, definitivno dolazi po svoje. Svako danas zna da igra fudbal.

Vidim da su mnogi ljuti što je Bajern postigao samo jedan gol protiv Ajntrahta. Neki su nervozni jer je Dortmund samo sa golom razlike savladao Braunšvajg. Osjećam da su mnogi posjedjeli jer Pari Sen Žermen nije mogao nakon 39 pokušaja na gol da savlada Ažaksjo. Njima je trebao samo jedan pravi da isčupaju bod u Parizu. Vjerovatno imate i dovoljno razloga da ne volite Arsena Vengera nakon poraza na Emirejtsu protiv Astone Vile ili da ste nevoljni jer je Anćelotijevom Realu bilo potrebno 85 minuta da riješi meč sa Betisom. Razmišljam i o tome da ste nervozniji od Mamića jer je Dinamo u Zagrebu poražen od Austrije ili ste u stanju uma Điđija Bekalija jer Steaua nije mogla da savlada Legiju u Bukureštu. Lopta je okrugla.

Gledao sam prije sedam dana veliki broj prijateljskih mečeva reprezentacija i nekako me srce pregrabilo, pa sam sa najviše pažnje pratio meč Engleska – Škotska. Sjajna atmosfera, pet golova, škotsko hrabro, ali limitirano srce nije izdržalo. Tokom susreta, osjeti se to lako, većini fudbalera noge užasno teške, raduju se golovima iz sve snage, samo jer igraju protiv velikog rivala, a jasno je da im je i ona linija centra kojoj moraju da se vrate predaleko. Pomislio sam u tom trenutku na igrače Mančestera, Liverpula, Čelsija, koji obiđoše planetu u mjesec dana, pokušavajući da zadovolje brojne sponzore i armije navijača u Americi, Aziji, Australiji. Jedan pasioniran igrač na sreću rekao mi je davno, moramo pratiti sad i gdje su bili na pripremama ovi klubovi, ako su se lomatali po Austriji, igraj na njih makar privh desetak kola, ako su letjeli od Bangkoka preko Tokija, Sidneja, El Eja, Vašingtona, moramo ih pustiti da glava prestane da ih boli, a da se noge odmore od džet lega.

Slušam i priče naših mladih igrača kada pređu u novi klub. Dobar si ti dečko, vjerujemo u tebe, ali sjedi ti u školsku klupu par mjeseci, nauči jezik, pa ćemo da vidimo koliko znaš na terenu. Svaki element se gleda, ništa se ne prepušta slučaju, pobjeda je najbitnija, tri boda da se upišu i prekriži prethodni rival. Sve ostalo je u drugom planu u ubitačnom ritmu na startu sezone.


Munja iznad Moskve, 12.avgust 2013

— Autor vladowalle @ 10:45

Moskva. Tamo ne pada kiša, tamo uvijek lije. Osam muškaraca postavljaju ruke na liniju, povijajući se ka unaprijed. Godinama su se spremali za trenutak kad jedan pucanj u vazduh ne znači dobijanje prinove ili dolazak mlade u familiju. Tišina koja para njihove uši, proporcionalna je razdornoj moći ventila na ekspres loncu. Nedjeljom, kad svi pokušavaju duže da spavaju.

Jedan među njima, ipak strijepi više. Najviše. Ima leđa i ramena kao Herkules, ali u glavi mu bubnja. Njegove noge su duže od manekenskih, a jače od onih koje imaju dizači tegova. Ovog puta ga neobjašnjivo bole. Iako je uvijek nasmijan i raspoložen, za sve, od igranja fudbala sa neznancima, do pikanja lopte sa Mančester Junajtedom, trčanja po ulicama svjetskih metropola za šaku dolara, za ženama ili u humanitarne svrhe, za lude žurke, učenje ruskog jezika, pa čak i ulijetanje u jarak sa novim modelom bilo kojeg automobile vrijednog pažnje, sada brine.

On je Usain Bolt. Prototip čovjeka budućnosti. Onog što bi trebao da nas spašava od kataklizme, meteora, hladnog rata, domaćih i vanzemaljskih izdajnika. U momentima kada atletiku tresu mnogobrojni doping skandali, zbog kojih je ostao i bez najvećih konkurenata i više renomiranih stalnih članova delegacije sa Jamajke na najvećim takmičenjima, mora da dokaže da je još uvijek brz. Najbrži. I čist. Da u njegovoj krvi nema suplemenata iz crnih knjiga. Da čovjek, uz specifičnu kombinaciju gena i marljiv rad, neosporan talenat, bez pomoći bijelih odijela i ludih naučnika može biti i Supermen.

Njegov kriptonit je upravo pucanj. U Južnoj Koreji, na prethodnom svjetskom šampionatu, iskočio je ranije nego je trebalo. Svjestan lošeg starta i uz preveliku želju, krenuo je niz stazu prije nego je čuo pucanj. Duboko u sebi, jedan trzaj odvojio ga je od prvog mjesta. Ovog puta, nije smio sebi da dozvoli takvu grešku. Šampionati su rijetki, konkurencija je paklena, a najbrži svih vremena ne smije sebi da dozvoli da medalje završavaju u nekim drugim plakarima.

Navikli smo da dominira, da ruši sve pred sobom, da postavlja rekorde, povlači ručnu, baca publiku u trans svojim plesom, šarmom i nepodnošljivom lakoćom postojanja. U Moskvi, praćen ledenom kišom i munjama koje asociraju na njegovo prezime, Bolt je prvi put škrgutao zubima. Nakon 9 sekundi i 77 stotinki od pucnja, prošao je kroz cilj bez vatrometa emocija, hladan kao žena koja odlazi preko vrata.

U tih skoro pa deset sekundi, gledao je kako ga ostavljaju na startu, kako ih sustiže na sredini, kako ih ostavlja u poslednjih 30 metara. Kao hiljadu puta do sada, po navici, svjestan svojih demona, očaran svojom klasom, Bolt je ovog puta odustao od dubokog usisavanja ega. Prigrlio je zastavu svoje zemlje, ponosan na sve što mu je dala, od mogućnosti da trči po prašnjavim stazama rodnog Trilanija, do čudnog spleta poprečno-prugastih i ostalih mišića što neke atletičare čini posebnijim od onih drugih. Priznao je na kraju i to da je od ruskog jezika ipak naučio samo ‘’njet’’. Ono što mnogi naši nijesu umijeli da zauste, a koštalo ih je prinudnog rada na egzotičnom ostrvu, za Bolta je bila samo simbolika. Nije spreman da prepusti titulu najbržeg.  

