Vlado Wall-E Perović

Sezona 1, epizoda 1 

Ja sam Vlado Perović, rođen sam u Nikšiću 31. 1. 1977. u siromašnoj porodici prosvetnih radnika. Imao sam bezbrižno djetinjstvo, propustio sam ekskurziju zbog rata, bio sam u redu sa bonovima za mlijeko i brašno, studirao sam neuspješno. Nakon 7 godina rada u kladionicama, odlučio sam da pokušam da se bavim novinarstvom. Sportski sam novinar od 2006. u ovom trenutku urednik programa TV 777.

Da, ja sam tata. To mi je najbitnija funkcija u životu. Onog dana kada mi je gospođa elegantno predstavila dodatnu crtu na testu za trudnoću, shvatio sam da je život mnogo ljepši nego što sam ga ja doživljavao. Kako se ta crta pretvorila u 13-to mjesečno dijete, sa integritetom, karakterom, samopouzdanjem lava tokom lova, nemam pojma, ali valjda je to draž čitave priče.

Iva je plod ljubavi, koja je godinama nevješto prelazila moj prag, valjda se ta emocija plašila da li ću je dočekati na volej. Mene je teško pratiti i razumjeti. Nina je to znala. Mi nijesmo običan bračni par. Upoznali smo se preko društvene mreže. Zavoljeli prije nego se i vidjeli uživo. Ja sam stariji 13 godina, naši temperamenti su različiti kao urbano i ruralno, a slobodno meni pripišite da sam ovo drugo. Samo sam pokušao da nađem pravu metaforu. Ona je iz druge države, od koje sam bježao na referendumu. Ona priča drugačije. Mleko, belo, lepo. Mi smo dva kraja svijeta, a naše dijete je sve ono što smo mi. Toliko pluseva i minuseva koji vas svaki dan tjeraju na osmjeh. I plač. Jer gledate u sebe. Tu se sa nekim indigom radilo.

Ja otac. Ne, to je nemoguće. Moj najveći strah godinama je bio da sam sterilan i da neću imati djecu. Ta vrsta straha ne znam otkud je došla, valjda sam gledao previše filmova. Isto tako sam gledao dugo brak mojih roditelja, tražio sam slično i idealno. Kad oni mogu da se drže za ruke tokom šetnje poslije 30 godina, iako su stvorili dva ”magarca”, pa želim to i ja. Dva ”magarenceta”.

    Jedan engleski fudbalski analitičar prije dvije godine napisao je da Roberto Manćini previše priča, očekuje nemoguće stvari, pritom tražeći alibije na više nivoa. U momentu kada je Serđo Aguero zatresao mrežu Kvins Park Rendžersa i donio Sitiju titulu, bio je prva meta navijača građana. Danas se svi pozivaju na njega.

          Fudbalski tobogan u kojem se euforija i melanholija mijenjaju tokom samo jedne polušanse pred golom rivala dovodi vas u stanje uznemirenosti, pa uz višak emocija izgovorite nešto što će vas koštati. Nakon poraza protiv Evertona od 2:0 na Gudisonu, Manćini je svjestan težine zadatka koji ima da objasni razloge poraza pred novinarima na konferenciji za medije nakon završetka susreta, jednostavno pobjegao. Iako je njegov ugovor markiran milionskim sumama, iako je u klub doveo igrače vrijednije od budžeta nekih država, Roberto nije bio spreman za odgovore. Odletio je doma, kod svojih, možda i u tazbinu, jer mu je i tamo bolje, nego da sa pozicije koja kaže da je 15 bodova ispod gradskog rivala Junajteda objašnjava gdje je klub sa najvećim budžetom na svijetu pogriješio.

          Prošle godine je verbalni rat sa medijima i Fergusonom bio uspješan, ove, pa ne bi rekli. Kada su imali osam bodova deficita, Manćini je prkosno govorio da ništa nije riješeno. Kada su preskočili Junajted, poslije derbija u kojem su slavili sa 1:0, na dva kola prije kraja, kada je bilo jasno da ga dvije pobjede vode do titule, rivalu je dao prednost?! Igra riječi, momenat ludila, kopiranje Murinja, ko će ga znati, ali upalilo je. Po istom receptu probao je i sada, ali nije se primilo. Manćini je izgubio bitku sa Tevezom, vratio ga je u klub, Balotelijem, morao je da ode, medijima, pobjegao je sa pres konferencije. Isto kao i nakon poraza od Sautemptona prije mjesec dana.

          Osim bliskih članova porodice i članova stručnog štaba, vjerujem da nema osobe koja još uvijek misli da je on pravi čovjek za Siti. Da harizmom, šarmom, znanjem pogura klub u koji je uloženo preko milijarde funti do makar četvrtfinala Lige Šampiona. ''Znate on je ljut, bio je čist penal za nas, nijesu ga svirali, a i fudbaleri nijesu odradili svoj posao. A i nijesmo doveli igrača koji bi zamjenio Kompanija u odbrani. On je uzeo slobodan dan, zato nije ovdje'', govorio je Dejvid Plat umjesto šefa.  

          Manćini je tokom godine više puta vadio alibije iz rukava. Umjesto keca ili aduta, Roberto je rotirao do iznemoglosti, igrače koji su bili u formi bacao na klupu ili tribine, a sa svakom povredom, bilo kog igrača pretvarao bi se u crnogorskog klupskog fudbalskog funkcionera, koji ima mnogo mašte i pravih ideja, ali ne i para da realizuje postavljeno. Što je, u njegovom slučaju, promašaj prve vrste. Odlazak braće Ture na Afrički Kup Nacija bio je poseban, jer je zbog njihovog izostanka bio spreman i suzu da pusti pred novinarima ili da se uz gusle dohvati neke od tragičnih scena naše epske poezije.

          Robertovo vrijeme je prošlo. Barem u Sitiju. Očigledno bez autoriteta da razdrma skup zvijezda kojima se okružio, Manćini je lagao sebe da ekipa može više nego što je realno sa njim na čelu. Vrijednost svih igrača koje je Manćini doveo u Siti nevjerovatno se strmoglavila, pa će ih 1. juna biti teže prodati, taman kao i proizvod kojem je prošao rok trajanja. Osim ako šeik Mansur ne okrene ploču, pa tog datuma, ne uplati Robertu plaćeni godišnji odmor. 

