Život bez Tita?!
U jednom momentu sezone, kada je sve išlo kako treba, fudbaleri Barselone okupili su se da bi se što bolje pripremili za naredni meč. Kada su zauzeli svoja mjesta u sali za sastanke, umjesto da gledaju video materijal sa igrama narednog rivala, gledali su u trenera, lidera, vođu, čovjeka koji je bio daleko od njih.
Tuga u očima, poneka suza, usporene gestikulacije, sitna pomjeranja usana, previše želja za brz oporavak uz par usiljenih šala koje dolaze u trenucima neprijatne tišine kada nema ništa više da se kaže sada predstavljaju ne momenat, nego stanje duha u svlačionici. I dok se fudbal igra i prije svega gleda da bi se pobjeglo od svakodnevne rutine i nervoze, u koje upadamo zbog životne kolotečine, u Barseloni se ovih dana razmišlja filosofski i vanvremenski, život Tita Vilanove je ispred svih trofeja, govori se sa vrha.
Nakon tri poraza koji su uzdrmali Kataloniju i fudbalski svijet, svi traže odgovore na jednostavno pitanje, zašto Barsa ne gazi rivale kao na početku sezone i šta se to desilo sa ekipom koja je bila makar tri stepenika u odnosu na sve ostale. Vjerovatno da ni u Barseloni nemaju rješenje, jer bi ga valjda do sada izvukli u rukava, ali da pokušamo.
Barsa je ostala bez trenera u momentu kada je sve išlo kako treba, iz ušuškanosti fudbalske besmrtnosti uvukli su se u bolničku postelju, strijepeći od svake nove informacije vezane za Vilanovu. Kada je odlazio Gvardiola, vodeće strukture u Kataloniji jako smireno su prihvatile tu za ostatak svijeta, izuzetno dramatičnu odluku, valjda svjesni da imaju pravu zamjenu.
Vilanova je dokazao klasu, nije pokušao da renovira ekipu, nije previše eksperimentisao, unaprijedio je napadački potencijal, jer je dozvolio bočnim igračima da naprave dribling više i možda najvažnije, nije skrenuo pažnju na sebe bombastičnim izjavama. Po sistemu, tiha voda brijeg roni, lagano je isplovio ispod Gvardiolinog plašta, tako da smo sredinom novembra zaboravili na njegovog prethodnika.
Objavljivanjem vijesti da je Titu život ugrožen zbog bolesti, Žordi Roura je dobio priliku da odlučuje, ali je nije preuzeo, svjestan da to nije njegov posao. Tehnologija omogućava Vilanovi da gleda sve treninge, utakmice, da razmišlja o fudbalu iako je kilometrima daleko od centra zbivanja, ali džaba 2D prikaz, kada pored vas nije čovjek od krvi i mesa, sa autoritetom, harizmom, vizijom, čovjek koji vas čini boljim.
Ne može svako da bude trener, ne može svako da sjedi na klupi, da bude pored terena, da donosi odluke, evo dokazano je još jednom. Ne može se biti lider iz VIP lože, niti sa zapadne tribine, ne može se samo pričati, ne može se bježati od preuzimanja odgvornosti. Iako su fudbaleri Barselone dovoljno zreli da se samotreniraju, očigledno je da presing nije na nivou, da predaja lopte nije perfektna, da je realizacija jako teška, pogotovo kada ne dovedete sebe u sitauciju da stvorite šansu. Nije lako živjeti na Mesijevim leđima dok klecaju koljena Ćaviju i Inijesti.
Nije Barsa pala, niti pročitana, nije ni na koljenima. Barsa ima postavljen sistem, sponu, predsjednik, sportski direktor, omladinska škola, trener. Kada jedna karika u tom lancu nedostaje, sasvim je logično da mašina počne da škripi. Dajte im malo vremena.