Vaterpolizam, 5. avgust 2013

— Autor vladowalle @ 10:40

Nije teško zaključiti da državljani Crne Gore vole vaterpolo. Bez obzira što je procenat onih koji su se ovim sportom rekreativno bavili ili trenirali, bili registrovani igrači ili uzimali medalje sa velikih takmičenja manji i od potrebnog cenzusa za ulazak u parlament, a broj adekvatnih bazena manji od broja prstiju čak i stolarske ruke, vaterpolo se voli i osjeća.

          Naša prva velika medalja nakon nezavisnosti došla je preko vaterpola, Malaga je prije nego smo očekivali krunisala generaciju za koju smo znali da će nam bez carine donijeti veliku kolekciju plemenitih metala. U realnom svijetu, naša tri velika kluba (uz izvinjenje Kataru, osvajaču Len kupa, Valu, Bijeloj i ostalima) živjela su takođe iznad očekivanja, titula evropskog klupskog šampiona u godinama najveće krize Primorca i nekoliko trofeja Jadranske lige iz Herceg Novog ispolirali su naš sportski ego. Političari, rijetki navijači i po nečemu zaslužni ljubitelji sporta i turizma tako su dobili priliku da upoznaju sve prednosti čarter letova, što je do danas ostala fina razbribriga za elitu u dugim toplim ljetnjim danima. Pošto uvijek pucamo visoko, razočarani smo prepričavali poraze iz Pekinga, Šangaja, Zagreba, Londona, a malo ko je želio da prihvati činjenicu da imamo samo 200 vaterpolista. Nekako zagrijani uspjehom juniorske reprezentacije, osvojenim prvim mjestom na prvenstvu Evrope, smatrali smo da će biti novih asova u bazenu.

          Jasno je i laiku da crnogorski sport prepun paradoksa, pa zašto bi vaterpolo bio drugačiji. U međuvremenu, uspjeli smo da upišemo poraze protiv Japana i Brazila u različitim kategorijama, ostali smo bez temelja ekipe, Zlokovića i Gojkovića, uvezli smo ljevaka, Kruziju, jer naši ljevaci više nijesu na potrebnom nivou, kažu ovi što bolje znaju. Okruženje nam je odnijelo ono najbolje, prvo Prlainovića, kasnije Mandića i Subotića, a samo dva naša zlatna juniora sada su standardni u reprezentaciji, Klikovac i Darko Brguljan. Klubovi još imaju uslove za takmičenje, jer pored volje, dovoljno je malo tople vode sa vremena na vrijeme, set kapica i gaćica.

          Sve ovo se dešavalo od Malage do Barselone, prošlo je samo pet godina. Umjesto Porobića, tu je Perović, mada i njega smijenjujemo poslije svakog tajm auta. Tada smo bili prvi u Evropi, danas drugi na svijetu. U moru problema, većinu ne interesuje kako. Bitno je da smo uvijek spremni za doček. Osim Kotorani, njima su neke druge stvari na umu, a i zasitili su se nakon silnih manifestacija slične forme i sadržine. Podijelili su i neke stanove, onomad, pa vjerovatno misle da je to dovoljno.

          Zasitio se i kapiten, sa pravom, Nikola Janović odlučio se za reprezentativnu penziju, a neće proći mnogo vremena i ostali će tim putem. Godine truda, praktično bez pauze uslijed jurenja za egzistencijom i medaljama, čine svoje. Peri, deri, zimi, pogotovo ljeti. Mala grupa ljudi stoji iza većine uspjeha vaterpolo sporta u Crnoj Gori i počela je da se osipa. Sada, kada smo na vrhu svijeta, treba obratiti pažnju na ove koji dolaze, da se iskoristi uticaj, ako ga ima, onih koji su sada tu. Da prospu kantu vode u obećane bazene, prije nego sa sjetom počnu da troše već stečene nacionalne penzije. Da priča o crnogorskom vaterpolu postane trend, a ne ribolovačko prebiranje po istoriji.

Subota, 8. avgust 2013

— Autor vladowalle @ 10:40

Više od dva mjeseca ste čekali da počne. Noćima nijeste spavali razmišljajući o pojačanjima omiljenog kluba dok ste u znojnim rukama držali davno kupljenu sezonsku kartu. Zamolili ste ženu, odnosno djevojku, da vas subotom oslobodi obaveza makar do 20 sati, vježbali ste glasne žice uz navijačke pjesme na svim svadbama tokom prelaznog roka, potrudili ste se da uložite nešto novca i u novu klupsku garnituru, pa sa ponosom možete da kažete da ste spremni za početak crnogorskog fudbalskog klupskog šampionata. Valjda.

Nemoguće da vam nije već poznat ovaj osećaj. Subota, 10. avgust, prvo kolo. Jutarnja kafa, dnevna štampa, obiman dodatak na svakom koraku o uzbuđenjima koje donosi nepoznanica šta može omiljeni klub u novoj sezoni. Dok se nervozno preslišavate u sebi, koji od Ivanovića je došao ili otišao iz vašeg grada, zašto je u nekim klubovima bilo frekventnije nego na autobuskoj stanici ili u Delta Sitiju tokom nekog modnog performansa, opet se hvatate da razmišljate o tituli. Uostalom, šetao se taj trofej od Golubovaca, preko Pljevalja, Budve, Podgorice, Nikšića, nije problem da se upiše na još jednoj lokaciji. Pod maksimom, svi danas igraju fudbal, uz uzdah, da nam je svezati samo dvije pobjede na startu, iz memorije na tastaturu telefona izbacujete brojeve koji bi trebalo da vas dovedu do trenera mlađih kategorija. Miškov mali, stasao za prvi tim, kažu biće nešto od njega, trebalo bi da je makar na klupi popodne. Miško je malo igrao fudbal još u staroj Jugoslaviji, nije bio neki igrač, ali onako borben, prgav, poštenjačina, izbiše nekog sudiju ovi njegovi, a on da ne bi neko drugi stradao preuze krivicu na sebe. Ovaj mu je mali, kažu klinci iz ulice, mašina. Dolazio je i neki menadžer da ga gleda, nego se Miško boji da dijete neko ne prevari. Dobro je, igraće makar pola sata, seniori su štrajkovali, pa se nije išlo na pripreme, a to momče se odiralo u šumici, pa će moći da zapne u drugom poluvremenu. Kaže i Rašo, ekonom, kod ovog novog trenera nema protekcije, dobiće mali šansu.