          U djetinjstvu nijesam imao priliku da se igram sa drugarima iz kvarta ''partizana i Njemaca''. Nijesmo nikako mogli da se dogovorimo ko će biti ''Švabo'', a nijesmo imali problema da npr. budemo Indijanci. Vjerujem da su za to krivi ''otpisani'' Prle i Tihi koji su uvijek bili na strani pobjednika. Nekada su i reditelji grandioznih projekata poput ''Sutjeske'' i ''Neretve'' imali problema pri snimanju filmova, jer je mali broj statista pristajao na ulogu okupatora. O tome svjedoči i pjesma ''Zabranjenog Pušenja'' i stihovi ''glavni glumci bi htjeli da su na pravoj strani, ja da budem Švabo, a oni partizani''. Problem je po pravilu rješavan instrukcijama sa vrha.

          Vrijeme ide, okolnosti se mijenjaju, gastarbajteri su donijeli novi talas informacija o Njemcima, pogotovo treneri sa ovih prostora Čajkovski i Zebec, tako da vjerujem da ovdašnji fudbalski talenti ne bi imali ništa protiv da se nađu u dresu Bajerna iz Minhena. Tim iz Bavarske četvorostruki je prvak Evrope, prošlogodišnji je finalista Lige Šampiona i na korak da zasijeni većinu fudbalskih velikana. Izgradnjom Alianz Arene koja sa 70 hiljada sjedišta omogućava komfor gledaocima i fenomenalan prihod Bajernu, napravljen je korak više u odnosu na rivale. Bajern je poslednjih devet od deset sezona završavao sa profitom, a kako i ne bi kada samo parking mjesto, jedno od skoro 10 hiljada u danima kad se ne igra meč vrijedi 5 eura po satu. Od važnosti utakmice varira i cijena parking pozicije u danima kada Bajern nastupa na Areni, pa je 15 eura za automobil na parkingu minimalni trošak za navijače. Uprkos svemu, tribine su uvijek pune.

          82% dionica je u vlasništvu kluba, koji je dozvolio da im se pomogne sa po 9% od strane giganata kao što su Audi i Adidas. Svoj dio Adidas je 2002. platio 77 miliona eura. Zašto su ove brojke bitne? Bajern nije najbogatiji klub na svijetu, ali u ovom trenutku je najstabilniji, što manifestuju na svakom koraku. Bajern ne uzima igrače na pozajmicu, većina fudbalera iz Njemačke ima samo jedan cilj u životu, a to je kontakt sa dresom ove ekipe, pa su tako bez mnogo napora dovođeni i Mateus, Efenberg, Šol i Balak. Nema internacionalca koji ne želi da igra u Bajernu, ako se u bilo kom trenutku nađe u Njemačkoj, pa su tako i Elber i Pizaro, ali i Salihamidžić rado napuštali klubove da bi došli u Minhen.

          Bajern se dokazao i kao klub sa srcem i dušom, dovođenjem Aleksandera Ciklera, kojeg su preplatili da bi spasili od bankrota Dinamo iz Dresdena. Ili pozajmicom od 2 miliona eura Borusiji iz Dortmunda kojom je ovaj klub izbjegao alarmantno stanje stečaja. Zato neka vas ne čudi dolazak Pepa Gvardiole. Bajern na taj način želi da izađe iz globalne sijenke Reala i Barse i engleskih premijerligaša, da bez obzira na 22 titule šampiona Bundeslige konačno napravi niz koji može da se metaforično nazove dominacijom. Kajzerslautern, Štutgart, Verder, Dortmund, Volfsburg, nalazili su način da se obračunaju sa Bavarcima u šampionatu dok su se oni fokusirali na evropske trofeje. Gvardiola ima zadatak da sve to objedini.

          Neko će reći, to su slatke muke, Bajern je već sada 15 bodova ispred rivala u Bundesligi i u četvrtfinalu Lige Šampiona. Kad se malo zagrebe lako je shvatiti zašto su u Minhenu ipak nezadovoljn. I u takvoj sezoni, desili su im se neugodni porazi od Bate Borisova ili Arsenala u revanšu kada su strepili do poslednjeg trenutka iako su imali očigledno bezbrižnih 3:1 iz Londona. Sa elitnim njemačkim reprezentativcima, zvijezdama svjetskog fudbala kakvi su Roben i Riberi i budžetom za transfere od oko 200 miliona eura, koji Bajern sebi može da priušti, zaboravite na Siti, Pari Sen Žermen i bogate arapske šeike. Dolazi era Bajerna.  

U jednom momentu sezone, kada je sve išlo kako treba, fudbaleri Barselone okupili su se da bi se što bolje pripremili za naredni meč. Kada su zauzeli svoja mjesta u sali za sastanke, umjesto da gledaju video materijal sa igrama narednog rivala, gledali su u trenera, lidera, vođu, čovjeka koji je bio daleko od njih.

    Tuga u očima, poneka suza, usporene gestikulacije, sitna pomjeranja usana, previše želja za brz oporavak uz par usiljenih šala koje dolaze u trenucima neprijatne tišine kada nema ništa više da se kaže sada predstavljaju ne momenat, nego stanje duha u svlačionici. I dok se fudbal igra i prije svega gleda da bi se pobjeglo od svakodnevne rutine i nervoze, u koje upadamo zbog životne kolotečine, u Barseloni se ovih dana razmišlja filosofski i vanvremenski, život Tita Vilanove je ispred svih trofeja, govori se sa vrha.

       Nakon tri poraza koji su uzdrmali Kataloniju i fudbalski svijet, svi traže odgovore na jednostavno pitanje, zašto Barsa ne gazi rivale kao na početku sezone i šta se to desilo sa ekipom koja je bila makar tri stepenika u odnosu na sve ostale. Vjerovatno da ni u Barseloni nemaju rješenje, jer bi ga valjda do sada izvukli u rukava, ali da pokušamo.

      Barsa je ostala bez trenera u momentu kada je sve išlo kako treba, iz ušuškanosti fudbalske besmrtnosti uvukli su se u bolničku postelju, strijepeći od svake nove informacije vezane za Vilanovu. Kada je odlazio Gvardiola, vodeće strukture u Kataloniji jako smireno su prihvatile tu za ostatak svijeta, izuzetno dramatičnu odluku, valjda svjesni da imaju pravu zamjenu.

