Dobro iz Crne Gore
U životu, kao i u sportu, ne priznajem pravilo, sad ili nikad. Mislim da je mnogo tačnije, prije ili kasnije. Sa tim da je uvijek bolje prije nego kasnije. Kad se u nešto uloži dovoljna količina energije, želje i entuzijazma, uz postavljen sistem i posvećenost, samo je nejasan vremenski interval, kada će uspjeh pokucati na vrata.
Život, sport, svejedno je, jer imaju i previše dodirnih tačaka, nude dovoljno prilika da se dokažete, a samo kvalitet i klasa razdvajaju male od velikih. Nema to veze sa fatalizmom, koji je opšte prisutan oko nas, kada razmišljamo samo o zlom daru koji nam je navodno sudbina odredila. Koliko ste puta čuli, ne voli me trener, igra ovaj ili onaj, tetka iz opštine dobra je sa trenerovom sestrom od strica, podigle su se zajedno, zamisli?! Ko krene sa takvim alibijima da krči put do slave, sa mutnim će očima u kafani završiti. I kao zeca iz šešira vadiće uvijek odličnu priču za podijeliti pred fajront.
Uspjeh, ta teška i nimalo egzaktna kategorija, ovdje se najmanje cijeni. Pogotovo ako dolazi iz našeg dvorišta. Ako je proizvod domaći, treba da bude mnogo bolji od stranog, da bi bio priznat, poštovan, sačuvan. Ne treba ići daleko, ne treba pretraživati google, ne treba pisati seminarske radove, niti izigravati istražitelja iz Majamija. Dragi Horejšio, na naš sport pečat o kvalitetu, rezultatski atest redom su udarali samo domaći treneri. Naše komšije, prijatelji, rođaci. Adžić, Porobić, Perović, Pavićević, Radonjić, Baletić, Brnović, prezimena su koja zvuče poznato, zar ne?!
Da se zadržimo na ovom poslednjem. Dočekan je na nož, od strane javnosti i medija, seciran je do bezobrazluka njegov svaki potez ili odluka, a bilo koji dobar rezultat pripisivan je prethodniku. Nakon baraž duela sa Češkom, Brna je bio odbačen i usamljen, ne računajući podršku saveza. Iz poraza izvukao pouke, podmazao gdje škripi, pomjerio gdje je bilo mjesta. Taj isti čovjek je prošao kroz 2012. neporažen, a igrali smo i sa Poljskom, Ukrajinom, Belgijom. Prvi smo u tamo nekoj grupi kvalifikacija, a još dva dobra rezultata, garantuju nam makar baraž. I opet, i sada, godinu dana kasnije, opet nam ne valja. Dokle?
Šta treba neko da uradi da bi bio potvrđen, ovdje, neko naš. Ako nam ne valja Adžić sa krunom Evrope na dva fronta i finalom iz Londona, Porobić sa porobljenom Evropom i polufinalom iz Pekinga itd. šta može da uradi Branko da bi ovaj narod bio zadovoljan. Vjerovatno ništa, što nas uvodi u još jedan problem, urođeni defetizam, koji nas tiho uvijek baci na rezon da je ljepše izgubiti bez borbe, službenim rezultatom, nego se pošibati sa rivalom jačim od sebe. Po cijenu katastrofe.
Nije ovo samo priča o Branku Brnoviću, nego o nama, o manjku osjećaja da se podijeli radost uspjeha ili tuga poraza sa bližnjima, dostojanstveno, uz emociju koja će nam pokazati da je tamo neko učinio mnogo ili najviše što je mogao da bi se mi u sopstvenim očima ili očima drugih osjećali posebno, unikatno i neprocjenjivo. O tome kako nam ipak malo za sreću treba, a koliko ni taj safir ne znamo da zaštitimo. Ovog utorka, uz respekt prema rivalu, dozvolite sebi da vjerujete u izabrane, one koji vas predstavljaju. Pružite im podršku iz srca. Bez ustezanja. Kad preskočite tu barijeru, ostali dani u godini dobiće još više na značaju. I biće mnogo prije nego kasnije. Sve.