Lagani ručak, cijepanje tiketa, raskopčana dva dugmeta na košulji, nešto za pod donji dio leđa i eto vas na stadionu. Zapamtite, mogu da vam sruše pozorište, da ostanete bez bioskopa, da vam umjesto hotela umetnu luna park, ali sa stadionom to ide teže. Ne zaboravite da ponesete sa sobom i dobru dozu humora, opletite po pomoćnom sudiji, vašim što ne mogu da trče, njihovima što su uopšte došli, a u međuvremenu pozovite u pomoć makar dva priznatija sveca. Nikad se ne zna.

Subota je dan za crnogorski fudbal. Popunite prazne tribine, makar da ispunite srce onima na terenu. Uz podsjećanje da su sve ljubavi tužne, dajte  im šansu.


Banka za igranku, 1. avgust 2013

— Autor vladowalle @ 10:39

Da li Geret Bejl vrijedi 100 miliona eura, funti, dolara, konvertibilnih maraka, jedno je od jako bitnih pitanja i u Crnoj Gori, bez obzira na dnevno – političke zavrzlame i vaterpolo groznicu. Kad pogledate dešavanja na transfer pijaci ovog ljeta, dovoljno je argumenata za obje strane odgovora, ali vjerovatno ćemo u nastavku više puta potvrdno klimnuti glavu i razumjeti želje čelnika Reala i insistiranje da se Velšanin preseli u Madrid.

Momak iz Kardifa, dijete školskog domara, lagano je došao do najveće fudbalske pozornice. Već sa 9 godina primjetili su ga skauti Sautemptona, a briljirao je i u ragbiju, hokeju i pogotovo atletici, jer je sa 14 godina trčao sto metara za 11 sekundi i četiri desetinke. Koliko je bio fudbalski dominantan dovoljno govori podatak da su se zbog njega mijenjala pravila jer je mogao da igra isključivo iz ‘’prve lopte’’, jednim dodirom, lokalne mečeve da se ostala dijeca ne bio osjećala poniženom i posramljenom, a to mu je očigledno jako pomoglo u nastavku karijere. Kada je imao 16 godina i 275 dana, debitovao je za Sautempton, dok je samo godinu dana kasnije Totenhem za njega izvadio 7 miliona funti, novac koji je ‘’Svecima’’ omogućio da ne bankrotiraju. Prepoznatljiv po lijevoj nozi, pogotovo kod izvođenja prekida, kada loptu uz skoro teniski top spin šalje u mreže rivala, pogodio je srca svih ljubitelja fudbala. Za pet godina prešao je put od pozicije lijevog beka, preko lijevog krila, do napadača. Sada je među pet najboljih igrača svijeta. Ono najbitnije, ostavili smo za kraj, igra u klubu koji nije u kvalifikacijama za Ligu Šampiona, u klubu koji ima predsjednika spremnog da proda bilo kojeg igrača. Za dobru cijenu. Sjetimo se Modrića.

Geret Bejl po medijima, vrijedi, 85 miliona eura, plus Koentrao i Di Marija, vrijedi 100 miliona eura i Di Marija i sada 100 miliona eura i Alvaro Morata. Znam, kada pomene neko 100 miliona, mislite prije svega o budžetu države za godinu ili par, o nekom zaostalom trencizionom dugu ili o blaženom osjećaju sreće koji bi izazvao taj novac u vašem džepu. Real traži pandan Kristijanu Ronaldu, nekoga ko bi mogao marketinški i fudbalski da parira Nejmaru i Mesiju. Kada vidite takav proizvod na tržištu, nema nazad, to su dokazali i ranije, Figo, Zidan, taj isti Kristijano morali su da dođu u Madrid. Situacija na fudbalskoj pijaci je takva, ako izvjesni Fernandinjo sa 28 godina vrijedi 35 miliona, Isko takođe, Iljaramendi nešto manje, ako je Kavani plaćen 65 miliona, onda Realova licitacija ima smisla. Madriđani su uvijek znali da naplate komercijalna prava na lik i dijelo fudbalera, tako da za njih Bejl predstavlja i konstantan izvor prihoda. Uostalom, nalazi se na britanskoj naslovnici za igricu FIFA 14 zajedno sa Mesijem. Zamislite samo koliko bi porasla popularnost Reala u Britaniji, pogotovo Velsu. Koliko je to samo prodatih dresova?

Jedno je jasno, fudbaleri više nijesu samo ljudi koji trče i udaraju loptu, već predstavljaju modne, tabloidne, marketinške ikone. Oko njih se sve vrti. Zahvaljujući internetu i neprovjerenim informacijama iz provjerenih izvora svakog dana saznamo ponešto novo iz njihovog privatnog ili poslovnog života. Prije trideset godina, znali smo da je Maradona car, Pele mag, a Krojf fudbalska suština i to je to. Danas, znamo i za Runijevog tatu kockara, Nejmarovog tatu suvlasnika sopstvenog sina i Ibrahimovićevu ženu stariju. Okruglo, pa na ćoše, naglavačke, iz ovog ili onog ugla, sa tijelom atletičara srednjeprugaša, ubrzanjem japanskog motora i topom a la Roberto Karlos u lijevoj nozi, Bejl vrijedi svaku paru.


Posvećenost, poštovanje, Peco, 29. jul 2013

— Autor vladowalle @ 10:38

Prošli vijek, devedesete, ljeto, Berkovići kao izlaz u svijet, žvake, devize, dileri, benzin, bonovi, redovi. Stanje uma 17-godišnjaka u to vrijeme idealna je podloga za roman. O bilo čemu. Na pola puta od nikšićkog korza do stadiona malih sportova nalazi se zgrada u kojoj sam živio. Uvijek rastrgnut između pogleda ka lijepim ženama i igri koja se zove mali fudbal. Propuštena polumaturska ekskurzija učinila je da za maturskom vapim još više. Ipak, biće vremena za šetnje, sjetne poglede, idem na ‘’mali stadion’’, razmišljao sam naglas na putu kroz park, do finalne destinacije.

Crna trik majica, karirani šorc kakav samo tetka može da ti kupi, tanke patike bez čarapa. Nijesam modni guru, jasno je. U iščekivanju satnog šou programa na temu malog fudbala koji su u ljetnjem periodu priređivali nekadašnji ‘’Premijer’’ i Elektroprivreda, desio se i dodir fudbalske karme. Nedolazak golmana, legendardnog Vanje Delića, uslovio je i maglovit pogled ka tribinama i pronalaženje mene kao odgovarajuće zamjene. Jedine moguće. Ma koliki bili majstori sa loptom, svi su imali istu boljku, nikome se nije stajalo na golu.