    Vilanova je dokazao klasu, nije pokušao da renovira ekipu, nije previše eksperimentisao, unaprijedio je napadački potencijal, jer je dozvolio bočnim igračima da naprave dribling više i možda najvažnije, nije skrenuo pažnju na sebe bombastičnim izjavama. Po sistemu, tiha voda brijeg roni, lagano je isplovio ispod Gvardiolinog plašta, tako da smo sredinom novembra zaboravili na njegovog prethodnika.

   Objavljivanjem vijesti da je Titu život ugrožen zbog bolesti, Žordi Roura je dobio priliku da odlučuje, ali je nije preuzeo, svjestan da to nije njegov posao. Tehnologija omogućava Vilanovi da gleda sve treninge, utakmice, da razmišlja o fudbalu iako je kilometrima daleko od centra zbivanja, ali džaba 2D prikaz, kada pored vas nije čovjek od krvi i mesa, sa autoritetom, harizmom, vizijom, čovjek koji vas čini boljim.

     Ne može svako da bude trener, ne može svako da sjedi na klupi, da bude pored terena, da donosi odluke, evo dokazano je još jednom. Ne može se biti lider iz VIP lože, niti sa zapadne tribine, ne može se samo pričati, ne može se bježati od preuzimanja odgvornosti. Iako su fudbaleri Barselone dovoljno zreli da se samotreniraju, očigledno je da presing nije na nivou, da predaja lopte nije perfektna, da je realizacija jako teška, pogotovo kada ne dovedete sebe u sitauciju da stvorite šansu. Nije lako živjeti na Mesijevim leđima dok klecaju koljena Ćaviju i Inijesti.

Nije Barsa pala, niti pročitana, nije ni na koljenima. Barsa ima postavljen sistem, sponu, predsjednik, sportski direktor, omladinska škola, trener. Kada jedna karika u tom lancu nedostaje, sasvim je logično da mašina počne da škripi. Dajte im malo vremena. 

          Pred početak drugog dijela fudbalske sezone održana je radionica FSCG i sudijske organizacije za sportske novinare. Predmet okupljanja je bilo upoznavanje sa pravilima fudbalske igre i sudijskim tumačenjima određenih situacija na terenu i van njega. Dvadesetak predstavnika crnogorskih medija u razgovoru sa portparolom FSCG Ivanom Radovićem i sekretarom sudijske komisije Amilom Gerinom mogli su da dobiju sve nove informacije vezane za suđenje u toku dvosatnog izlaganja, da riješe nedoumice, postave konkretna pitanja i dobiju isto takve odgovore, uz pomoć snimaka i video materijala koji su dodatno pojašnjavali određene momente u fudbalskoj igri.

          Bilo je lijepo vrijeme tog dana, novinari željni sunca, pa je druženje trajalo i kraće nego je predviđeno. Kako je prolazilo vrijeme, sve je bilo manje strpljenja, a većina prisutnih sa osmjehom je dočekala ponuđeni test od strane domaćina u kojem je kroz sedam postavljenih zadataka trebalo odrediti kaznenu i disciplinsku mjeru. Uz potpis i za zaokruživanje spremnu hemijsku pratili smo video materijal, gledali usporene snimke i impresije pretvarali u važeći dokument koji je potvrđivao naše ne(znanje) o sudijskom poslu. Koliko smo bili dobri u tome govori podatak da je najviše tačnih odgovora, šest, imao snimatelj TV777 koji nije čak ni prisustvovao većem dijelu radionice i za nagradu je dobio sudijski dres.

          Džaba informacije, džaba dobra volja, džaba poznavanje fudbala, džaba gledanje X na N utakmica na televiziji ili uživo, očigledno da sportskim novinarima ipak fali taj suptilni sudijski osjećaj. Zamislite onda kako tumače igru oni koji su imali možda tri sata fizičkog vaspitanja u školama, koji nijesu potrčali za loptom, oni kojima sport služi za bacanje tiketa u korpu i stvaranje teorija zavjere. Zamislite kako su oni bili razočarani što je sudija Čakir pokazao crveni karton na osnovu tumačenja pravila fudbalske igre. Opasna igra, udarac otvorenom kopačkom, kramponima u grudi, bez obzira na važnost meča zaslužuje crveni karton. Bila to beton liga, srednja regija, naša druga ili prva ili Liga Šampiona, kriterijum mora biti isti. Zato su neki od njih na Old Trafordu, a za nekima se juri po livadama od strane onih koji su dokoni i od fudbala operisani.

          Jasno je da se većina neće složiti sa ovim mišljenjem, ali kao što reče Roj Kin, ako igrač dozvoli sebi, ako se dovede u situaciju da može da dobije crveni karton, njegov tim je već u problemu. Ako ne razmišlja da na terenu još ima živih ljudi koji mogu stradati zbog njegove namjere da prihvati loptu, mora biti kažnjen. E, to se desilo na ''teatru snova''.

          Poziv fudbalskog sudije je jedna od najtežih profesija modernog vremena. Juriti za atletama boltovskog profila u stilu video igrica i uz pomoćnike regulisati razne pokušaje prevare, kao što su simulacije i pokušaji ubistva rivala laktom u skoku nije jednostavno. Vi, koji iz fotelje, sa kokicama i ''jupijem'' na stolu pratite fudbal i morališete, kada uz pomoć desetak kamera i usporenih snimaka procijenite pravilno situaciju, samo na trenutak razmislite o Čakiru i sličnima. Ili pogledajte dokumentarni film Les arbitres (Sudije) koji najintenzivnije govori o ličnim dramama i dilemama, težini posla o kojem svi imamo mišljenje, a koje nije daleko od fraze, čovjek u crnom. Bez obzira što je svakom njegova muka najveća, da bi otvorili vidike, obojili život, pogledajte ga i sa druge strane.

 

          Vjerovatno danas svi ljubitelji fudbala znaju da je Jirgen Klop jedan od najzaslužnijih ljudi za reaktiviranje Borusije iz Dortmunda na evropskoj fudbalskoj mapi. Klopo, kako mu tepaju njemački mediji, jedan je od najekspresivnijih menadžera ovog vremena, sa gestikulacijama vrijednim uloge u holivudskom filmu pored recimo Džima Kerija.

