Vlado Wall-E Perović

http://vladowalle.blog.rs/blog/vladowalle/generalna/2010/10/20/8.mart

 

Da,ovaj link iznad prve recenice koju pisem me je natjerao da napravim review.Godinu dana kasnije.Sve ono sto sam napisao gore jos uvijek stoji.Bezobrazno ne mijenjam misljenje bez obzira na godine koje prolaze.Lijepo je to,makar imam za nesto da se uhvatim,pa makar i to bilo pogresno.Misljenje.Ali je makar moje.

Znam da sam i tog 8.marta 2009.godine bio na istom mjestu.Prakticno,sve je isto.Nemam pojma zasto ovo i pisem.Osim sto je mozda dva dana kasnije Liverpool smjestio Realu 4 laka komada.Get Real.Get Four.Nocas je izgubio od Wigana.Get Wigan.Get None.

Tog 8.marta bio sam raspolozen da pisem o snovima gubitnika,da uporedim sebe sa normalnim i da se osjetim dobro kao poseban.Tada sam se hvatao na udicu ljubavi.Trokraku.Neizbjeznu.Those were the times.Danas volim.Tada sam gubio glavu lakse nego ikada.Danas sam izgubljen.It's a kind a good.Vjerovatno je to jedina stvar koja me osim onog misljenja drzi u zivotu.Sve okolo je kolotecina.Dosadna paranoja realnosti.Presipanje forme u razlicite kalupe dok ne dobijes jednu amebicnu konstrukciju koja najvise lici na baru koja se uvijek pojavi u vasoj ulici.Nekad je veca.Nekad manja,ali nikako da nestane.

Tog 8.marta sam znao manje nego danas.Veceras.Nocas.Vrijeme je ucinilo da ucim iz emocija.Sopstvenih.Nekako je to dobro i lose.Boli,ali je slatko.Kao onaj cudan osjecaj kad vas neko masira.Boli.Ali,prija.Vrijeme se postaralo da upoznam sebe bolje.Vrijeme je ucinilo da steknem samopouzdanje.Ne da bih se busao u grudi kako sam ja...Ne,ne tako.Nego jednostavno da shvatim ko je blizu,a ko daleko.Sta zelim,sta necu.Ko je moj,ko nije.Da steknem jos ostrine,da prepoznam kvalitet.Da ostavim srce tamo gdje mogu.Pa,nema veze.Srca imam.Ne brinite.Da upoznam makar tri zene koje su me kupile za vjek i vjekova.Onako,slatko,svaka na svoj nacin.Ljupko,suptilno,izrazom,sustinom,odrazom u ogledalu,dok govore i kad ne govore,kad imaju sta da kazu i kad ne kazu.Meni.Na razlicite nacine.Sad,odmah ili u medjuvremenu.Postepeno.U fazama.U krizama.U dobru.Zlu.Ponosan sam na sebe sto sam kupljen.Besplatno me voljeti.Ukrao sam ovo.Ali je istina.

U medjuvremenu sam dao sve od sebe.Uf,kad bolje razmislim.Mozda i nijesam,ali ja sam tvrdoglav.Mozda ne postujem sebe previse,ali trudim se da postujem drage ljude.I onda to ponekad izgleda lijeno,nezainteresovano,dok sa druge strane lava kulja sa unutrasnje strane.Iskace my beating heart.Ne,ne glumim,nije to moj fah.Zivim.Na moj nacin.Mozda sam zbog toga i izgubio mnoge bitke.Vjerovatno sam i pogrijesio previse puta.Ali,to sto sam mislio sam rekao ili uradio my way.Ne stedeci sebe,ne stedim ni druge.Nije mi zao.Ne kajem se.Pamtim.Sve su to impresivne bitke vodjene zbog opsteg dobra u kojima sam ja trazio sebe.I izgubio ponekog.Mozda izgubio i nas.Ali,nijesam davio,stavljao omce oko vrata,palacao jezikom i rusio mostove.Zatvarao vrata.

With my arms open,godina dana kasnije.Zasluzeno ili nezasluzeno in a Jesus Christ pose.Za jednog agnostika i vise nego dovoljno.Cekam da mi se desi.S.Jer za ovih godinu dana sam dobio potvrdu da moje srce kuca nesto brze nego ostala,cast izuzecima.I isto tako,dijagnozirao sam da konstantno emotivno udaranje glavom u zid nije usud nego realno stanje stvari.Savrseno razdvajam svjetlost od tame.Nemam sivu zonu.Zato sam tu gdje jesam,trazim,zelim,hocu izgleda previse svjetlosti.Volim kad oslijepim,a to mi se i desilo u ovih godinu dana.Ponosan sam na slijepilo.Moje je.Kao i na tu svjetlost.Cast mi je i zadovoljstvo biti slijepac nowdays.

Sad.Godinu dana kasnije.Pristajem i dalje na slijepilo.Ali,za promjenu cu odustati od lavirinta,od trazenja kraja tunela.Zelim da se zaslijepim.Ali,ne trazeci blago.Jer,dugo sam bio pirat i otkrio sam to sto sam imao,to sto sam zelio.Zelim da suspendujem potragu.Ali,sebicno zelim i da mi se desi Sunce.Rising.Or falling.Who cares?Bitno mi je da pokrijem rukom oci kad stane ispred mene.Da li cu skloniti jedan prst,tri,ruku,nebitno je.