Ubrzan puls, snažno lupanje srca, klecanje koljena, niz psihosomatskih poremaćaja uslijedio je na putu od tribina do gola. Sebi sam u bradu sipao najgore epitete, jer, dobio šansu, a u opremi dizelaša početnika. ‘’Vaki, ne boj se ti ništa, neće oni ni šutnuti’’, ubijeđivao me Andrija Piro Vujović, ja pomislih, idem onda kući. Izgubljen u vremenu i prostoru između kaznenog i linije od devet metara glumio sam zainteresovanog za zagrijavanje kada je kroz otvorena limena vrata ušao Nikola Peco Rakojević. E, sad me dotucite.

Porodični prijatelj Svetozar Garo Čizmović prvi me je poveo na utakmicu Sutjeske. Bio sam opčinjen masom, dešavanjima. Da se razumijemo, u našoj kući psovka je izgovarana kao dobar dan, ali na stadionu se psuje drugačije. I zanimljivije. Gledao sam i Mojaša i Brajana. Čudio se kako to da moj prađed i Radonjić imaju isto ime, pitao se da li je Nenezić možda Englez ili Škot, jer zašto Brajan. Fudbalski, u centru moje pažnje bio je samo Peco. Ljevak, jak i stabilan, uvijek spreman da izmisli asistenciju, podvali idealan pas, šutne gromovito sa 20 metara. A imao je spoljnu lijevu, da se postide današnji majstori.

Ko ti je ovo dijete, moj Andrija? Dobar dan, kako se zoveš?

Vlado.

A dobar dan ne umiješ da kažeš?

Umijem. Dobar dan.

Bravo. Ajde da vidimo sad možemo li im što?

Dobili smo 11:3, ja sam bio na nivou Silvestera Stalonea u čuvenom filmu Bjekstvo u pobjedu, u kojem je zasjenio i Pelea i Ardiljesa i Bobija Mura. Bilo je dobro, rekao mi je Peco na kraju meča. Meni sasvim dovoljno za sledećih 50 godina. Ispunio sam dječački san tog dana. Skoro dvadeset godina kasnije, stisnuo sam Nikoli Rakojeviću ruku i čestitao na herojskom remiju protiv Senica u prvom meču. Mladost je uprkos svim prognozama prošla Videoton, a protiv Slovaka je oštećena i fudbalski prevarena. Primili su dva blesava gola, poništen im je čist, uz osjećaj ružan. Bilo je dobro, rekoh tada, dobih isti odgovor, da ti ja kažem, dobro. Sedam dana kasnije dobro se pretvorilo u odlično, jer je golom Bojana Kaljevića fudbalski opustošena Senica. Poštovanje, ono dobar dan iz gornjih redova, disciplina, profesionalizam, odveli su Mladost na Sančez Pichuan. Ravno do Sevilje. Sve je to dio trenerskog mota, doktora fudbala Nikole Rakojevića. Naklon do poda, moliću.


Iz Tita u Tatu, 25. jul 2013

— Autor vladowalle @ 10:37

Prelazak iz Tita u ‘’Tatu’’ nije nepoznat narodima i narodnostima sa ovih prostora. Josip Broz Tito bio je ‘’Tata’’ za sve nas četrdesetak godina, a uslovi pod kojima je držao na okupu i ove i one biće misteriozni i nerazjašnjeni i u godinama koje dolaze. Ono što bivšu Jugoslaviju i današnju Barselonu povezuje, jeste sigurno posebnost, karakterstičan stil, sistem koji je pod udarom tema sa varijacijama i održivost bez obzira na probleme unutar i van.

Tito Vilanova morao je konačno da abdicira, opterećen borbom za sopstveni život, a čelnici Barselone umjesto njega locirali su Herarda Tatu Martina kao spasioca dinastije vrijednosti koje je ovaj klub uspostavio u prethodnoj deceniji. Argentinska veza je jasna i transparentna, Lionel Mesi osjetio je fudbal prvi put u Njuelsu, klubu koji je pečatiran i igrački i trenerski od strane Martina. On je proglašen za najboljeg fudbalera tog kluba svih vremena, a donio je i trofej ''Starim Momcima'' osvajanjem Tornea Final u prethodnoj sezoni.

U narednim danima vjerovatno će tema broj 1 biti uticaj Mesija na angažman Martina, pogotovo prije nego Barsa odigra bilo koju zvaničnu utakmicu. Najbolji fudbaler svijeta oštro će demantovati povezanost, što ne mora da bude neistinito. Jer povezanost Martina sa ljudima koji su vodili Barselonu u prethodnim godinama je mnogo veća i značajnija od relacije sa Mesijem. Godinama je Martino bio igrač kod Marsela Bijelse, jednog od najvećih trenerskih umova danas, koji zbog svoje tvrdoglavosti i posebnosti, nikada nije dobio priliku da vodi neki klub gigantskih razmjera. Taj isti Bijelsa, mnogo je uticao na voljni momenat Pepa Gvardiole, koji je studiozno pratio njegov rad, prije nego se uključio u trenerske vode. I na samom kraju, odnosno početku, treba istaći da je Johan Krojf, jedan od najžešćih sljedbenika ideje o totalnom fudbalu, kod Bijelse pokrenuo mnoge ideje o visokom presingu i igračima koji su morali biti obučeni da igraju sve pozicije, od desnog beka do lijevog krila.

Kada to sve uzmete u obzir, bezo obzira što je ovaj tekst pisan u stanju uma opterećenog trovanjem i pod temeperaturom, transformacija iz Tita u Tatu možda i neće biti tako bolan proces za Barselonu. Ono što je sasvim sigurno, Katalonci će uz Martina naučiti kako se igra savršeni kontranapad, jer ako su mogli Skoko i Maksi Rodrigez da se nadavaju golova upravo iz tog elementa fudbalske igre, zamislite kako će letjeti Mesi i društvo. Uz lakše noge nego prošle sezone, agresivniji presing, trenera na klupi, Barselona ima sve preduslove da sanira okrnjenu fasadu, zalije cvijeće po dvorištu i svijetu ponudi neke nove nijanse fudbalskih boja. Samo ako ih Sandro Rosel transfer politikom ne vrati koji korak unazad.