          Klop je takođe jedan od najiskrenijih ljudi u fudbalu, spontan i nikada na silu arogantan kao pojedini, a nećemo ih imenovati, samo ćemo pogledati ka Madridu. Brutalan je prema sebi i igračima koje vodi i u trenucima poraza, na sličan način spreman da pohvali pojedince koji donose trijumfe, bez obzira što je njegov stav da samo timskim radom i stanjem kolektivne svijesti neko može da promjeni ishod na zelenom terenu. Kada su pitali Marija Gecea, kako utiče Klop kao pedagog na njega, on je otišao korak dalje i odgovorio, on je naš ‘’psihijatar’’.

          Bolove duše Jirgen Klop je počeo da liječi još kao prosječan fudbaler Majnca. Iako je prošao kroz mlađe kategorije kao napadač, zatim dugo igrao u seniorima na istoj poziciji, nije mu se svidjelo na koji način pomaže timu, pa je insistirao da pređe na defanzivne pozicije, gdje je mogao više da utiče na igru i rezultat ekipe. Koliko je lojalan sredini u kojoj se osjeća dobro, govori podatak da je igračku karijeru proveo samo u Majncu. Koliko su bili zadovoljni načinom na koji Klop gleda na fudbal u tom klubu govori činjenica da je odmah prešao na trenersku poziciju po završetku karijere. Majncu je donio prvi ulazak u Bundesligu, prvo takmičenje u Kupu Uefa, a nakon zasićenja i ispadanja iz prve lige, povukao se za dobrobit kluba.

          Šansu tada nije propustila Borusija iz Dortmunda, ‘’milioneri’’ su ga dočekali kao mesiju, a on je tražio dvije godine da uvede novi sistem i posloži kockice. Odmah je osvojio DFB Superkup, a onda, baš u roku koji je sam postavio na Vestfalen/Signal Iduna Park stigle su dvije titule za najbolju ekipu Njemačke i kup.

          U trenerskoj filosofiji Klopa ima mjesta samo za bekove koji su spremni da konstantno atakuju na gol rivala, za centralne bekove sa dobrim pasom i uz odličnu igru glavom da bi pomogli kod prekida, defanzivnog vezistu koji uvijek zna kako da popuni rupu nastalu odlaskom spoljnih igrača naprijed, ofanzivnog plejmejkera spremnog da asistira i postiže golove, krila koja mogu da napadaju sa obje strane terena i špica koji je toliko mobilan da uvijek može od njega da se krene u jak i surov presing prema protivniku.

          Revolucija Dortmunda nakon bliskog susreta sa bankrotom 2002. poklopila se sa Klopovom vizijom. On ne štedi nikog, najmanje sebe. Nakon poraza protiv Bajerna u polufinalu kupa, upotrijebio je samo jednu rečenicu o rivalu:’’Oni su kao Kinezi u industriji, gledaju šta drugi rade, ukradu patent, iskopiraju sve, ulože više novca i preteknu vas. ’’ Par dana kasnije, izvinio se, ali samo kolegi sa klupe, Jupu Hajnkesu, jer nije svojim riječima želio da uznemiri njega, nego one koji u Dortmundu vide fudbalskog neprijatelja broj 1 u Njemačkoj.

 

          Dan D za legendarnog menadžera Arsenala, nosioca ordena britanske imperije, tvorca ''nepobijedivih'' se bliži. Nakon svega što je donio engleskom fudbalu, stanje na tabeli kluba iz Londona 19.maja 2013. biće odrednica da li će Arsen Venger nakon 17 godina napustiti tobdžije.

          I ako Arsenal izgubi velikom razlikom u dvomeču sa Bajernom, što je sada lako predvidjeti, iako je daleko od trofeja i nakon osam godina, iako je od Arsenala napravio giganta u evropskim razmjerama, iako je osvojio čak 11 velikih titula u pomenutom periodu, napravio revoluciju kako na terenu, tako i van njega, rad Arsena Vengera biće pod lupom u momentu kada dobijemo konačnu poziciju Arsenala po završetku Premijer Lige. Ako ta brojka bude veća od četvorke, biće to signal i za Vengera da je vrijeme za rastanak.

          Da se razumijemo, mora se poštovati sve što je Venger uradio za engleski fudbal, sa novim režimom treninga uz uvođenje dijeta, britanske grdosije pretvarao je u manekene, ali prije svega, njegov fudbalski koncept obarao je sa nogu medije i rivale. Legendarni kapiten Arsenala Toni Adams smatrao je da Francuz sa čudnim naočarima nikako ne može predstavljati fudbalski i životni autoritet, ali je ''profesor'' i iz te bitke izašao kao pobjednik. Vjerovao je u mlade, u atraktivnu igru, uzbuđivao je, zabavljao mase, ali i pobjeđivao. Imao je vremena i da drži predavanja i da učestvuje u humanitarnim akcijama. Mnogi će vam reći da ih je Venger natjerao da uvrste Arsenal u svoju rubriku, drugi omiljeni tim na svijetu. Kupovao je za sitne novce, prodavao papreno, bio toliko uspješan da je i stadion Emirates priušten od nova zarađenog zahvaljujući dobroj transfer politici. To nije sve što bi trebalo da znate o Vengeru, ali je dovoljno.

          Mnogi i sada navijaju za Arsenal, jer većina želi da oni igraju dobar fudbal, jer imaju menadžera revolucionara i nadaju se da on ipak ima nekog zeca u rukavu. Oni jesu postavljali standarde, ali sada su daleko, iz žablje perspektive gledaju u svoju crtu. Danas, to je tim bez lidera, na terenu i u svlačionici, tim koji nema glavu i rep i tim koji gubi koncepciju nakon prve greške, primljenog gola, majstorije rivala. Ovih dana, Arsenal gubi od drugoligaša, trećeligaša u kupovima, muči se na svim premijerligaškim terenima. Priliv novca u odlivu kvaliteta nije dobro izbalansiran, pa su Venger i Arsenal samo ljušture klase i kvaliteta sa kraja prošlog i početka ovog vijeka.