I want to be a little black spot on a sun.Today.Everyday.All the way
Zato,Sunce.Izadji.Tu sam ja.Bez obzira koliko blizu,daleko.
Priznajem.Vjerujem.Obecavam.Necu biti oblak.
Wall-E state of mind.From Dawn 'till Dusk.

 

 

E ovo ne bi trebalo mnogo da traje.Mada to kazu i zubari.Ali,nemam preduslove da se raspisem.Dohvatio sam se mobilnog.U hladnoj sobi.Nabio kapu na celavu glavu.A u njoj,what a mess.Napolju duva.Nije bas da nosi,ali pomijesano sa kisom i nekim crnilom,pa i pecina zvuci kao ususkano utociste.Za sve,osim za ludu glavu.Imam mobilni,mp3,nije bas da sam prototip pecinskog covjeka.Ma ne,suptilan sam kao ljubicica.Too sentimental za svemogucu tehnologiju.Ali,meni pomaze.Izbacim to sto imam,mozda moze i nekome valjati.Osim meni.Ovo je kao rehabilitacija.Skidanje sa necega.Ne pijem,ne pusim,ne drogiram se,jos.Skidam se sa previse razmisljanja.Skidam se sa emocija.Ljubav je ipak teska rijec.Sam.Se skidam.Sam sam se i navukao.Ne ide mi lose.Citavih deset sekundi.Onda se zamislim i eto...razmisljam o emocijama...Mislim da ce malo ko primjetiti da sam zaljubljive prirode.A vjeran kao pas.Kakva konfuzija.Ali sta da radim kad se vezem za sve dobro,lijepo,pametno.Kad svako kod mene dobije sansu.Sta da radim kad mogu da prepoznam svijetlo i u ovoj nesnosnoj tami.I tu stanem.Glupo je vezati svijetlo za sebe.Kad to uradim,bicu svetionik.Ili cu mozda sam postati svijetlo.Za neciju tamu.

Tama.Jeste.Postao sam previse crn.Zato sto,uf ovo nije jednostavno.Zato sto mislim da svako ima pravo,jednom,na nekog savrsenog,idealnog,a ja...Imam pomijesane emocije poslije svega.Da li je to bio samo nagovjestaj savrsenosti koja me ocekuje,negdje,nekad,jedan nestvarni uvod,perfektni san koji je ustinuo obraz,sastavio pritiske,zalizao komore,ubrizgao adrenalin.Ili.Sam jednostavno ostao nedorecen.Za vjek.Vjekova.I to bi bilo to.Ako je ovo prvo,steta sto nije trajalo.Duze.Jer jos mi trne ruka.Ako je ovo drugo,ne zalim.To sam ja.Sve bih ponovio,jer sam dao sto sam imao.Sivilo pretopio u united colors of benetton.Natjerao cak i sebe da pomislim da sam bolji nego sto jesam.A to je pretezak zadatak sa mnogo nepoznatih.Bicu dobro,samo sam...samo je cudna rijec,cini ti se tako mala,beznacajna,ali velika gomila "samo" je planina ucinjenih stvari.Izgubio sam se."Samo".Pa bih da se vratim.

Rainbow in my heart.Dovoljno je trajalo.Sad sam opet prazan.Crn.Tisina je.MP3 je umuknuo.Nije imao vise snage.Ja imam.Rehabilitacija sluzi da dark side predje u regularno sivilo.A onda.Zelim,vec osjecam da zelim da neciji pogled izvucem iz sivila.Da postanem ono svijetlo.Jer taj pogled koji ce doci,ocekuje mene.Nevjerovatno je kako iz pogleda mozete da otmete sve.Da iscupate sustinu.Kao kad ostavite koru,a pojedete sredinu.Bilo cega.Srca,npr.

Taj pogled.Obrve.Usne.Vrijedi vise od svega.
Kao i uvijek taj pogled,sustinu,svijetlo,prepoznao sam.
Taj pogled.Obrve.Usne.Od svega.
Ovog puta vrijedi cekati.
Vise od svega.

Wall-E.State of Mind.Waiting Eve.Untill it needs...


PS. Moram da priznam da je radni naslov bio FellOnBlackDays.Darkness state of mind...Izgleda da sam na pola puta do pronalazenja crnila pronasao sebe...mission acomplished...

Odmah da vam kažem da mi ništa nije jasno.Sad trenutno razmišljam da li postoji neka liposukcija mozga.Da uklone višak ovog dijela kojim se razmišlja.Da mi možda onda otvore vidike i skrate muke.Sve mi se pomutilo.