Jo Jo, 21. jul 2013

— Autor vladowalle @ 10:36

Stevan Jovetić potpisao je višegodišnji ugovor sa Mančester Sitijem koji mu garantuje zaradu od 140 000 funti nedjeljno. Ili 20 000 funti dnevno. Mi ne bi bili mi, da nijesmo virnuli u Stevanov novčanik i počeli da vršimo opservacije na temu, šta bi radili sa tim novcem, makar onim dijelom koji se odnosi na dan Jovetinog radnog angažmana. Neki su počeli i KAP da spašavaju, drugi su se dali u humanitarni rad, treći u renoviranje stana i voznog parka. Ne vjerujem da nas je bilo mnogo spremnih da se zapitamo čega se sve Stevan odrekao da bi danas bio među najboljima i najplaćenijima.

Dečko je sa 14 godina napustio familiju i postao profesionalac, jer bez obzira što mi to zovemo fudbalskom školom, kada si daleko od porodice i kada primaš stipendiju za ono što radiš, već si osjetio surovost profesije koju si odabrao. Nevoljno ću da priznam da sumnjam da bi Stevan napravio to što jeste, da se nije na vrijeme osamostalio, otišao iz Crne Gore, aktivirajući sve senzore opstanka u organizmu, misleći samo o jednom, kako uspjeti u igranju sa loptom. Među fudbalskim vukovima, ali i ''tatinim i maminim'' igračima i ''igračima'', trebalo je pokazati posebnost i dominirati, jer jedino u tom slučaju dobija se karta za sledeći nivo. Njegove četiri godine u Beogradu, do momenta kada je dobio i kapitensku traku, potvrdile su da malo ko u ovom sportu postaje zvijezda preko noći i slučajno. Sa kabanicom preko glave i pod provalom oblaka koristio je Stevan svaku priliku i da se druži sa Podgoricom, ali i da ostane u ritmu, da se na nekoj novoj prozivci ne pojavi sa gramom viška. Iako mu danas spočitavaju Lamborghini oni bez sprinta u životu, Stevan je gulio đonove dok nije napravio transformaciju iz crno-bijelog u ljubičasti dres.

Prelaskom u Firencu, Stevan je učvrstio status obožavane osobe u crnogorskoj javnosti, sada uspješan u inostranstvu, postao je idol mnogima. Skroman, povučen, odmjeren, uspješan, situiran, sa znanjem stranog jezika, postao je idealan zet za svaku kuću. Pokidani ukršteni ligamenti koljena posledica su zamora materijala, a štake sinonim za početak kraja jedne divne karijere. Mislite li da je lako gledati kako ostali trče, dok vama stižu sms poruke o najljepšim željama za brz oporavak, dok vas tješe, treneri, menadžeri, novinari, poznati i oni sa margina, drugovi iz osnovne škole, a vi u ruci držite džojstik, jer je to jedini način da igrate fudbal?

Vratio se Stevan i nakon toga, istrpio medijsku halabuku oko odlaska u Juventus i izabrao projekat koji je davno prešao cifru od milijardu funti ulaganja. Sa iskorak na englesko govorno područje donijeće mu nove obožavaoce, novu mogućnost da se prikaže na fudbalskoj mapi, a Crnoj Gori, kao turističkoj desitinaciji, još jednu razglednicu, ljepšu od postojećih, bez fast food destinacija i gerijatrijskih koncerata. On je portret ove države i ovog naroda, jer je izabran da nas predstavlja u dalekom svijetu.

Jo Jo je naše dijete, nosi crveno zlatni dres, promaši poneku šansu sa vremena na vrijeme, fula i penal, ali ne želim da ga se odreknem zato što ima deblji novčanik od mog ili zato što je u životu uradio više od mene. Da je lako, vjerovatno bi taj i takav put izabrali svi. Nemojte da okrećete leđa Stevanu, jer sjutra će vaše dijete imati priliku da se bori i izbori sa preprekama na putu do boljeg sjutra. Nemojte da se uhvatite u laži, dok prevrćete očima, razmišljajući o tome, da ste i vi mogli biti kao Stevan Jovetić. Nema smisla, bićete i sebi smiješni. Jo Jo je original. Jedan jedini.


Endi Mari, 7.jul 2013

— Autor vladowalle @ 10:32

Fred Peri može konačno da počiva u miru. Nakon 77 godina pominjanja njegovog imena i prezimena u vezi sa najprestižnijim teniskim turnirom na svijetu, Vimbldonom, svu slavu, teret, opterećenje, glamur preuzeće Endi Mari. Škot, rođen u Glazgovu, dečko koji je preživio masakr u osnovnoj školi u Danblejnu, a teniski se školovao u Španiji, teško se nosio sa bremenom najboljeg u Velikoj Britaniji. Konstantan pritisak da se nešto mora, po svaku cijenu, nakon gomile promašenih teniskih projekata od koji je pokušaj sa Timom Henmenom bio najbolji, stvarao je haos u glavi momka kojem je stariji brat bio uzor, vodilja, ali i najžešći rival. Tako je Džejmi Mari, indirektno napravio šampiona, stvorio takmičara koji ne odustaje, iako su prepreke visoke i strašne.

Poslednji put kada je Britanija imala šampiona u Vimbldonu, Sanderlend je bio fudbalski prvak, a Mančester Junajted izborio je ulazak u prvu ligu. Neumitni protok vremena učinio je da danas i djevojke tenisera budu isto tako slavne i popularne kao i oni sami. Mari je u finalu pobijedio Đokovića, ali i sve one koji su smatrali da u njegovoj glavi nema mjesta za karakterne osobine velikog šampiona. Nakon Olimpijade, zlatne medalje, uz jednu ličnost koju ne možete da volite, ali ne smijete da nepoštujete uz sebe, kao što je Ivan Lendl, on u ovom trenutku može samo više i bolje. Mari nikada neće biti sinonim za Britaniju kao što je Konerijev Džejms Bond ili dovoljno Škot kao ''Gorštak'' Kristofera Lambera, ''Hrabro srce'' Mela Gibsona, neće biti omiljeni predstavnik svoje vrste kao Kralj Keni Dalgliš ili pogotovo plemić Aleks Ferguson, ali će pomjeriti redove u istorijskim knjigama.

