Sa vrha - iz inata
Tri meča sa Englezima, tri slatka remija. Poslednji, najsvježiji, vjerovatno je i najslađi jer smo dokazali da iako dolazimo sa prostora koji ima manje stanovnika od Šefilda ili Birmingema znamo itekako dobro da guramo loptu. Onaj prethodni donio nam je baraž mečeve sa Česima, ali ovaj bi mogao da nas preseli direktno u Brazil.
Još jednom je dokazano da samo sport može da vas povede kroz maestralni tobogan emocija u samo 90 minuta. Velika očekivanja, naboj tokom intoniranja himne, prvi sudijski zvižduk, pa naivno primljeni gol. Samo u uvodnim momentima imali smo privilegiju da se transformišemo iz stanja ekstaze u apsolutnu melanholiju. Visoka gledanost rijaliti programa definiše se samom činjenicom da ne postoji scenario, niti je unaprijed poznat kraj. Za razliku od filmova holivudske produkcije u kojima već na samom početku možete da razdvojite uloge, pretpostavite ko bi mogao biti junak ili tragičar, uz skoro pa obavezan srećan kraj, u takvim šou programima gledalac se veže za tv ekran zbog nedefinisane završnice. Kao i u latino i turskim sapunicama, dok ne saznate kompletno porodično stablo heroja/heroine ne razmišljate o utrošenom vremenu koje ste možda mogli da posvetite prijatelju, porodici, djetetu.
U sportu je skoro pa identično. Bez obzira na statistiku, tradiciju, razliku u klasi i kvalitetu, bez obzira na brojne informacije koje su nam servirane na internetu. Na konačan ishod, postignuti broj golova, moramo da sačekamo do kraja. U arogantnost Engleza mogli smo da se uvjerimo i prije meča. Govoreći o ''neprijateljskoj'' atmosferi, lošem terenu, ''provokatorima u crvenim dresovima'', željeli su da skrenu pažnju sa onog što je najbitnije. Kako neko igra fudbal?! Uz uvijek dobru atmosferu u svlačionici reprezentacije, na taj način dobili smo i prijeko potrebnu dozu prkosa i inata, želju da dokažemo da nijesmo slučajno tamo gdje jesmo, na vrhu.
Nakon što su nam se sastavili pritisci poslije gola Runija, po već viđenom scenariju po glavama nam se motala katastrofa, ali izabrani da nas predstavljaju još jednom su dokazali da nijesu bez razloga na terenu. Ili pored njega, kao predsjednik saveza, selektor i članovi stručnog štaba. Svi oni uspjeli su da podignu naš koeficijent značaja na svjetskoj mapi, pa će se makar do oktobra stanovnici Ostrva, brojni novinari i navijači baviti i našom himnom, zastavom, infrastrukturom i načinom na koji igramo fudbal i strasno shvatamo svaki poziv na igru. I zašto su Jovetić i Vučinić kao Ferari, Boske kao Bentli, a Baša kao Rols Rojs.
U svakom trenutku rijaliti programa, ali i sportske manifestacije, može da se desi momenat rezervisan za niske strasti. Prošle godine gospodin Runi udario je Džudovića, engleski navijači potcjenjivački su nas nazivali malim gradom u Srbiji. Ovog puta, mi se nijesmo proslavili, a kamere su otkrile tuču između naših navijača. Veliki brat vidi sve, pa smo se na trenutak preselili na farmu. Bez obzira što akteri tvrde da su se malo veselili, bez obzira na višak emocija, što je i logično jer klupski crnogorski fudbal ne nudi baš mnogo prostora za navijačke egzibicije, loša slika otišla je u svijet. Opet nam se desilo da ubacujemo predmete u teren, nijesu letjele stolice kao protiv Poljaka, ali zato je Džo Hart bio kao mumija obgrljen rolnama papira. Nije dobro. Neke lekcije moramo naučiti. Vrijeme je.