Ja sam Vlado Savin Perović.Rodjen 31.1.1977 u Nikšiću,od oca Save,majke Milke.Razveden.Podstanar.Statusni simboli:None.Emotivno stanje:Izopšten.Ne pušim,ne pijem,ne drogiram se.Ništa mi nije jasno.Previše razmišljam.Previše se i trudim.Sebičan sometimes.Uglavnom prema onima koje volim i koje povredjujem iz dana u dan.Pokušavam da shvatam stvari.Uglavnom sam neshvaćen.Savjestan.Opako me grize savjest kad nešto zabrljam.Samokritičan.Iskren.Ništa ne radim za 10, u nekim stvarima sam se primakao 8,uglavnom sam jaka 6.Padam svakodnevno na ispitima.Umislio sam da volim za visoku ocjenu.Zato mi sad ništa nije ni jasno.Spreman sam za kompromise.Zbog ljubavi.Vjerujem ljudima.Pružam šansu.Plačem.Mislio sam da ne mogu,ali sam pogriješio.Nijesam macho.Nijesam frajer.Ne glumim ludilo.Niti mangupa.Ne foliram se.Priznajem greške.Volim da kažem izvini.Ne želim da mijenjam ljude.Ne želim da se miješam u njihove živote.Pomogli su mi mnogi.Pomažu i dalje.Siguran sam da ne umijem da pokažem koliko to cijenim.Smotan sam.Jako.Pogotovo kad trebam da kažem nešto glasno i jasno osobi do koje mi je stalo.Koju volim.Ili barem umišljam da volim.Odavno se ne miješam u politiku.Vjerujem da gore postoji neko,ne znam mu ime.Ne petljam sa strujom.Ni sa posrednicima.Provodnicima.Ne znam gdje je gas,gdje je kočnica.Volim da me voze.Šetam.Volim da pričam.Pogotovo sa posebnim osobama.Meni posebnim.Voljenim.Kvalitetnim.Cijenjenim.Jako bliskim.Ne pratim trendove.Ne robujem stilovima.Tranjav sam.Najbolje se osjećam u sivoj trenerci i patikama.U boksericama i majici.Mislio sam da volim za visoku ocjenu.Ne razumijem ovaj svijet predatora i amazonki.Ne razumije ni on mene.Ne snalazim se.Niti svijet sa mnom.Sve mi se pomutilo.Vjerovatno je njemu sve jasno.Svijetu.Imam posao koji volim.Kažu da sam multipractic.Možda me samo tješe.Priznajem da znam i da mrzim.Glupane.Nevaspitane.Bezobrazne.Prepotentne.Opsjednute sobom.Sujetne.Arogantne.Volim da opsujem.Nekada je to simpatično,u većini slučajeva nije.Ljudima u mom okruženju.Imam želju,volju.Nijesam ambiciozan.Volim da me ostave na miru.Da me ne diraju.Perem veš na ruke.Perem sude.Znam da napravim poparu.Rusku salatu.Krtolu da ispečem u rerni.Osjećam se dobro u organizovanom haosu.Nijesam pedantan.Kažu da sam patetičan.Emotivan.Jesam.Kažu da sam težak.Mračan.Pesimista.Volim da sebi kažem da sam magarac.I meni dragim ljudima.Mislim da volim za visoku ocjenu.

Volim muziku.Slušam za 9.Teško me slušati kako pjevam.Volim kokice.Češanje ledja o ledja.Maženje.Zagrljaje.Snijeg.Kišu.Sunce.Poljupce.Volim da se držim za ruke.Bubrege.Sebe podsjećam na tri lika iz filmova.Jedan je crtani,taj sam najviše.Mislim.Drugi film je Dead Man.I u tom filmu sam dva puta ja.Sada sam ja i jedan i drugi.U jednom.Meni.

Volim za visoku ocjenu.Ali,ništa mi nije jasno.Sve mi se pomutilo.Imam emotivni krater.Otvoreni prelom duše.

Sad sam opet prazan.Tišina je.Crna.Teška.Okolo drveće.Ljudi.Upaljena svijetla.

Vlado Savin Perovic.Here.There.Everywhere.A nigdje.

Ako neko zna ko sam i šta sam,neka upiše ispod.Fill in my blanks.Čitam ovo gore i počinjem da sumnjam u svoje riječi.Meni ništa nije jasno.Sve mi se pomutilo.Hvala na razumijevanju.Pažnji.Odgovorima.

 

P.S. Od trenutka pisanja teksta do danas, emotivno stanje se promijenilo u voljen. Ja uvijek volim. To vec znate. Slatko nam je. Iako to ona nece da prizna. Jos uvijek. :D

