Boli - ne boli
Ne boli mene što smo izgubili, Iskreno. Ne boli me previše ni što smo primili četiri laka komada. Ne boli me ni što smo mogli, a na kraju nijesmo pobijedili. Ne boli me čak ni to što je Mirko promašio zicer i to samo zato što njegov prvi, inače perfektan dodir, nije bio dobar. Utrnuo sam, priznajem, oguglao, shvatio davno da u sportu i od sporta ne treba očekivati da riješi egzistencijalne probleme, da te najede i napije, da ti ulije moral da preskočiš dovoljno prepreka da bi bio iskreno srećan. Može da se desi, ali ne mora. I neće, samo treba priznati.
Izgleda čudno, ali je lako objašnjivo. Vrlo jednostavno i bez mnogo dilema dolazi se do jasne logike. Kako da budem srećan ili tužan zbog sportskih uspjeha ili neuspjeha, kad oko mene, moji, naši, ne razumiju, ne cijene, ne vole, one moje, naše, odabrane, koji nas predstavljaju u oba smjera. I kad pobjeđuju. I kad gube. U sportu su rijetke jednosmjerne ulice, a one kojih se sjetim uvijek su sa imenima Rokija Marćana i Flojda Mejvedera. Timski, ekipno, u kolektivnim sportovima, bulevara te vrste nema. Uvijek se nađe neki ležeći policajac da uspori, neki semafor da prekine niz, neki službenik u plavom sa indigo papirom i lizalicom na kojoj piše STOP spreman da ispiše kaznu.
Boli me, da ne zaboravim što sasvim dovoljan uzorak crnogorskih navijača ne može da podnese poraz, pruži ruku, zacrveni dlan, izgubi glasnu žicu. Boli me što kukavički napuštamo stadion kada nam rezultat ne odgovora. Boli me što su dame i gospoda sa istoka ''ispratila'' Sava sa terena uz gomilu uvreda kao da je on isključivi krivac za sve loše što im se dešava u životu. Boli me malodušnost, tanka linija između euforije i melanholije, boli me što nevaspitanje i manjak intelekta uvijek branimo mentalitetom i temperamentom. Boli me što su nam oni odabrani, u jednom trenutku sve, u drugom, onom lošijem, ništa. Boli me što se ništa ne mijenja, što neka djeca uče loše stvari od roditelja, kupe ih sa dna kace, kao sunđeri, stvaraju novu generaciju, koja neće znati da ispravi nakrivo postavljene obrasce. Boli me što pogrešno prepisujemo, manje mislimo, uporno klimamo glavom, ne razmišljajući njom, kao da se ne smije. Boli me svaki tapkaroš koji ''odere'' onog iz Pljevalja, Rožaja, Ulcinja, Novog. Poraz zato ne boli. Trenira volju. Poraz uči. Ako je neko uopšte zainteresovan da uči.
