Kad ti se na glavu srusi citav svijet feat. kad se sve sto vrijedi u provaliju surva...
Ovo je prica o covjeku koji svakog dana, svake noci, pljune svoj odraz u ogledalu, izgazi sve sto je postovao, rasturi sve principe, nagrizene savjesti, nemirnog sna, nemocnom, neodlucnom, bez ideje i forme, bezlicnog sadrzaja i razbijene maste.
Ovo je prica upozorenja, znak uzvika, pitanja, gomile odgovora, prica u kojoj nema mjesta za sazaljenje, storija o udaranju glavom u zid, o ironiji i sarkazmu zivota, o raspolucenim mislima i izoranim zeljama. Prica o neuspjehu, losem karakteru, sumornom izrazu i putu koji vodi jednosmjernom ulicom ka prvoj deponiji sudbina.
Srce je organ sa rokom trajanja, korisitite ga za prave stvari. Nagazite ga svojim principima, razdrmajte ga emocijama, ne kidajte ga principima. Kriska po kriska, odlama se i odlazi kad pocnete da gazite sebe, uvaljujuci se u mocvare kompromisa. Pronadjite lokvanj, isplivajte ako napravite prvu gresku, jer ako udjete duboko, povratka nema. Ne gubite sebe, pokusavajuci da udovoljite svima. Ne varajte srce, jer od te prevare dusa najvise boli.
Kada sam prvi put pogrijesio, kada sam shvatio da sam pogrijesio, prisao sam problemu olako. Nijesam dozvolio da sebi priznam da sam kriv. Ubijedjen da je greska samo plod dobre namjere i pokusaj ispravljanja lose karme, zagazio sam korak dalje. Jos uvijek nesvjestan sta to znaci gledao sam dalje, vise ciljeve, zelio sam da srusim zidove i napravim vecu dnevnu sobu zivota. Opet sam kasno shvatio da rusim pregradni zid i da mi plafon leti pravo na glavu. Uporan i tvrdoglav, razbijene glave, sa masnicama po tijelu, sa obrazom umjesto elasticne silikonske povrsine, danas jako prisutne sa svih strana, zelio sam da ugodim svima, trpajuci na ledja sa felerom preveliki teret.
Trpao sam za sve, razapeo se kao onaj superstar, omiljen u narodu. Za razliku od njega, ja sam se od omiljenog utapao u sivilo, postao dio mase, spremne na sve. I kad je trebalo da gledam na svoju guzicu, kao ovi za dom spremni, ja sam spasavao tudje. Dok nijesam pukao, dok mi se nije rasula kicma, a teret popadao po ulici. Sagnuli su se samo moji da ga pokupe. Niko drugi. Neki su se nasladjivali, nekima je bilo svejedno, neki i danas upiru prstom dok prelazim na drugu stranu ulice svjestan pojave i pogleda. Kad se slomijete, idite do kraja, nagutajte se prasine, prihvatite ruku pomoci i krenite ponovo.
Ja to nijesam umio, sakrio sam pod tepih ostatke, vjerujuci da imam snage da operem fleke, ispeglam zivot vremenom. Tad pocinje vecina problema, jer vecina misli da imate sve, a nemate nista. Osim veliku crvenu lampicu, u glavi, u stomaku, na racunu. Postajete neshvaceni, ljudi koji bi i mogli da vas vole ne razumiju vase ideje, zelje, zahtjeve. Svaka rijec lici na kukanje, svaka recenica podsjeca na muku. Odbojni ste sebi. Odbojni ste svima. Crnu tintu na zivopisnom pejzazu ne vidi niko. Osim...
Tesko je priznati da si gubitnik. Ali i to je bolje kad vec ne mozete biti pobjednik. Priznajem, tesko podnosim poraze. Namnozilo ih se mnogo svih ovih godina. Ovih dana biljezim ih na dnevnoj bazi. Pazljivo birajte prijatelje, price koje dijelite, budite sebicni, pa cuvajte nesto i za sebe. Od vaseg izbora zavisi koliko ce nozeva zavrsiti u ledjima. Noz u ledja. To boli. Znam.