Kako će se promjeniti život Endija Marija nakon Vimbldona? Osim što ga sleduje titula Sir-a, Endrju Beron Mari moraće da se nosi sa aurama dokazanih pobjednika kao što su Federer, Nadal i Đoković. I dalje će teškim radom i treningom morati da zadrži brzinu koja ga odvaja od ostalih tenisera u ovom trenutku, da i dalje malo griješi, da pokaže umješnost da iz defanzivnih pozicija osvaja vrijedne, velike i važne poene. Da bi bio najbolji na svijetu Mariju neće biti dovoljan samo ovaj Vimbldon ili prošlogodišnje Olimpijske Igre, već kontinuiran niz odličnih rezultata koji će konačno dokazati mentalnu stabilnost koju mu je osporavana godinama. Kao i Đokoviću, dok nije uzjahao mjesto broj 1. Do tada, Endi Mari biće čovjek koji je približio Englesku i Škotsku na jedan dan, sve do sledeće Olimpijade, odnosno do sledećeg Vimbldona.


Blog jednog tate – Sezona 1, epizoda 5

— Autor vladowalle @ 23:58

Kada se počešete po glavi, onako temeljno, dođe vam do sivih moždanih da će vaš potomak u vrlo kratkom vremenskom intervalu preći dug put od ono do on/ona. Neopterećeni polom djeteta, modnim trendovima, grohotom se smijući u lice činjenici da ćemo postati roditelji, naša beba je dugo imala radno ime Sranje. Ima jedna sjajna američka narodna poslovica koja kaže: ”Shit Happens.” Da je ne bih prevodio i dobio od cenzora sajta vaspitno obrazovnu packu nadam se da ste shvatili kako je naša beba dobila nadimak.

To je bio sladak period prepun osmjeha i pomjerenog humora, ispunjen scenama iz romantičnih komedija, tinejdžerskih snova i lakih nota. Naša draga beba nije nam dala da se patimo da li je bolje imati dječaka ili djevojčicu, jer je dragi čika ginekolog dugo tvrdio da je beba stidljiva, sa sve pupčanom vrpcom među nogicama. Jednom je odapeo, pa potvrdio kroz zube, mislim da je pišonja, pa smo morali na dopunske časove iz poznavanja muških imena.

Tu je došla i prva ozbiljnija prepreka, jer na pomen bilo kojeg muškog imena, koje ne počinje na V, a ne završava se sa O, a između su obavezno LAD, ja sam dobijao ospice. Jer, nekako, potpuno neshvatljivo, kad god bi moja sad već gabaritima opterećena polovina, izbacila neko novo ime, ja bih se sjetio makar trojice muškaraca koji ne zadovoljavaju moje visoko postavljene standarde. Da ne pije, da ne puši, da se ne drogira i da ima četiri razreda osnovne. Znači, Nikola, Marko, Danijel, Andrej, izvinite molim, mnogo vas volim, ali to nije to.

Agoniju praćenu noćnim preznojavanjima, kako ćemo vabiti na ručak sa balkona muškog potomka od roda Perovića, prekinula je gospođa postavljanjem krucijalnog pitanja: ”Pa zar nema neki fudbaler, neki sportista, možda neki muzičar koji ti je drag, jesi li razmišljao o tome?” Ma kako da ne, pomislih, vjerovatno će ga nastavnica sa zadovoljstvom predstavljati odjeljenju kao Medžika, po Džonsonu, Ian po Rašu ili Džon po Barnsu ili Edi po Vederu. Nema šanse.

Žene su čudo, temelj svakog kajanja i pokajanja, žarište svih misli i ideja, izvor sofisticiranih lakomislenosti i suptilnih avanturističkih pohoda, pa i ova moja ne odudara previše. Taman kad smo uz livestream meča Čile Peru napravili konsenzus, gomilu kompromisa i potpisan mirovni ugovor konačno dogovorili ime muškog potomka, isti smo mogli i da pripalimo uz logorsku vatru sledeće večeri. Čika ginekolog bio je uporniji, beba je bila manje stidljiva, poklopile su se sve zvijezde na nebu, a ja sam konačno pogodio nešto u životu. Ipak je djevojčica…


Budućnost

— Autor vladowalle @ 15:02
Budućnost ostala bez evropske licence. Budućnost počela sa pripremama. Između ova dva naslova prošlo je mjesec dana. Nakon prvog digla se ''kuka i motika'', crnogorska javnost ''pjenila'' je od muka jer je najznačajniji crnogorski klub ostao bez takmičenja u kvalifikacijama za Ligu Evrope zbog dugovanja na više nivoa. Rješenje za FK Budućnost tražili su svi, od putnika namjernika, onih koji nijesu bili na dva časa fizičkog vaspitanja, preko onih koji su se jednom naslonili na Gradski Stadion pod Goricom, do veterana sa 30-godišnjim stažom u klubu. U tom periodu desetak igrača napustilo je ekipu, zbog isteka ugovora ili transfera, nezadovoljstva, raspušten je upravni odbor, napravljen je sanacioni plan. Plan koji u suštini glasi, prodaj, iznajmi, skreši, razduži, preživi. Ništa spektakularno i ništa što nije već viđeno.
Nakon drugog naslova niko se nije okrenuo. Ni trepnuo niko nije. Iako se suština pomenutog sanacionog plana nalazi u tekstu ispod naslova. Pripreme, testovi, mogućnosti. Mladi, mlađi, najmlađi ikada. Budućnost se okrenula budućnosti, konačno. U prvom timu, od ostataka prvog tima iz prošle sezone, pojavili su se još i omladinci i četiri kadeta. Najstariji igrač na startu priprema je golman Agović koji u februaru 2014. dolazi do 23 godine. Radisav Dragićević, Neno Vukčević i Goran Perišić na trening kampu na Starom Aerodromu, na vještačkoj travi, prirodnim putem dolaze do saznanja kako su momci individualno trenirali tokom pauze. Odrađuje se modifikovani Kuperov test, u tri grupe, igra se ''ševa'', šutira se na gol, ovaj put cilj je da se pogodi prečka. Aplauz se čuje nakon svakog dobro obavljenog zadataka, kad god se isprinta iz sve snage ili kad zazveči okvir gola. Iako po njihovim tijelima žiga sunce, iako po njihovima glavama leluja turobni crni oblak vezan za stanje na žiro računima, klupskim i ličnim, većina uspijeva da sastavi osmjehe u nizu. 
Stiče se utisak da je svima jasno da je Budućnost zakasnila sa ovom strategijom. Od prvog dana, od nezavisnosti, cilj Budućnosti trebali su da budu igrači, nikako trofeji. Stvaranje zdravih ličnosti, koji će na svom fudbalskom putu upisati FK Budućnost kao polaznu stanicu i koji će se rado vratiti onog trenutka kada riješe da kopačke zamijene cipelama, košuljom i kravatom u upravnom odboru. Ovaj tim ima velike šanse da ispiše, novu, zdravu istoriju kluba, neopterećenu rezultatima i povicima sa tribina. Ovoj grupi ljudi ne treba mnogo da bi napravi velike stvari, minimalni uslovi za rad, treba ih pogledati u oči i suočiti sa mogućnostima. Najbolji dio treninga došao je na kraju kada je Dragićević to i uradio: ''Ne opterećujte se glupostima, ovo nam je treći trening, na svakom ste bolji. Ako uspijete svakog dana da izvučete još nešto iz sebe, svi smo na dobitku.''