Uvijek je lakše kad imaš dobar naslov.Nekako ljudima skreće pažnju.Kao dobra reklama.Banner.Bilbord.Kao gola žena u izlogu.Svako želi da vidi je li ona stvarno gola ili se neko zeza sa njima.Dobar naslov budi radoznalost.Želi svako da zagrebe ispod njega.Da zaviri.
Voajerizam,muka najmilija.Komšiji u tanjir.U ženu.Kolegi u papire.U platni spisak.Ako počnem da nabrajam pomislićete da znam kako to ide.Nemam pojma.Pretpostavljam.Osjećam.Krećem se medju ljudima.Ili oni oko mene.Smajli.Čudno je to kad neko ne počne rečenicu sa JA,obicno ide zamjena,ON ili ONA.Jos čudnije je da to ljudi izbjegavaju da kažu komšiji u lice,da ima lijepu ženu.Ili kolegi da ne zaslužuje da ima toliku platu.Prodje čitav život,a ne kažeš to što imaš,šapuće strah iz tebe.Prodjes kroz život upisujući svoje riječi u tudje uši.Rekla-kazala.Da se ne zamjerite nekome,da vas taj neko pogrešno ne shvati,da ne uvrijedite nekoga.Mislite li da je ljepše preskakati ljude,lakše.Mislite li da će bolje vaše riječi predstaviti neko drugi,treći,peti,deseti.Koliko puta vam se desilo da saznate da ste rekli nešto što nijeste.Vjerovatno nikad.Jer ni to ne dodje do vas.
Mnogo puta me čudno pogledaju jer kažem to što i mislim.GLasno.U lice.Valjda nijesu naviknute uši na to.Valjda nijesu naviknuti na stil.Možda im je čudno.Možda sam čudak.Možda stvarno imam potrebu da budem u centru pažnje.A tada jesam.Jer sam rekao.Glasno.Nešto što oni čuvaju za sebe i šaputanja.Ne,nijesam uvijek takav.Nijesam neko čudo.Imam problem sa sujetnim osobama.Sa njima ne mogu da se izborim,ne znam,nemam način.Pa ćutim.Uglavnom.Ali u poslednje vrijeme utopio sam se i ja u masu šaptača.Sa kim si,takav si,valjda.I to me nervira.Vise i od bunara u novčaniku i od so sad and lonely emotivnog života.Nemam ideju kako izaći sa tim na kraj.Zato ću pokušati što više da ćutim.Po petom amandmanu to mogu sebi da priuštim.Ne znam je li demokratski ali mogu.
Kad sam već pomenuo i voajerizam,priče,sujetu,moram da se zahvalim fb na nevjerovatnoj količini demokratije koju ne možeš da imaš u realnom životu.Ovdje se družiš sa kim hoćeš,ako hoćeš i ako misliš da treba da nekome posvetiš pažnju.Svakome možeš da pružiš šansu.Ali i da je uskratiš.Opcije Hide i Remove su najveće demorkatske tvorevine u istoriji.A većina nas ih vjerovatno nije ni svjesna.Zamislite samo vaš život sa tim opcijama.Funny,isnt it.Koliko bi samo stvari olakšali sebi.Ali onda vjerovatno niko živ ne bi ostao na planeti.Smajli.Izoštrenoj fb slici samo fali ono čuveno Dislike da upotpunimo demokratski prikaz.Ako nam se ne svidja nešto,da to javno i kažemo i pokažemo.Običnim klikom.Da nas sumanuti voajerizam ima potporu do kraja.Da konačno prestanemo sa šaptačkim temama sa varijacijama.Klik.Klik.Klik.Možda bi tako neki i skupili hrabrost da progovore.U lice.Komšiji.Komšinici.Kolegi.Možda bi imali manje razloga da kažemo zdravo u toku dana,ali bi imali više ljudi sa kojima bi pričali.O svemu.Mjerili znanja opšte prakse.Lakše dolazili do titule stručnjaka.Možda bi onda mogli da razvrstamo prijatelje od neprijatelja,da izbacimo socrealsitičku kategoriju druga i drugarice iz naših života.Možda bi manje bili voajeri.Više brinuli o našim i životima naših prijatelja.Obraćali pažnju.Na detalje.Sitnice.Možda bi čak mogli da prestanemo da čitamo izmedju redova.Jer sad moramo.Jer danas rijetko kaže to što i misli.Možda šapuće,možda sanja,ali ne kaže.

Ovo iznad što sam napisao je samo pokušaj da se makar meni obraćate iz srca,da ne koristite diplomatiju,da ne šapućete.To što imate,recite mi,kako god bilo,šta god to značilo.Ako sam magarac,recite mi.Ako sam neko vrijedan pažnje,super.Ako nijesam po vašoj volji,odlično.Ako sam nešto pogrešno shvatio,pa ispravite me.Još uvijek imam snage da pocrvenim i da kažem izvini,moj obraz nije elastičan.

Ovo je pokušaj da ne doživim otvoreni prelom duše samo zato sto nijesam prepoznao šaputanja,nijesam dobro čitao izmedju redova,nijesam...

Ovo je pokušaj da ne doživim otvoreni prelom duše...

Ozbiljan pokušaj...

Glavom kroz zid,pao sam na oko.Zaboravio sve sto je lijepo...to su pocetni stihovi pjesme koja je mogla da bude klasik crnogorskog roka.Ali nije.Napisao je moj stari.Tekst.Dugo godina se on borio da spoji ljubav i posao.Na kraju je odustao.Da bi spasio vezu sa sobom i sa dragim osobama.Dao je dio sebe,vjerovatno veliki,da bi ostao svoj i da bi imao nesto svoje.Odrekao se,da bi plasirao svoju ljubav na drugi nacin.Nikad ga nijesam pitao zasto je i kako to uradio.Koliko je bilo tesko?Kad sam trebao,dok je rana bila svijeza,nijesam shvatao sta on to radi.Sad,sad je kasno,nema potrebe da mu zagocavam zivot.Opijen zivotnom skolom,naucio je jos jednu lekciju na tezi nacin.Ja sam mozda trebao da budem sebican i da saznam odgovor.Ili sam mozda sebican sto i ja pokusavam sam.Da saznam odgovore...