          Prije ili poslije, pojaviće se neko dovoljno jak u upravi kluba da postavi pitanje zašto je Arsen još uvijek u zgradi. Pošto trofeja nema, mamac zvani Liga Šampiona je poslednje utočište. Stari argument da ne postoji niko ko bi mogao da zamjeni unikat ili genijalnost prestaće da važi. Venger više nije tako nedodirljiv, a biće i ranjiv ako Arsenal sklizne sa vrhova Lige Šampiona na visoravni Lige Evrope.

          Uživao sam u fudbalu gledajući Arsenal gospodina Vengera. Skoro svakog vikenda nadam se da ću vidjeti briljantnu partiju ''crvenih''. Sa svakim sledećim vikendom sve više sam uvjeren da je vrijeme za promjene. Zbog Vengera i zbog Arsenala. Vajt Hart Lejn je sledeća stanica, a Andre Viljaš Boaš nervozni kondukter koji jedva čeka na novi kiks. 

          Kažu da je pauza u crnogorskom fudbalu jedna od najdužih na svijetu. Kažu da je to sasvim normalno zbog vremenskih neprilika i stanja infrastrukture. Kažu da su crnogorski fudbaleri među rijetkima koji mogu da nabace po nekoliko kilograma više tokom priprema. Kažu da je to sasvim logično jer je to jedinstvena prilika da imaju tri obroka dnevno. Kažu i da ovi što nijesu bili na pripremama takođe dobiju na kilaži. Jer valjda nemaju gdje da treniraju.

          Ljudi vole mnogo da pričaju o crnogorskom klupskom fudbalu. Bivši fudbaleri, treneri veterani, roditelji talentovane i manje talentovane djece, svi oni redom znaju više i bolje od onih koji se svakodnevno rvaju sa tekućim problemima. Iz kafane je kažu najbolji pogled na život. Kako platiti delegata i sudije, kako se snaći da se isplati makar jedna od šest plata koje su dužni izvođačima radova na zelenom terenu, kako nagovoriti nekoga da se pojavi na tribinama naših stadiona? Više ne možemo da pronađemo tako lako novog Mijata ili Deja, ponekad nam se pojavi Luka ili Marko, ali sve to ne može da utiče na likdivnost crnogorskog klupskog proizvoda. Naši najbolji fudbaleri sada se raduju transferima koji vode na Tajland, a od tako zarađenog novca ne može se podmiriti ni malo veći račun za struju.

          Džaba svi napori fudbalskog saveza da se akterima omoguće pristojni uslovi za igru, iako svake godine nikne teren ili dva u njihovoj režiji, iako se pomaže i šakom i kapom, klubovi kopne, a štrajkovi su normalan element za iskazivanje duševnih bolova fudbalera. Iako na svakom ćošku izrastaju novi balon tereni sa vještačkom travom, iako se svakog mjeseca formiraju nove škole fudbala i fudbalski klubovi, iako mediji bruje o novim talentima, stanje u crnogorskom klupskom fudbalu, prvoj i drugoj ligi je samo lošije.

          Možda oni iz kafane stvarno znaju bolje, možda imaju rješenje, možda je situacija i bolja nego što izgleda, možda su rijetko ludi i hrabri oni koji vjeruju u bolje sjutra i ulažu i dalje i sebe i novac. Možda je stvarno jako bitno ko će biti najbolji u Crnoj Gori. Možda ne treba igrati evropska takmičenja, možda se treba zadovoljiti postojećim. Teško je ponuditi pravi odgovor. Rješenje.

          Ipak, zbog nas nekoliko što mislimo da smo još uvijek dovoljno talentovani da Evropi i svijetu ponudimo kompletan fudbalski proizvod, treba se držati principa, postaviti uslove, biti strožiji i energičniji. Počistiti korov, dopustiti fudbalerima da se osjećaju kao profesionalci, omogućiti im redovne plate, ma kolike bile, dozvoliti im da se makar na zelenom ili manje zelenom terenu osjećaju kao momci koji zarađuju stotine hiljada eura, funti nedjeljno. Jer ako ne sačuvamo našu djecu, ako ih pravilno ne pripremimo za težak fudbalski svijet, vratiće nam se generacije i dalje talentovanih, ali sada šankera, kelnera, konduktera.

          Za početak, hajde da odemo na stadione, već u utorak, da im ulijemo novu snagu, pozitivnu energiju, da se osjete važnim i poštovanim. Za početak, da im pokažemo da nijesu odbačeni makar od rodbine, prijatelja, ljubitelja fudbala. Za početak, dovoljno je da ih dočekamo i ispratimo aplauzom.

          Milan protiv Intera, i obratno, nije običan fudbalski meč. Nije čak ni običan gradski derbi. U dvoboju britanskih emigranata protiv emigranata ostatka svijeta od 1910. mnogo toga se promijenilo. Milan i Inter nijesu samo statusni simboli moćnih vlasnika, već dueli politike i biznisa, đavola i zmije, radničke klase i milanske buržoazije, plave i crvene boje prigrnute crnom.

          Alfred Edvards, engleski biznismen odlučio je da razbije dokolicu uvođenjem kriketa i fudbala u sive milanske zime, pa je 16. decembra 1899. osnovao Milan Football and Cricket Club. Uz pomoć prijatelja Herberta Kilpina, inače iskrenog zaljubljenika u viski koji je tokom utakmica više puta znao da nagne iz boce, postavio je temelje kluba. I dok su mala i tvrda lopta, palica i trodnevna nadmetanja teško pronalazili put do romantičnog italijanskog srca, krpenjača i 22 igrača na terenu toliko su zaoštrili sukobe i podjele u klubu oko dileme angažovanja stranaca, pa su 39 odlazećih članova uprave osnovali novi klub, FC Internazionale Milan.