Zid

— Autor vladowalle @ 14:34

Zid je najbolji trener za svakog mladog tenisera ili rekreativca početnika. Iako na samom startu mislite da je protiv zida lako igrati, poslije određenog vremena vaša spoznaja o nesavladivosti zida postaje veća i šira. Zid ima taj čudan osjećaj da vrati svaku vašu lopticu, da prodre u najdublju poru vaše pobjedničke strategije i da se odbrani od svakog vašeg lukavog i odlično pripremljenog napada. Sa zidom morate izgraditi prijateljski odnos i koristiti ga kao zen učitelja, jer protiv zida se jednostavno ne može.

          Kada dođete u situaciju da igrate ravnopravno sa zidom, kada razmjenite makar desetak udaraca, onda ste spremni za naredni nivo. Ali, samo ako ste naučili dovoljno i usvojili osnovne karakteristike zida. Morate biti postojani, sa što manje vidljivih rupa u igri, morate biti čvrsti, bez emocija na terenu, ne dozvoljavajući rivalu da osjeti vašu lošu tačku. Vaš zid izgrađujete polako, stabilno, bez fušeranja, jer će samo jedna pogrešna cigla urušiti svaku savršenu sliku o vama. Zid nema prijatelja, drugara, poznanika, nema vremena za narodnjake i splavove, zid nema ni porodicu, samo bliske rođake koji su negdje daleko. Da bi bili zid broj jedan, Kineski ili makar Berlinski, morate biti dovoljno jedinstveni, ali i dovoljno usamljeni.

          Tenis je jedan od najsavršenijih sportova, jer se pravila ove igre lako čitaju i prepoznaju, teško je imati više tumačenja. Sami ste, igrate protiv rivala koji u datom trenutku želi da vas savlada, a između vas je nekoliko sudija i čuvena tehnologija zvana ''hawk eye'' koja ne dopušta previše grešaka. Tenis je jasan i transparentan, određenog dana u određenom trenutku, poslije određenog vremena, samo rezultat dokazuje i pokazuje da li ste bili bolji od rivala. Na kraju godine, pogledate ATP ili WTA listu i shvatite ko su najbolji. Bez subjektivnog osjećaja, bez šmeka, bez detaljne analize. Tokom godina, da bi bili na vrhu morate pobjeđivati svakodnevno. Ili ćete biti zaboravljeni.

          Poslednji Vimbldon još jednom naglašava koliko morate biti veliki da bi se našli među najboljima. Koliko morate da budete fokusirani i posvećeni, svakom treningu, rivalu i koliko sebi ne smijete dozvoliti potcijenjivanje istog. Veliki, najveći, poput Federera i Nadala, Šarapove, smatrali su da će samo njihovo prisustvo psihički polomiti Darcisa, Stakhovskog i Larše de Brito. Pretpostavili su da će upravo oni napraviti veliku grešku, početi da se svađaju sami sa sobom i samo tako, olako, preokrenuti rezultat. Zato, kako je rekao i Federer nakon poraza, slijedi povratak korijenima, bez panike, povratak zidu. Sve polomljeno mora da se očisti i vrati na svoje mjesto. Svaka cigla. Na putu do savršenog zida.


Bolji od ostatka

— Autor vladowalle @ 14:32

LeBron Džejms više ne mora da se vraća unazad, objašnjava odluke, pronalazi alibije. On je u ovom trenutku najbolji igrač NBA lige i vlasnik dva prstena. Momak iz Ekrona u Ohaju, zahvaljujući fizičkim predispozicijama i fantastičnim osjećajem za igru čini košarkaški svijet boljim, saigrače raznovrsnijim, rivale nemoćnijim.

LeBron nema potrebu da govori o sebi kao najboljem košarkašu današnjice ili svih vremena, njegova igra to radi za njega. Ogromna PR mašinerija koja ga je srozala do najneomiljenijeg sportskog lika u Americi može lagano da se povuče u sijenku. Samo dvije godine kasnije, nakon najvećeg fijaska u istoriji marketinga, čuvene ''Odluke'', kada je Džejms u direktnom tv prenosu objasnio navijačima Klivlenda da je njegova sledeća destinacija Majami i dresova koji su gorjeli pred očima američke javnosti, LeBron je u ovom trenutku opet heroj. Njegova igra je važnija od svega, njegove stilske figure na pres konferencijama opet su u podređenom položaju u odnosu na piruete na parketu, moćna zakucavanja, atraktivne asistencije. LeBron je u jednoj osobi spojio ubitačan košgeterski instinkt Majkla Džordana i sofisticiranu sposobnost da učini saigrače boljim, naslanjajući se na lik i djelo Medžika Džonsona.

Iako će mnogi tvrditi da je ovaj Majami mogao da se pobijedi na mnogo načina, da manjkavosti ove ekipe postoje, Džejms je uzeo špartlu u ruke, ogletovao svaku poru u odbrani, učinio svaki napad izvodljivijim i dozvolio i pomoćnim radnicima minut slave. I kada su ga gurali do limita, rivali poput Indijaninog Pola Džordža ili San Antonijovog Kavai Lenarda, iako je znao da promaši i tri u nizu u poslednja dva minuta, LeBron je nalazio način da se osjeća gospodarem igre. Način na koji je ''zalijepio bananu'' Tijagu Spliteru ostaće da se prepričava godinama, ali prije svega gospodski nastup prema NBA veteranima iz rivalskog tabora kojima se zahvalio na mogućnosti da protiv njih odigra seriju na granicama ljudskih mogućnosti. Kada sedam utakmica prođe bez incidenta, uz minimalan broj teških faulova, sa zagrljajima i čestitkama aktera nakon završetka, znači da ste dokazali da ne morate biti ego manijak da bi u isto vrijeme bili i pobjednik.

LeBron Džejms ne mora više da gleda unazad, postao je savršeni saigrač za bilo kojeg košrakaša na svijetu, dokazao da uz malu pomoć pratećeg ansambla može da vas učini srećnim. LeBron je u ovom trenutku na vrhu svijeta i postoji realna mogućnost da zagrli taj vrh i ne ispusti ga još nekoliko godina. Aura pobjednika koju širi oko sebe olakšaće mu posao u vremenu koje dolazi.