Temeljno ucim,danu,pogotovo nocu,zivotne lekcije,one koje mi se ponude,one koje mi nametnu.Ljudi,situacije.Dosao sam do tezih nivoa.Nekad aje bilo dovoljno citati izmedju redova misli ljudi koje dobro poznajes.Sad treba dobro zagrijati glavu.Ne znam mnogo ljudi.Te koje znam ili neizmjerno volim ili ih kao sitne duse odbacujem niz vodopade sopstvene proslosti.Da,znam,zvuci to poprilicino ogorceno,ali nije.Imam pravo na izbor.Vjerujem da svako ima isto pravo.Zato ne osudjujte moj stav unaprijed.Jer,svi to radite koliko god bili fini ili mozda namazani.Svi imamo posebne odaje.Za posebne ili manje posebne ljude.VIP people.Lonely pepole.Lovely people.No people at all.U glavi mi je mamurluk misli jer pokusavam da vam saopstim stvar za koju nijesam mislio da cu ikada reci...dobro,mozda malo kasnije...

Gledamo veceras,film,Wall-E,ko nije gledao,neka se potrudi.I sad pokusavam ja da objasnim o cemu se radi jer manje-vise svaku scenu dobro znam.Jer propustili smo sami pocetak.Vjerujem i da poznajem sustinu price.Vjerujem i da svi izvlacimo posebne zakljucke iz te price.Vjerujem i da u tom 'malom robotu spremnom na sve u ime ciste emocije ima i previse mene.Ne vjerujem da mogu promijeniti svijet,ali mogu da ga napravim cistijem mjestom.Barem ovaj dio u kojem se ja krecem.Nego,poslije uvodnih scena,pojavi se ona,Eve,elegantna,svoja,impresivna,desava se intenzivna ljubav na prvi pogled od strane malog robota sa velikim srcem.Slijedi recenica za sva vremena:''Pogledaj nju.Pogledaj njega.Sta ce on.Kao da je iz Radoja Dakica".Kraj citata.Nasmijao sam se,drzalo me dugo,nijesam mogao da pomislim da ce neko prevuci to preko usta.Iznenadilo me.Dobra je fora.Cool.Sve dok ne ostanes u sobi sam....

E onda pocnes da vrtis film.Wall-E je looser jer je neugledan,jer nije blistav,upeglan,skockan,jer zivi u organizovanom haous,vjerovatno jer se i trudi.Wall-E je looser jer pokusava da stigne do necijeg srca,svojim srcem,posteno,onim sto ima,a ima samo sebe.Wall-E je mrtav i prije nego je dobio sansu.Dead on Arrival.Prije nego je i dobio sansu da pokaze ko je i sto je.Zato sto je iz Radoja Dakica.Sreca pa uobicajeno pateticne filmadzije nijesu tako mislile,nego su looseru dali sansu.Dali nekome nadu.Prezivio je on i klinicku smrt do kraja,ali je nekako uspio.Da dodje do nje.Taj mali iz Radoja Dakica.

Sad se ja pitam da li su momci i zene iz Pixara previse pretjerali,koliko Wall-Eja stvarno dobije sansu da osvoji neku Eve.Makar i sansu u realnom svijetu.Jednu.Da li mali iz Radoja Dakica...Da li je uzaludno biti Wall-E.Nemocan sjedim u mraku.Bez sanse da dokucim tajnu.Otkinuo bih nekontrolisano iz grla rijeci.Vjerovatno bjezeci od odgovora.Pritiska saznanja.

Ne mislim da sam zrtva,niti mislim da je to Wall-E.Ne kukam.Freedom of choice.Izabrali smo hard way.Vjerovatno.U potrazi za Eve.U potrazi za sobom.U potrazi za odgovorima.Mozda smo sebicni.Ali smo svoji.Pitam se da li nasu sansu mozemo dobiti samo na filmu.Ili se mozda pomjesaju,lovely,lonely,unhappy,happy,sad,true people...nekad...

Ako nista drugo,ovaj mali,sa svim svojim manama i vrlinama,neugledan,smotan,izolovan,asocijalan,strasljiv,izmuceni,ovaj mali iz Radoja Dakica,pomogao mi je da shvatim.Bez obzira na sve.


Ja sam najveca vrijednost u mom zivotu.


Takav kakav jesam.Svoj,tvoj.Eve.
Razapet.Stvarnoscu.Iluzijama.U vjecnom trazenju.
Pravog.

Vjeruje u lijepo,makar i ne doslo.
Vjeruj u ljubav,makar je nemao.
Vjeruj u ljude,makar se i varao.

Vjeruj.Makar te odmah prekrizili.
Vjeruj.Makar i sam.
Vjeruj.

Tesko je naci pravu rijec.
Za ovaj zivot pasji.
Cekam poslednji voz.
A on.Po obicaju.Kasni...

Slijepac stranputicom ide.
Tapka u nepoznato.
Nije srecan,ko srecu zaraditi mora.
Nego onaj kome je to dato.