          Dvije godine kuvao se prvi ''Derbi dela Madoninna'' u čast statue Djevice Marije u centru Milana, na Trgu Duomo, pa je konačno odigran 10. januara 1910. Inter je sa širom bazom ubrzo preuzeo dominaciju i bio bolji do kraja 60-ih. Milan se uzdigao dolaskom Silvija Berluskonija na čelo kluba i preuzeo italijanski i evropski primat 80-ih i 90-ih, ali je Inter poslije 17 godina patnje osvojio titulu u sezoni 2005/06, a do čuvenom "Tripletom" u režiji Žozea Murinja konačno podigao evropski renome. Plavo-crni su tada prvi put prestigli crveno-crne po broju titula (18:17) još od sezone 1992/93. Iako igraju na istoj zelenoj travi, kada je Milan domaćin, stadion se zove San Siro, a zvao se Đuzepe Meaca 11. maja 2001. kada je Inter kao domaćin doživio najubedljiviji poraz. Bilo je 0:6. I Milan je znao da nastrada, u više navrata bilo je 5:1 za rivala, nekoliko puta i po 4:0, a najviše golova postignuto je 6. novembra 1949. kada je Inter slavio sa 6:5.

          U nedjelju veče, Inter i Milan bore se za mjesto koje vodi u Ligu Šampiona. Uz mnogo uspona i padova tokom sezone, vjerovatno je i to veća nagrada nego su zaslužili. Morati i Berluskoni nijesu dobro odradili domaći zadatak, pa se navijači nadaju da će Kasano, odnosno Baloteli zablistati u za njih najvažnijoj noći. Bolje i oni, nego pomoćni ili glavni sudija kao mnogo puta do sada.

300 + 1 = 10!

         Ova računska operacija moguća je samo u jednom slučaju. Jedan  od najboljih fudbalera svijeta i jedan  od najpoznatijih stanovnika planete, Lionel Mesi, postigao je 300 + 1 gol  u dresu Barselone. Lakoća sa kojom Barsin broj 10 predstavlja najpopularniji sport i širi njegovu magiju dovodi navijače u stanje transa.

          A Mesi nije lijep, visok, atleta, nije fizički nadmoćniji od rivala. Nije dominantan u duel igri, ne prigovara sudijama, ne gestikulira nervozno prema saigracima kada ekipi ide loše. Mesi jeste karika u lancu, ali najpodmazaniji šraf. Caruje na desnoj strani, uvlači se u sredinu, lijepo mu je na lijevom boku jer je klasični ljevak, ali njegovu desnu nogu zapamtio je Real više puta. Čini se da može da igra gdje hoće, jer Mesi razbija defanzivne taktike, mijenja fudbalske šeme, otvara opcije, rastura koncepcije, igra savršeni presing. Nije klasični napadač, ni desetka starog kova, nije plejmejker, nije ni egzekutor. Ako želite da mu nalijepite neki novi epitet, želim vam svu srecu. Mesi je… pa, Mesi…

          Lionel Mesi je finalna verzija američkog sna, tema sa latino varijacijom. Neugledni dječak iz argentinske provincije, bubuljičavi tinejdžer, sa zdravstvenim problemima zbog nedostatka hormona rasta, dečko koji je sa 25 godina zgrabio četiri fudbalske ‘’Zlatne lopte’’. Zbog brzine kojom ruši rekorde, novinari uvijek imaju povod za priču, a morate da upotrebite teleskop, kao za svaku drugu zvijezdu, da bi mu našli manu.

          Mesi je savršeni rol model, uzoran momak iz kraja, dobar prijatelj, porodišni šovjek, vezan za Rozario, grad u kojem se rodio. Iako već godinama živi u Španiji, akcenat nije promijenio, bez obzira na podsmjeh saigrača, peckanja i brojne šale. Vlasnik je kuće u kojoj se rodio, iako njegova porodica godinama ne živi u tom dijelu grada, nije mu problem da u automobilu provede po tri sata u jednom pravcu da bi sa familijom i prijateljima samo večerao u rodnom gradu, jedan je od onih, rijetkih, koji će se vratiti korijenima.

          Mesi dribla sve društvene fenomene, ne gura se na crvenom tepihu, ne juri svijetla reflektora, jos uvijek zamuckuje pred mikrofonima i crveni se kad ga neko pohvali. Njegova skromnost kao eho se širi na okolinu, a iako je antijunak modernog advertajzinga njegova zarada od sponzorskih ugovora je veća od Ronaldove ili Bekamove. I nebitno je što te reklame izgledaju kao da ih je sklepao neki reditelj filmova američke C produkcije.

          Većina ljubitelja fudbala, sporta, života, vjerovatno nije svjesna da ima sreću sto živi u isto vrijeme kao i jedan od najvećih, od kojih može mnogo da se nauči. Ako se hoće, jer on je Mesi(ja) modernog doba.

Veče ne miriše na rakove i školjke
Mjesec k'o blijeda fleka fudbalskog balona
Uzimaš cipele za šetanje kroz snove
I dopuštaš da pratim Ligu Šampiona...

Ako zanemarimo rimu koja je na nivou učenika petog razreda osnovne škole, a služila je samo za jaču vizuelizaciju stanja svijesti ljubitelja fudbala utorkom i srijedom veče, sve gore navedeno... je i više od žive istine.
Dugogodišnji rat muške i ženske populacije oko preuzimanja daljinskog upravljača u noćima kada se u Evropi igra vrhunski fudbal donio je mnogo žrtava. Prije svega na muškoj strani, jer nema tog dogovora u kući koji ne uključuje klauzulu vezanu za Ligu Šampiona. Spremni smo da se odreknemo svega, čuvaćemo djecu, ići u šoping, maltretirati novažčanik i minus u banci do limita, sve, uz jedan uslov. Ne diraj me u noći Lige Šampiona.
Koliko god voljeli fudbal, amateri, rekreativci, profesionalci zaboravljaju na loptu, a vlasnici mnogobrojnih balon sala gunđaju zbog smanjenog obrta. Zahvaljujući tv prenosima sa 13 ili 19 kamera, uz super slow, stručne konsultante ili komentatore koji preoru wikipediju i privatni život fudbalera ekstra klase, sve nam je kao na tacni. Vidno se smanjila razlika između surove realnosti fotelje i lavora sa kokicama i samog pojavljivanja na licu mjesta, što je za ljude sa ovih prostora sve dalje i dalje.
Danas je to samo užitak za one sa dubljim džepom ili za one koji su spremni da nađu dva žiranta da bi gledali omiljeni inostrani tim. Od ovih naših smo davno digli ruke. Vjerovatnoća da će crnogorski prvak omogućiti naciji tri domaća meča u grupi Lige Šampiona ravna se sa pokušajima da se sportskim novinarima omoguće normalni uslovi za rad pored svih prvoligaških terena.
Zato, prigrabite daljinski, taj poslednji bastion muškosti u kući i uživajte. Makar u noćima Lige Šampiona.