Ima veze

— Autor vladowalle @ 14:10

Nema Stojanovića, Svitlice, Doknića. Nema veze. Nema Žarka Markovića i Melića. Nema veze. Nema Zorana Roganovića i Osmajića. Nema veze. Nema struje i vode na treninzima. Opet, nema veze. Nema novca za Mediteranske igre. Nema veze. Nema dnevnica. Nema ni plate za selektora pola godine. Nema veze. Liga broji 7 klubova. Nema veze. Najbolji juniori odoše da igraju za Katar. Ni to veze nema.

Mogao bih ovako do kraja stranice A4 formata, sa ubijeđenjem da sam opet nešto preskočio. Jer uspjesi crnogorskog muškog rukometa, plasman na svjetsko, pa sada i na evropsko prvenstvo nemaju veze sa realnom percepijom nekoga ko je pogledao par utakmica domaćeg šampionata ili utvrdio uspjehe naših rivala u kvalifikacijama za ova velika takmičenja. Kako je to samo plastično objasnio Petar Kapisoda na oproštaju, ''ova Njemačka je zvanično peta na svijetu, a bilo koju Njemačku je malo ko dobio dva puta u jednoj takmičarskoj sezoni.''

U sukobu sa svim mogućim poteškoćama izronile su i najveće priče crnogorskog sporta. Znam da ću nekoga preskočiti, ali nije namjerno. Svaka riječ napisana je pod utiskom ozbiljnog moranja da se nešto promjeni, ali ne u rezultatima, nego u angažmanu da se sastave makar tri garniture dresova, da ne iskače sklopka u hotelu na Cetinju, kad se u isto vrijeme kupaju trojica reprezentativaca nakon treninga i da se nakon dvije godine podijeli neka dnevnica za kafu i sok. Takođe, napisana i pod jakom emocijom bliske prošlosti kada je skoro pa ugašeni Primorac porobio Evropu bez eura, kada su gladni i žedni, iako u vodi, pojeli premoćni Pro Reko. Iz jada i bijede, prslih džepova. Snagom srca. Uz želju da dokažu da se može i tako. Iako nije dobro, niti fer i pošteno, kada neko najeden i napijen, spreman do savršenstva ganja gladnu gomilu. Gađam se metaforama, znam, ali se sjećam i košarkašica od kojih se nije očekivalo da pobijede bilo koga, pa su završile kao šeste u Evropi. Ispratili smo ih sa malo nade u džepu, da ne izgube svaku. A neki su jedva čekali da se desi debakl, pa da smjene Baletića. Ne možete mu ništa.

Neki su tako isto dočekali da ne prođemo grupu na svjetskom prvenstvu, da ubilježimo pobjedu, jednu, jedinu, sa Čileom. Opet su od heroja nacije, nakon baraž uspjeha sa Šveđanima, nakon gigantskih trijumfa nad Njemačkom i Češkom,  prerasli u vezaše i neznalice, a išlo se tako daleko da je javno vrijeđan i fizički izgleda sportista koji nas predstavljaju širom svijeta. I pjevaju himnu ''a capella''. Da se naježiš.

Postoji crtani film, poučan, o malom remorkeru. Gledali ste ga, pogotovo ovi stariji. Ključna replika glasi, ''nikada nećeš odrasti, mali veseljače.'' Valjda je vrijeme da naučimo neke lekcije, odrastemo, budemo svoji uz svoje, uvijek i vazda, pa ko šta ponese.

Boli - ne boli

— Autor vladowalle @ 14:09

Ne boli mene što smo izgubili, Iskreno. Ne boli me previše ni što smo primili četiri laka komada. Ne boli me ni što smo mogli, a na kraju nijesmo pobijedili. Ne boli me čak ni to što je Mirko promašio zicer i to samo zato što njegov prvi, inače perfektan dodir, nije bio dobar. Utrnuo sam, priznajem, oguglao, shvatio davno da u sportu i od sporta ne treba očekivati da riješi egzistencijalne probleme, da te najede i napije, da ti ulije moral da preskočiš dovoljno prepreka da bi bio iskreno srećan. Može da se desi, ali ne mora. I neće, samo treba priznati.

Izgleda čudno, ali je lako objašnjivo. Vrlo jednostavno i bez mnogo dilema dolazi se do jasne logike. Kako da budem srećan ili tužan zbog sportskih uspjeha ili neuspjeha, kad oko mene, moji, naši, ne razumiju, ne cijene, ne vole, one moje, naše, odabrane, koji nas predstavljaju u oba smjera. I kad pobjeđuju. I kad gube. U sportu su rijetke jednosmjerne ulice, a one kojih se sjetim uvijek su sa imenima Rokija Marćana i Flojda Mejvedera. Timski, ekipno, u kolektivnim sportovima, bulevara te vrste nema. Uvijek se nađe neki ležeći policajac da uspori, neki semafor da prekine niz, neki službenik u plavom sa indigo papirom i lizalicom na kojoj piše STOP spreman da ispiše kaznu.

Boli me, da ne zaboravim što sasvim dovoljan uzorak crnogorskih navijača ne može da podnese poraz, pruži ruku, zacrveni dlan, izgubi glasnu žicu. Boli me što kukavički napuštamo stadion kada nam rezultat ne odgovora. Boli me što su dame i gospoda sa istoka ''ispratila'' Sava sa terena uz gomilu uvreda kao da je on isključivi krivac za sve loše što im se dešava u životu. Boli me malodušnost, tanka linija između euforije i melanholije, boli me što nevaspitanje i manjak intelekta uvijek branimo mentalitetom i temperamentom. Boli me što su nam oni odabrani, u jednom trenutku sve, u drugom, onom lošijem, ništa. Boli me što se ništa ne mijenja, što neka djeca uče loše stvari od roditelja, kupe ih sa dna kace, kao sunđeri, stvaraju novu generaciju, koja neće znati da ispravi nakrivo postavljene obrasce. Boli me što pogrešno prepisujemo, manje mislimo, uporno klimamo glavom, ne razmišljajući njom, kao da se ne smije. Boli me svaki tapkaroš koji ''odere'' onog iz Pljevalja, Rožaja, Ulcinja, Novog. Poraz zato ne boli. Trenira volju. Poraz uči. Ako je neko uopšte zainteresovan da uči.


Powered by blog.rs