Priznajem.
Nista nijesam stekao
Sve sto ucinih za srecu
Glupostima sam pretekao.

Dosao sam na pola puta.
Cilj nasao nijesam.
Sad ne mogu ni naprijed ni nazad.
Cekam poslednji voz.
Na sebe.Bijesan.

Istinu trazim u tom zadnjem vozu.
Ne znam u kom pravcu tockove pokrece.
Da li vozi naprijed ili nazad.
Ljubav.Opet.Sve okrece.

There are some good things to be said about walking. Not many, but some. Walking takes longer, for example, than any other known form of locomotion except crawling. Thus it stretches time and prolongs life. Life is already too short to waste on speed. I have a friend who's always in a hurry; he never gets anywhere. Walking makes the world much bigger and thus more interesting. You have time to observe the details. The utopian technologists foresee a future for us in which distance is annihilated and anyone can transport himself anywhere, instantly. Big deal, Buckminster. To be everywhere at once is to be nowhere forever, if you ask me.

Nijesam ja ziv da ne dodam nesto,iako je covjek lijepo objasnio sve sto je trebalo.Ali,ipak...Dok setas,imas vremena da uposlis ruke,noge,glavu.Pogotovo ako setas sam.Sto je dobro koliko je i lose,jer najvise koristis glavu.Ako je ona velika kao u nekim slucajevima koje ovom prilikom necu pominjati,svaka promaja u istoj je problem.Dobro popunjena glava je opet problem.Vijuge pocinju da rade nevjerovatnom brzinom i slike se same redjaju.Na dalek setajuci put morate povesti sagovornika,jer ako dodjete u situaciju da pricate sami sa sobom,nikada necete izvuci pouku.To je pravilo.Ponesite muziku,ako nemate drugo rjesenje.We're all undesirable elements from somebody's point of view.U tim slucajevima setnja sa muzickom podlogom je must do.Imate ritam,slusate i razmisljate o tekstu i trazite pouke.Sad vjerovatno razmisljate o tome kako se tesko sta moze pronaci interesantno ako se cuju ZIdovi feat Bubamara Dara,ali who cares,dajte (mu)joj sansu...
Potrudite se da nadjete nekog interesantnog za setnju.Pas je super opcija,ali tada ste uvijek u drugom planu.Mora bas biti odvratan pas da bi vas neko primjetio u njegovom drustvu.Onda se osjecate lose jer neko dijeli emocije sa njim,a simpatije idu samo njemu,ti si taj koji je eto tu slucajno.Da psu ne bude dosadno.Pored njega trika nema da dodjete do izrazaja.Kooliko mi se samo puta desilo da preslatka djevojka,stane,predje preko ulice,spusti se na koljena,uzme ga u ruke i kaze kako se zove...Medo...uf,kako je sladak,samo bi se mazila sa njim...ona ode,vi dzukelu odmah vodite kuci,jer takav tretman ne zasluzuje niko,pa ni vi(salim se Medo,ti znas da se to nikad nije desilo)...
Dakle,morate pod hitno da nadjete nekoga sa kim bi setali,kolege ostavite za rasprave,uobicajene,na poslu,prijatelje stedite za hitne situacije i telefonske razgovore...Morate dobro da pazite koga zovete u setnju,jer ako nosi visoku stiklu,ne moze vas spasiti ni sarm,a ni scenski nastup Andrije Milosevica...
Ja volim,crne,smedje,browneyed,sa svojim ja,sa glasom koji je sve osim piskutav.Sa ocima koje se smiju i usnama zbog koji bi bilo vrijedno udariti glavom u banderu dok samo gledas u njih.Usne.Gledas.Banderu.Udaras.Samo.
Cim sam poceo recenicu sa ja,sve je otislo u...Dok setate,koristite,glavu,noge,ruke...setajte sa nekim koga volite da slusate i sa nekim ko voli da slusa vas...ako se to dvoje spoji,ostaje samo...they walked happily ever after...