Kao u viru. Mozda u mocvari. Kad tones, a fali ti komad cvrstog tla. U jedno sam siguran. Ukopavanje mi sasvim lijepo ide. Mislim da sam uspio da dodjem do dijela kad mi se ni oci ne vide. A kose nikad manje nijesam imao.

Kad se valjas po dnu, a udicu vidis kao jedino rjesenje, moras da se suocis sa sobom i prihvatis da si promasio temu. Kad si sebi tuzan i gadan, potpuno je svejedno da li ces da se udavis ili da zavrsis kao predjelo. Sa sve limunom. 

Kad postanes ono od cega si uvijek bjezao, kisjelo ili grko ustima, ma potpuno je svejedno. Gutas, ne pitas sta je. Gutas i kad ustanes, zaspes, opet gutas. Uzimas, nista ne dajes. Na kraju dana, osjecas se suprotno. Kao da ti je sve uzeto. 

U medjuvremenu grizes se, ujedas, sklapas kockice nikad sastavljenog mozaika, trudis se da ne zaboravis dijelice, a glavni dio jede erozija. Korozija. Perverzija. Voajerises sopstvene odluke, pokusavajuci da ih uljepsas. Kako sa kozmetikom nikad nijesi bio vican, razbijanje ogledala je sasvim logican niz poteza, jer u svoj lik vise ne vjerujes.

Kad sve to stavis na papir, ne ostane nista. Iskreno. Mozes da se lazes, mozes i da se varas, mozes i da se nadas na kraju, ali sve te radnje si vec upotrebio na tebi dragim ljudima. Rijetkim prijateljima. Kad se sa tim suocis, zabodes sebi jos jednu iglu u oko i zaplaces. Spontano. Od srca. Ispraznis se, polomis od kraja. Od ostatka. Do kraja. Izmoris napacenu dusu, smornog okvira, nedostojne maste, klimavog rama, razbijene sustine. 

You must be sick to feel better. Moras da izgrebes dno, da bi ti napunili tanjir. Opet. Kazu i da je dobro da vjerujes. Po mogucnosti u cuda. Ha. Ja sam nevjerujuci. U cuda. Mozda se nesto i desava dok spavam, a vrlo malo spavam, zagrljen sa grizom savjesti. 

Jer, miserable stays miserable. Happy don't buy lottery tickets. Ja svoj ne znam ni da ispunim. Svakako ne da uplatim. Nikada da dobijem.

Ovo je prica o covjeku koji svakog dana, svake noci, pljune svoj odraz u ogledalu, izgazi sve sto je postovao, rasturi sve principe, nagrizene savjesti, nemirnog sna, nemocnom, neodlucnom, bez ideje i forme, bezlicnog sadrzaja i razbijene maste.

Ovo je prica upozorenja, znak uzvika, pitanja, gomile odgovora, prica u kojoj nema mjesta za sazaljenje, storija o udaranju glavom u zid, o ironiji i sarkazmu zivota, o raspolucenim mislima i izoranim zeljama. Prica o neuspjehu, losem karakteru, sumornom izrazu i putu koji vodi jednosmjernom ulicom ka prvoj deponiji sudbina.

Srce je organ sa rokom trajanja, korisitite ga za prave stvari. Nagazite ga svojim principima, razdrmajte ga emocijama, ne kidajte ga principima. Kriska po kriska, odlama se i odlazi kad pocnete da gazite sebe, uvaljujuci se u mocvare kompromisa. Pronadjite lokvanj, isplivajte ako napravite prvu gresku, jer ako udjete duboko, povratka nema. Ne gubite sebe, pokusavajuci da udovoljite svima. Ne varajte srce, jer od te prevare dusa najvise boli. 

Kada sam prvi put pogrijesio, kada sam shvatio da sam pogrijesio, prisao sam problemu olako. Nijesam dozvolio da sebi priznam da sam kriv. Ubijedjen da je greska samo plod dobre namjere i pokusaj ispravljanja lose karme, zagazio sam korak dalje. Jos uvijek nesvjestan sta to znaci gledao sam dalje, vise ciljeve, zelio sam da srusim zidove i napravim vecu dnevnu sobu zivota. Opet sam kasno shvatio da rusim pregradni zid i da mi plafon leti pravo na glavu. Uporan i tvrdoglav, razbijene glave, sa masnicama po tijelu, sa obrazom umjesto elasticne silikonske povrsine, danas jako prisutne sa svih strana, zelio sam da ugodim svima, trpajuci na ledja sa felerom preveliki teret.

Trpao sam za sve, razapeo se kao onaj superstar, omiljen u narodu. Za razliku od njega, ja sam se od omiljenog utapao u sivilo, postao dio mase, spremne na sve. I kad je trebalo da gledam na svoju guzicu, kao ovi za dom spremni, ja sam spasavao tudje. Dok nijesam pukao, dok mi se nije rasula kicma, a teret popadao po ulici. Sagnuli su se samo moji da ga pokupe. Niko drugi. Neki su se nasladjivali, nekima je bilo svejedno, neki i danas upiru prstom dok prelazim na drugu stranu ulice svjestan pojave i pogleda. Kad se slomijete, idite do kraja, nagutajte se prasine, prihvatite ruku pomoci i krenite ponovo.

Ja to nijesam umio, sakrio sam pod tepih ostatke, vjerujuci da imam snage da operem fleke, ispeglam zivot vremenom. Tad pocinje vecina problema, jer vecina misli da imate sve, a nemate nista. Osim veliku crvenu lampicu, u glavi, u stomaku, na racunu. Postajete neshvaceni, ljudi koji bi i mogli da vas vole ne razumiju vase ideje, zelje, zahtjeve. Svaka rijec lici na kukanje, svaka recenica podsjeca na muku. Odbojni ste sebi. Odbojni ste svima. Crnu tintu na zivopisnom pejzazu ne vidi niko. Osim...

Tesko je priznati da si gubitnik. Ali i to je bolje kad vec ne mozete biti pobjednik. Priznajem, tesko podnosim poraze. Namnozilo ih se mnogo svih ovih godina. Ovih dana biljezim ih na dnevnoj bazi. Pazljivo birajte prijatelje, price koje dijelite, budite sebicni, pa cuvajte nesto i za sebe. Od vaseg izbora zavisi koliko ce nozeva zavrsiti u ledjima. Noz u ledja. To boli. Znam. 

