Vlado Wall-E Perović

    Jedan engleski fudbalski analitičar prije dvije godine napisao je da Roberto Manćini previše priča, očekuje nemoguće stvari, pritom tražeći alibije na više nivoa. U momentu kada je Serđo Aguero zatresao mrežu Kvins Park Rendžersa i donio Sitiju titulu, bio je prva meta navijača građana. Danas se svi pozivaju na njega.

          Fudbalski tobogan u kojem se euforija i melanholija mijenjaju tokom samo jedne polušanse pred golom rivala dovodi vas u stanje uznemirenosti, pa uz višak emocija izgovorite nešto što će vas koštati. Nakon poraza protiv Evertona od 2:0 na Gudisonu, Manćini je svjestan težine zadatka koji ima da objasni razloge poraza pred novinarima na konferenciji za medije nakon završetka susreta, jednostavno pobjegao. Iako je njegov ugovor markiran milionskim sumama, iako je u klub doveo igrače vrijednije od budžeta nekih država, Roberto nije bio spreman za odgovore. Odletio je doma, kod svojih, možda i u tazbinu, jer mu je i tamo bolje, nego da sa pozicije koja kaže da je 15 bodova ispod gradskog rivala Junajteda objašnjava gdje je klub sa najvećim budžetom na svijetu pogriješio.

          Prošle godine je verbalni rat sa medijima i Fergusonom bio uspješan, ove, pa ne bi rekli. Kada su imali osam bodova deficita, Manćini je prkosno govorio da ništa nije riješeno. Kada su preskočili Junajted, poslije derbija u kojem su slavili sa 1:0, na dva kola prije kraja, kada je bilo jasno da ga dvije pobjede vode do titule, rivalu je dao prednost?! Igra riječi, momenat ludila, kopiranje Murinja, ko će ga znati, ali upalilo je. Po istom receptu probao je i sada, ali nije se primilo. Manćini je izgubio bitku sa Tevezom, vratio ga je u klub, Balotelijem, morao je da ode, medijima, pobjegao je sa pres konferencije. Isto kao i nakon poraza od Sautemptona prije mjesec dana.

          Osim bliskih članova porodice i članova stručnog štaba, vjerujem da nema osobe koja još uvijek misli da je on pravi čovjek za Siti. Da harizmom, šarmom, znanjem pogura klub u koji je uloženo preko milijarde funti do makar četvrtfinala Lige Šampiona. ''Znate on je ljut, bio je čist penal za nas, nijesu ga svirali, a i fudbaleri nijesu odradili svoj posao. A i nijesmo doveli igrača koji bi zamjenio Kompanija u odbrani. On je uzeo slobodan dan, zato nije ovdje'', govorio je Dejvid Plat umjesto šefa.  

          Manćini je tokom godine više puta vadio alibije iz rukava. Umjesto keca ili aduta, Roberto je rotirao do iznemoglosti, igrače koji su bili u formi bacao na klupu ili tribine, a sa svakom povredom, bilo kog igrača pretvarao bi se u crnogorskog klupskog fudbalskog funkcionera, koji ima mnogo mašte i pravih ideja, ali ne i para da realizuje postavljeno. Što je, u njegovom slučaju, promašaj prve vrste. Odlazak braće Ture na Afrički Kup Nacija bio je poseban, jer je zbog njihovog izostanka bio spreman i suzu da pusti pred novinarima ili da se uz gusle dohvati neke od tragičnih scena naše epske poezije.

          Robertovo vrijeme je prošlo. Barem u Sitiju. Očigledno bez autoriteta da razdrma skup zvijezda kojima se okružio, Manćini je lagao sebe da ekipa može više nego što je realno sa njim na čelu. Vrijednost svih igrača koje je Manćini doveo u Siti nevjerovatno se strmoglavila, pa će ih 1. juna biti teže prodati, taman kao i proizvod kojem je prošao rok trajanja. Osim ako šeik Mansur ne okrene ploču, pa tog datuma, ne uplati Robertu plaćeni godišnji odmor.