7.8.Mjeseci nijesam zaplakao.U poslednje vrijeme napune se oci suzama,ali nista,nijedna da se zakotrlja.Nijesam probuljavio,taj magacin je ostao iste velicine.TO valjda ima veze sa onim prazneim stanjem koje pokusavam da objasnim,ali nekako mi uvijek fali rijeci.Pravih.Ja imam potrebu da zaplacem kad osjetim da nesto nije u redu,kad sam slab.Ne bjezim od toga.Naprotiv.TO je prijeki lijek.Za muku.
Moj svijet.Caroban.Lijep.Nije problem zaliti suzama.Samo sam ja to izgubio.Nadam se da nijesam postao sebican.Nadam se da nijesam zaboravio.Nadam se da ovi obrazi ne sluze samo za stid,sram i malo postenja sto je ostalo.Ovi obrazi su znali da zarone u jastuk i da se naslusaju svega i svacega.Nekad je bila dovoljna rijec.Ton.Sith.Reakcija.Sad.Nista.Cak ni tuga.
Poslednji put kad sam zaplakao na put sam poslao najcistije emocije koje sam imao.Izlomilo se nesto u meni.Kao staklo pod nogama.Osjetio sam krckanje duse.Boljelo je opasno.Prije toga sam protrnuo.Osjetio zmarce.Umislio da sam blizu.Da podijelim sebe sa nekim.I jesam.Nakon toga kao da nista nije isto.Pointless.Clueless.Napravio sam mnogo gresaka u zivotu.Ispastao sam.Patim.Pate i moji zbog toga.Svi.Stidim se.Jer.Najvise sam plakao zbog sebe.
Mozda me stiglo.Mozda sam se ispraznio kao sto rece George.Mozda sam bio suvise opsjednut sopstvenom mukom.Mozda sam resavao svoje muke,ne osvrcuci se za tudjima.Mozda sam davao previse sebe.Pa nista nije ni ostalo.Mozda sam previse puta otisao po kisi da setam i da razmisljam.I da slusam muziku.Da trazim odgovor.Mozda sam uludo potrosio vrijeme pokusavajuci da budem bolji covjek.Mozda nikada necu uspijeti.
Mislim da sam uvijek volio.Samo to osjecanje nijesam znao da prenesem na pravi nacin.Kozom presvuceno srce nije naslo put.Hope is for sissies.Teorija o nadi u nesto je neodrziva bez mrdanja dupetom u cilju pronalazenja cilja.Ha.Rece brat lijepo,ako ne znas sta hoces,makar pronadji ono sto neces.Ja sam pronasao ono sto necu.Nikako da pobjegnem od toga.Znam i kako izgleda to sto zelim.Nikako da dodjem do toga.
Vjerovatno negdje grijesim.Mozda se previse trudim.Mislim da je vjerovatnije da se ne trudim previse.Sigurno razmisljam too much.Jedem previse.Jedem se previse.Vjerovatno volim previse.Ne znam previse.Znam dovoljno.Ubijedjen sam da ne zivim previse.
Zao mi je sto ne mogu da placem.Pa makar i previse.

Zelio bih da informisem prijatelje i ostale,javnost,da cu zaspati veceras iako necu nigdje za Novu,cak iako ne znam ko su sluge na Farmi,zaspacu,a necu znati da li su Crnogorci ipak poslali po jedan euro za poplavljena podrucja,samo ne znam koja to nijesu,jer smo pod nekom cudnom vodom evo 20 godina...Zaspacu,iako u petak radim,iako nemam centa,iako sam celav i fantasticno glup...i kad treba i kad ne treba...

Zaspacu,jer tada ne razmisljam kako i gdje sjutra,zasto nijesam uradio ono,a mogao sam ovo,pa kako sam samo mogao

 ono trece...zaspacu,bez namjere da u snu razmisljam o cetvrtom sto me muci danima,zaspacu,a necu moci da odlucim sta od petka...najgore je sto cu se opet probuditi glup,tezak,fenomenalno svoj,a svaciji,probudicu se sa ovecim oreolom nemoci iznad svoje,malo je reci ogromne glave,probudicu se,a nista promijeniti necu...Zaspacu,miran jer znam da sam mislio najbolje radeci stvari sebi koje bi uradio i drugima,na nekom se primio neki moj savjet,na meni nije...zaspacu znajuci da su moji tripovi bili samosebicni,otvoreni za svaku saradnju i pomoc drugima,osim sebi...moj san je poziv u pomoc,ekpres loncu umjesto lude glave,koji pisti,kad treba u pravo vrijeme,a ne kao glava,koja samo trpi i smara,glava koja nema izlaza,osim sna...ako hoce neko da uradi dobro dijelo,neka me zamrzne,neka prodje neko vrijeme,pa kad se probudim,neka moj razvod sa zivotom i ljudima bude uspjesan za nevjerovati...svako ima svoj trenutak slabosti,ja snimam film o njima...pravim seminare o manama,ucim drage kako ne treba gasiti dobre i kako sputavati lose strane...

<span> </span>Zaspacu,jer se nece u snu pojaviti moj ''dobri'' drugar kompromis,nece me muciti pola sata,sat,dva,nece od mene traziti novu zrtvu.A on ima puno posla sa mnom.Svakodenevno.Cak i ovog trena.Pa i sjutra u ovo vrijeme.Tehnika mirnog uma je za mene nesavladiva prepreka.Zato sam sretan,najsretniji u snu...

 

...ciao Ekaterina,pozdravlja te ludi stric...

...premudri sin,ludi brat,nesnosni kolega,slabo ciji prijatelj,mali covjek velike glave,silnih nadanja,neredovnih primanja,

zeljan prastanja i novih pocetaka...kako sam krenuo,opet cu se izblamirati,a knjigu ne umijem napisati...

...zato cu da zaspem...

...laku noc,sizofrenijo...