Korak po korak, na ivici, dosao sam do veceras. Poslije 34 godine, nemam za sta da se uhvatim. Osim da mi dobro ide da pricam u prazno, da kradem dane. Da skrecem pogledom. Iskradam se perfektno, bjezim, lazem. Varam. Od obraza je ostala plastificirana elasticna masa, sve ono od cega sam nekada bjezao. 

Sad, pipnuo sam dno. Na istom sam nivou kao ponizni, supljeglavi, bolesno ambiciozni, kao ovi sa upalom mozga od lazne velicine, prepotentni i prozdrljivi. Kao amazonke i predatori. Kao uvlakaci, dupelisci. Doveo sam sebe u isti krug, samo sa razlicite strane. Imam gresku, feler, nemam vise adut da im pljunem u facu kao sto pljunem sebe. Nemam slamku. 

Sad, pokusavam da pobjegnem od sebe, ali to nikome nije uspijelo. Sad, puklo je opet. Razbijen na raskrsnici stojim, ovog puta uvjeren da se komadi nece ni priblizno sloziti. Ovog puta niko nema snage da kupi za Vladom. Ispucao sam sve vrijedne, sve koji me vole i postuju, sve sto sam imao. Sad, kad se okrenem, nemam nista iza sebe, osim tog ranca na ledjima, prepunog dijelovima mozaika, ispucalog u milion komada. Izgubio sam sebe, opet, a probah da se pronadjem. Nijesam uspio. 

Moj dar je da ne odustajem u ovoj vec izgubljenoj borbi. Bez obzira koliko sam gresan, nastavljam da se mucim. Bez obzira sto cu povrijediti mnoge, sto sam vec mnoge razocarao, ja cu da se pridignem, polomim. Opet. Jer izdao sam sebe. Gore ne moze. Sad sam ocajnik, fukara, iznogud. 

Ovo je prica o covjeku koji je u stanju da povrijedi, covjeku koji je na ivici. Covjeku koji vas upozorava da je bolje da se drzite dalje od njega, da se ne osvrcete. O viru, o tornadu koji je spreman sve da usisa, razori, raznese sa sobom.

Uzmite kartu u jednom pravcu i nestanite. Bice mi lakse.

And maybe you're gone be the one that saves me...

Sounds familiar,isn't it.Koliko ste samo puta pomislili ovo iznad.Kad shvatite da vas nema u nekoj drugoj prici,kad vise nemate slamku za spas,pa ni onu za limunadu.Kad iskocite iz sina,kad vas pregazi tramvaj,kad preskoci srce,kad osjetite da vas lift ide samo prema prizemlju.Jeste li pomislili nekad,je li vam proslo kroz glavu.To bi moglo biti to.Pa krenu misli da se roje,bez obzira da li zelite ili ne.Eto,vec su krenule.Premotavate film,kao VHS kasetu,guzva se,mulja,skripi,stenje,fali pola trake,imate crne rupe,mucite se i vi film,odjednom mutno sve...

I onda,odjednom govorite o emocijama,necije oci svijetle kao zvijezde na vedrom nebu.Ljubav kao spas,sapce vam luda glava.Je li vam se desilo da pomislite da je sve to realno?Spasilac.Iluzija ne dolazi u obzir,vi osjecate da se krckate.Ima nesto u tom pogledu koji ste uhvatili,negdje,bila je i neka rijec,negdjema da,ne grijesite,nema tajni za vas.Ne mozete da govorite o tome naglas.Ali vibrirate.Utjeha.Koja dolazi bez rijeci.Maestral.Talas.Sad sve ima smisao.Voda.Gola.Tako se kaze kada se probudite.Jorgan je u dnu kreveta.Cebe se odavno druzi sa tepihom.Majica.Zar je bilo majice?

E onda se probudite.Ni bogat,a ni slavan.I nemate pojma sta vam se desilo.Koga ste to vidjeli?Da li je komsinica preko puta,mala crna iz prodavnice?Kasirka nije sigurno,cekaj,da nije ona sto me prije cetiri ponedjeljka gledala cudno kada sam se vracao sa fudbala.Mora da je ona.Pa da,ona je.Jeste da je bilo minus 5 i da sam bio u sortsu i sa sve stucnama,ali,pa gledala me sigurno.Cekaj.Ma ne,nije.Uf.

Odrastanje.Teska muka.Bez obzira na sve,neke stvari se ne mijenjaju.Kad je frka,hvatas se za sve i svasta.Bez obzira na samopouzdanje,stav,ponos.I uvijek kad ispadnes iz neke price,opet isto.Bez obzira koliko se trudis da izbacis strahove,crne tonove,uhvati te.Ne zelis da priznas da si zavistan od nekoga,necega,zelis da das sebi na vaznosti.Da te ne ubije vrijeme.Protok.Cinjenice.Posljedice.Bojis se greske.Ogledala.Ne mozes sebe da pogledas.Da se izvinis.Sebi.I sve cega se sjecas je samo sjecanje.Na pricu.O novom hvatanju za slamku.

Vodopad.Sve se svodi na isto.Uvijek dodjes do vodopada.I zagrcnes se.Davis se.Udavis.Ides dalje.

Znate sta je lijepo.One oci od prije neku noc.Pogled.To je stvarno.To ne mozete da izgubite.Vazno je da pruzite sebi sansu da uzivate u igri tih obrva.Onda se mozda i sve zaplete.Obrve pogotovo.Ako ne dobijete sansu,nema veze.Bitno je da ste bili otvoreni za saradnju.Pogleda.

It doesn't matter what I say,ali lijepo je uhvatiti udicu.Pa trzati.Dok vas neko ne skine i spasi.Mora.Bare.I ubaci u svoj bazen.Razbistri vasu vodu.

Use somebody.Or be used.Just roam around.Be yourself no matter what I say.

E sada.Under the Influence.Napokon ste sretni.Kompetentni.Hvala.

Pogled.Samo jedan.Obrve.Par.Cak i u mraku.Uz svijecu.Cak i previse je.Za srecu.