Korak po korak, na ivici, dosao sam do veceras. Poslije 34 godine, nemam za sta da se uhvatim. Osim da mi dobro ide da pricam u prazno, da kradem dane. Da skrecem pogledom. Iskradam se perfektno, bjezim, lazem. Varam. Od obraza je ostala plastificirana elasticna masa, sve ono od cega sam nekada bjezao.
Sad, pipnuo sam dno. Na istom sam nivou kao ponizni, supljeglavi, bolesno ambiciozni, kao ovi sa upalom mozga od lazne velicine, prepotentni i prozdrljivi. Kao amazonke i predatori. Kao uvlakaci, dupelisci. Doveo sam sebe u isti krug, samo sa razlicite strane. Imam gresku, feler, nemam vise adut da im pljunem u facu kao sto pljunem sebe. Nemam slamku.
Sad, pokusavam da pobjegnem od sebe, ali to nikome nije uspijelo. Sad, puklo je opet. Razbijen na raskrsnici stojim, ovog puta uvjeren da se komadi nece ni priblizno sloziti. Ovog puta niko nema snage da kupi za Vladom. Ispucao sam sve vrijedne, sve koji me vole i postuju, sve sto sam imao. Sad, kad se okrenem, nemam nista iza sebe, osim tog ranca na ledjima, prepunog dijelovima mozaika, ispucalog u milion komada. Izgubio sam sebe, opet, a probah da se pronadjem. Nijesam uspio.
Moj dar je da ne odustajem u ovoj vec izgubljenoj borbi. Bez obzira koliko sam gresan, nastavljam da se mucim. Bez obzira sto cu povrijediti mnoge, sto sam vec mnoge razocarao, ja cu da se pridignem, polomim. Opet. Jer izdao sam sebe. Gore ne moze. Sad sam ocajnik, fukara, iznogud.
Ovo je prica o covjeku koji je u stanju da povrijedi, covjeku koji je na ivici. Covjeku koji vas upozorava da je bolje da se drzite dalje od njega, da se ne osvrcete. O viru, o tornadu koji je spreman sve da usisa, razori, raznese sa sobom.
Uzmite kartu u jednom pravcu i nestanite. Bice mi lakse.
Ovo je prica upozorenja, znak uzvika, pitanja, gomile odgovora, prica u kojoj nema mjesta za sazaljenje, storija o udaranju glavom u zid, o ironiji i sarkazmu zivota, o raspolucenim mislima i izoranim zeljama. Prica o neuspjehu, losem karakteru, sumornom izrazu i putu koji vodi jednosmjernom ulicom ka prvoj deponiji sudbina.
Srce je organ sa rokom trajanja, korisitite ga za prave stvari. Nagazite ga svojim principima, razdrmajte ga emocijama, ne kidajte ga principima. Kriska po kriska, odlama se i odlazi kad pocnete da gazite sebe, uvaljujuci se u mocvare kompromisa. Pronadjite lokvanj, isplivajte ako napravite prvu gresku, jer ako udjete duboko, povratka nema. Ne gubite sebe, pokusavajuci da udovoljite svima. Ne varajte srce, jer od te prevare dusa najvise boli.
Kada sam prvi put pogrijesio, kada sam shvatio da sam pogrijesio, prisao sam problemu olako. Nijesam dozvolio da sebi priznam da sam kriv. Ubijedjen da je greska samo plod dobre namjere i pokusaj ispravljanja lose karme, zagazio sam korak dalje. Jos uvijek nesvjestan sta to znaci gledao sam dalje, vise ciljeve, zelio sam da srusim zidove i napravim vecu dnevnu sobu zivota. Opet sam kasno shvatio da rusim pregradni zid i da mi plafon leti pravo na glavu. Uporan i tvrdoglav, razbijene glave, sa masnicama po tijelu, sa obrazom umjesto elasticne silikonske povrsine, danas jako prisutne sa svih strana, zelio sam da ugodim svima, trpajuci na ledja sa felerom preveliki teret.