Imam nesto vazno da vam kazem.Nemojte mnogo da razmisljate prije nego li ucinite nesto,bilo sta.Vodite se instinktima.Glupo je trositi svoje i tudje vrijeme razmisljajuci koji potez treba povuci,kako,na koji nacin napraviti novi kompromis sa sobom.Jer ako vec razmisljate,pravite kompromis,sa sobom.Nemojte da upadnete u zamku,da pokusate da budete pametniji,jer samo otkrivate svoje mane,iz vas izlazi lukavstvo,iskacu kao bubuljice zadnje namjere.Ne dozvolite to sebi.Iygurajte iz sebe emociju,ma kakva ona bila.Postenije je.Prema svima.Najvise prema sebi.Dok god lazete sebe,lazete i sve oko sebe.Glupo je.Prema sebi,ali i onim nekim pravim osobama koje su oko vas.Ili mozda cekaju na vas.Iza coska.Okanite se blefova,opipavanja pulsa,dajte sebi a little bit of soul.Pa drugima.
E da,ovo gore nije vazno.Uopste.Ja mogu da pricam i da pisem,ali vi cete i dalje biti svoji,sa svim skrivenim zeljama i planovima,opet cete upraznjavati branistorming seanse sa drugarima,kvazi prijateljicama koje se loze bash na frajera koji je vama mio.Prijatelj ce da vam skine ispred nosa ljubav vaseg zivota,ali neme veze,svaka skola se placa.Mozda i nije bila za vas.Mozda.Cuning word indeed.Maybe.
Nego.Prazan sam.Running on Empty.Grdna nevolja.4 oka,vise zuba nego kod nasih politicara kada se pojave na predizbornim bilbordima,prazniji od novcanika dvadeset i nekog u mjesecu.Imam osjecaj da su se emocije sakrile u neki tamni dio pretkomore i cekaju.Ne znam zasto.Ja bih tako volio da usmjerim taj cunami,ali jbg,nijesam Supermen.Izgleda.Mrzim sebe u ovom trenutku,amlo vise nego inace,trgnem se malo uz muziku,prenem,protrnem,ali ne znoje mi se dlanovi,nije mi vruce u decembru,a ja volim da mi je toplo u svakom trenutku,u sekundi,danu,mjesecu,zivotu...toplo oko srca...
Vec sam ovdje i napisao ranije,nekoliko puta,izgubih se,nikako da se nadjem.Slagao bih ako kazem da se ne trudim,ali...izgleda ne dovoljno.Kao kokoski kad otkinete glavu,mahnito trcim bez cilja,a nikad nijesam trcao.Umijem i da cekam i da cekam hrabro.Ne kalkulisuci sa ishodom,ne vucem poteze,nijesam igrac,postujem tudju inteligenciju,osim kad me nagaze.
Ne zalim se.Ne kukam.Ovo je status.Tok misli.Nije mi dobro sa sobom,ne mislim ni da mi je pretjerano lose.Samo mi je bzvz.Singles Theory.Sucks.

...otkrio sam da je skoro sve što je ikada napisano o ljubavi istina.Šekspir je rekao da se putovanja završavaju susretom zaljubljenih i to je misao za divljenje,pogotovo kad se uzme u obzir da se u to vrijeme premalo putovalo.Nikada nijesam iskusio ništa ni blizu tome.Ali sam u stanju da vjerujem da poor William jeste.
Pretpostavljam da o ljubavi razmišljam i više nego bi iko ustvari trebao.Da razmišlja.Stalno me zapanjuje njena moć definisanja naših života,promjena raspoloženja,načina razmišljanja,stanja duha.Šekspir je rekao i da je ljubav slijepa.Za tako nešto mogu da potvrdim da je istina,znam.Za neke,prilično neobjašnjivo,ljubav blijedi.Za druge,ljubav je jednostavno izgubljena.Naravno,ljubav se uvijek može naći.Na najčudnijim mjestima.Čak i samo na jednu noć.

Tu je i druga vrsta ljubavi.Najsurovija.Ona što skoro ubija svoje žrtve.Nemilosrdna.A zove se.Slijedi dramska pauza.EPP blok.Pratite li me?Neuzvraćena ljubav.Gledate u eksperta,magistra docenta doktora neuzvraćene ljubavi.Većina ljubavnih priča je o ljudima koji se zaljube jedno u drugo.Ali šta je sa nama ostalima?Šta je sa našim pričama?Nama koji se zaljubljujemo,nekako sami,šta je sa nama,žrtvama jednostranih veza?Crne ovce zaljubljenih,nevoljeni,uvijek ranjeni,uvijek na nogama.Hendikepirani,ali bez pomoći,bez povlastica,bez beneficiranog radnog staža,bez socijalnog staranja,bez statusa.
Da,gledate u jednu takvu osobu.Ja voljno volim.Uglavnom bijedno.Najbolje godine mog života su i najgore.Praznici,rodjendani,novogodišnje večeri...zaliveni promajom u srcu,laganom patnjom,hladnim jastukom,čežnjivom muzikom...godine zaljubljenosti su najmračniji dani mog života...prokletstvo jer volite osobu koja vas ne voli,niti će vas ikada voljeti...samo pogled na nju je dovoljan,srce lupa,grlo se suši,apsolutno ne mogu da gutam,dišem,sve uobičajeni simptomi...

Udješ u krug,ne izlaziš,ona ode,doleti druga,istog dana,nema pauze,andjeli su to,ne znaju da su toliko dobri,zato ih toliko i volim.

Zato,nikada nije završeno...nažalost...ili srećom...