Vlado Wall-E Perović

Prošli vijek, devedesete, ljeto, Berkovići kao izlaz u svijet, žvake, devize, dileri, benzin, bonovi, redovi. Stanje uma 17-godišnjaka u to vrijeme idealna je podloga za roman. O bilo čemu. Na pola puta od nikšićkog korza do stadiona malih sportova nalazi se zgrada u kojoj sam živio. Uvijek rastrgnut između pogleda ka lijepim ženama i igri koja se zove mali fudbal. Propuštena polumaturska ekskurzija učinila je da za maturskom vapim još više. Ipak, biće vremena za šetnje, sjetne poglede, idem na ‘’mali stadion’’, razmišljao sam naglas na putu kroz park, do finalne destinacije.

Crna trik majica, karirani šorc kakav samo tetka može da ti kupi, tanke patike bez čarapa. Nijesam modni guru, jasno je. U iščekivanju satnog šou programa na temu malog fudbala koji su u ljetnjem periodu priređivali nekadašnji ‘’Premijer’’ i Elektroprivreda, desio se i dodir fudbalske karme. Nedolazak golmana, legendardnog Vanje Delića, uslovio je i maglovit pogled ka tribinama i pronalaženje mene kao odgovarajuće zamjene. Jedine moguće. Ma koliki bili majstori sa loptom, svi su imali istu boljku, nikome se nije stajalo na golu.

Ubrzan puls, snažno lupanje srca, klecanje koljena, niz psihosomatskih poremaćaja uslijedio je na putu od tribina do gola. Sebi sam u bradu sipao najgore epitete, jer, dobio šansu, a u opremi dizelaša početnika. ‘’Vaki, ne boj se ti ništa, neće oni ni šutnuti’’, ubijeđivao me Andrija Piro Vujović, ja pomislih, idem onda kući. Izgubljen u vremenu i prostoru između kaznenog i linije od devet metara glumio sam zainteresovanog za zagrijavanje kada je kroz otvorena limena vrata ušao Nikola Peco Rakojević. E, sad me dotucite.

Porodični prijatelj Svetozar Garo Čizmović prvi me je poveo na utakmicu Sutjeske. Bio sam opčinjen masom, dešavanjima. Da se razumijemo, u našoj kući psovka je izgovarana kao dobar dan, ali na stadionu se psuje drugačije. I zanimljivije. Gledao sam i Mojaša i Brajana. Čudio se kako to da moj prađed i Radonjić imaju isto ime, pitao se da li je Nenezić možda Englez ili Škot, jer zašto Brajan. Fudbalski, u centru moje pažnje bio je samo Peco. Ljevak, jak i stabilan, uvijek spreman da izmisli asistenciju, podvali idealan pas, šutne gromovito sa 20 metara. A imao je spoljnu lijevu, da se postide današnji majstori.

Ko ti je ovo dijete, moj Andrija? Dobar dan, kako se zoveš?

Vlado.

A dobar dan ne umiješ da kažeš?

Umijem. Dobar dan.

Bravo. Ajde da vidimo sad možemo li im što?

Dobili smo 11:3, ja sam bio na nivou Silvestera Stalonea u čuvenom filmu Bjekstvo u pobjedu, u kojem je zasjenio i Pelea i Ardiljesa i Bobija Mura. Bilo je dobro, rekao mi je Peco na kraju meča. Meni sasvim dovoljno za sledećih 50 godina. Ispunio sam dječački san tog dana. Skoro dvadeset godina kasnije, stisnuo sam Nikoli Rakojeviću ruku i čestitao na herojskom remiju protiv Senica u prvom meču. Mladost je uprkos svim prognozama prošla Videoton, a protiv Slovaka je oštećena i fudbalski prevarena. Primili su dva blesava gola, poništen im je čist, uz osjećaj ružan. Bilo je dobro, rekoh tada, dobih isti odgovor, da ti ja kažem, dobro. Sedam dana kasnije dobro se pretvorilo u odlično, jer je golom Bojana Kaljevića fudbalski opustošena Senica. Poštovanje, ono dobar dan iz gornjih redova, disciplina, profesionalizam, odveli su Mladost na Sančez Pichuan. Ravno do Sevilje. Sve je to dio trenerskog mota, doktora fudbala Nikole Rakojevića. Naklon do poda, moliću.