Trpao sam za sve, razapeo se kao onaj superstar, omiljen u narodu. Za razliku od njega, ja sam se od omiljenog utapao u sivilo, postao dio mase, spremne na sve. I kad je trebalo da gledam na svoju guzicu, kao ovi za dom spremni, ja sam spasavao tudje. Dok nijesam pukao, dok mi se nije rasula kicma, a teret popadao po ulici. Sagnuli su se samo moji da ga pokupe. Niko drugi. Neki su se nasladjivali, nekima je bilo svejedno, neki i danas upiru prstom dok prelazim na drugu stranu ulice svjestan pojave i pogleda. Kad se slomijete, idite do kraja, nagutajte se prasine, prihvatite ruku pomoci i krenite ponovo.
Ja to nijesam umio, sakrio sam pod tepih ostatke, vjerujuci da imam snage da operem fleke, ispeglam zivot vremenom. Tad pocinje vecina problema, jer vecina misli da imate sve, a nemate nista. Osim veliku crvenu lampicu, u glavi, u stomaku, na racunu. Postajete neshvaceni, ljudi koji bi i mogli da vas vole ne razumiju vase ideje, zelje, zahtjeve. Svaka rijec lici na kukanje, svaka recenica podsjeca na muku. Odbojni ste sebi. Odbojni ste svima. Crnu tintu na zivopisnom pejzazu ne vidi niko. Osim...
Tesko je priznati da si gubitnik. Ali i to je bolje kad vec ne mozete biti pobjednik. Priznajem, tesko podnosim poraze. Namnozilo ih se mnogo svih ovih godina. Ovih dana biljezim ih na dnevnoj bazi. Pazljivo birajte prijatelje, price koje dijelite, budite sebicni, pa cuvajte nesto i za sebe. Od vaseg izbora zavisi koliko ce nozeva zavrsiti u ledjima. Noz u ledja. To boli. Znam.
Korak po korak, na ivici, dosao sam do veceras. Poslije 34 godine, nemam za sta da se uhvatim. Osim da mi dobro ide da pricam u prazno, da kradem dane. Da skrecem pogledom. Iskradam se perfektno, bjezim, lazem. Varam. Od obraza je ostala plastificirana elasticna masa, sve ono od cega sam nekada bjezao.
Sad, pipnuo sam dno. Na istom sam nivou kao ponizni, supljeglavi, bolesno ambiciozni, kao ovi sa upalom mozga od lazne velicine, prepotentni i prozdrljivi. Kao amazonke i predatori. Kao uvlakaci, dupelisci. Doveo sam sebe u isti krug, samo sa razlicite strane. Imam gresku, feler, nemam vise adut da im pljunem u facu kao sto pljunem sebe. Nemam slamku.
Sad, pokusavam da pobjegnem od sebe, ali to nikome nije uspijelo. Sad, puklo je opet. Razbijen na raskrsnici stojim, ovog puta uvjeren da se komadi nece ni priblizno sloziti. Ovog puta niko nema snage da kupi za Vladom. Ispucao sam sve vrijedne, sve koji me vole i postuju, sve sto sam imao. Sad, kad se okrenem, nemam nista iza sebe, osim tog ranca na ledjima, prepunog dijelovima mozaika, ispucalog u milion komada. Izgubio sam sebe, opet, a probah da se pronadjem. Nijesam uspio.
Moj dar je da ne odustajem u ovoj vec izgubljenoj borbi. Bez obzira koliko sam gresan, nastavljam da se mucim. Bez obzira sto cu povrijediti mnoge, sto sam vec mnoge razocarao, ja cu da se pridignem, polomim. Opet. Jer izdao sam sebe. Gore ne moze. Sad sam ocajnik, fukara, iznogud.
Ovo je prica o covjeku koji je u stanju da povrijedi, covjeku koji je na ivici. Covjeku koji vas upozorava da je bolje da se drzite dalje od njega, da se ne osvrcete. O viru, o tornadu koji je spreman sve da usisa, razori, raznese sa sobom.
Uzmite kartu u jednom pravcu i nestanite. Bice mi lakse.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
