Vlado Wall-E Perović

I desetak nakon All star utakmice, nikako da se od mene otme neka egzaltirana rečenica, puna strasti i oduševljena prikazanim. Kao na svadbi, gdje svak svakome želi da ugodi, da se ne uvrijedi ko sa muške ili ženske strane, najbolji NBA košarkaši, samim tim i najbolji košarkaši svijeta, odigrali su meč za divljenje, za svakog NBA fana. Napadački potencijal istaknut je do maksimuma, rešetali su kako su i odakle stigli, pritom, zakucali više puta nego što ekser dobije šansu na novom gradilištu. Za one koji vole da vide i neku blokadu, spuštanje u defanzivni stav, za one navučene na faul u svakom drugom posjedu lopte, vjerujem da je bilo dosadno.

Pratim NBA 25 godina, stalno pokušavajući da proniknem u tu dobru koncepciju koja nudi i vrhunski sport i vrhunsku zabavu. Iako atlete na maksimumu pokažu svoje karakteristike, sve izgleda tako lagano, opušteno, nasmijeno, nimalo usiljeno, po meraku čak i prosječnog ljubitelja košarke. Zadirkivanja nakon sjajnih poteza, podrška saigrača sa klupe, dramatika poslednjeg minuta, od NBA igrača pravi ljudske kolose, fanatične, predane, radnike udarnike, ali i sasvim skromne uposlenike koji shvataju da su šrafovi u velikoj mašini.

Godinama sam All Star meč sa nestrpljenjem čekao, jer su na tv ekranu bile rijetke prilike da gledate sudare giganata poput Medžika i Birda, Džordana i Medžika, Džordana protiv Barklija, pa Stoktona iMelouna, lakoću Holivuda kroz magiju Lejkersa, šarm Bostona, zen košarku Fila Džeksona, kraljeve napadačkih varijacija na temu Rika Adelmana, pritom se družeći sa Klajdom ''Klizačem'', Hakimom''Snom'', Dikembeom ''Ne u mojoj kući'' Mutombom. Zaboraviću mnoge, pa bolje da prestanem. Uvijek je All star bio praznik crvenog slova u mom kalendaru.

I dok sam zbog manjka tv prenosa uglavnom pratio samo snimke, najbolje detalje takmičenja u zakucavanjima i trojkama, sama utakmica svih zvijezda bila je njeno visočanstvo, vrhunac nadmetanja pod obručima. Pa garnirana tim monstruoznim zakucavanjima, pa sa redom meke ruke Krejg Hodžisa, MarkaPrajsa, Rajsa, Alena, Stojakovića i ostalih koji su liniju za tri poena doživljavali kao minsko polje. Tog meraka, kad na poluvremenu iskoči sve najbolje od prethodne noći, prekidajući neminovni pad koncentracije uslijed nedostatka sna.

A onda su Ameri produžili vikend, kao da su Balkanci, uveli nove košarkaške praznike, promjenili pravila, dozvolili novajlijama da oskrnave sveto mjesto koje treba da se čuva samo za odabrane. Je li puštaju nekoga u šaolin dvorište, dok krv ne propljuje? Ne vjerujem. Onda su krenuli da se nadmeću sami sa sobom, da izmišljaju ono zakucavanje, ovo zakucavanje, sledeće što ću vidjeti jer vjerovatno da neko padobranom, sa vrha dvorane snese loptu u krilo nekom izrabljivaču obruča. Pa opet, kad pogledaš Džordana i Vilkinsa, padneš na donji dio leđa, a oni su imali samo taj obruč, onu jednu loptu i sukob sa zakonima fizike.

A ni od utakmice nije ostalo mnogo, pretvorila se u termin za pomahnitale pubertetlije željne stalnih uzdaha i izdaha, pa se tako u desetak sekundi razmjeni osamnaest različitih strijelaca, desetak puta se zakuca, odapne se nekoliko trojki, par alej upova, a posao oficijalnog spikera koji frenetično izgovara imena dobija novu dimenziju i potražuje još ozbiljniju dnevnicu. Pretjerali ste, braćo, jeste, nije više to tako divan ugođaj koji je donosio trnce i žmarce, naježenu kožu svaki put kad neki majstor pipne loptu.

Nemam ništa ni protiv zakucavanja Blejka Grifina, niti košgeterskih tirada Karmela Entonija iKevina Djurenta, naprotiv, ali ovog puta, pretjerali ste. Kad bacite pogled na statistiku, shvatite da je uz onog nesretnog spikera u dvorani, najteže bilo uzeti da unosite u zapisnik sve te silne pokušaje da se natrpanim brojem poena, svi fasciniraju. Nijesam mislio da ću to ikada reći, ali ministar odbrane i navale,Joakim Noa, bacio je u sjenku sve ostale, samo zahvaljujući košarkaškom IQ-u koji je proradio na vrijeme, na samom kraju, kada je najvažnije, kad je osnovni, primarni, unutrašnji nagon rekao, hej, ovo je utakmica, treba da se pobijedi.  

Završio je kao većina velikana, sa mikrofonom, na pres konferenciji, u suzama, jer se oprostio od najveće ljubavi, lopte. Iako je godinama nemilice šamarao, šutirao, udarao, ona je bila i ostala, za njega, jedina i neponovljiva, sa njom se najlakše dogovarao, ona je uvijek znala da ode upravo tamo gdje je on želio. I na 20, 25, 30, 40 metara od gola, Žuninjo Pernambukano je sa loptom mogao sve.

 

Antônio Augusto Ribeiro Reis Jr. je jedan obični Reizinho da Colina. Šalim se, naravno, da bi te navijali Vaska proglasili ''malim kraljem brda'', što je inače asocijacija za mjesto gdje se nalazi njihov stadion, onda stvarno moraš biti poseban. U društvu Romarija, Edmunda, Žuninja Pauliste, sve redom standardnim brazilskih reprezentativaca i legendarnih fudbalera, biti tako prepoznat, znači sve.

 

A Pernambukano je imao sve. Iako su mnogi mislili da je nezgrapan, imao je savršenu samokontrolu i sjajan balans, jer je na najbolji mogući način znao da dodijeli loptu saigračima i pod najneobičnijim uglovima. Izgledao je nezainteresovano na terenu, nekada vam se činilo i da ne trči uopšte, a opet svuda ga je bilo. Ipak, pravi problemi za navijače rivalskih ekipa dolazili su u momentu kada je sudija presuđivao u korist Vaska ili Liona, gdje je sedam puta zaredom osvajao titulu prvaka Francuske.

 

Džaba su u tzv. živom zidu poskakivali, mogao je golman da postavi i desetoricu ispred njega. Bio je dovoljan mali zalet, perfektan dodir, tehnički obogaćen nečim što svijet nije znao ranije i mreže su se cijepale. Bio je jedini kojem je od trenutka udarca do trenutka kada lopta pređe gol liniju lopta mijenjala dva puta pravac. Kao kad umješni server na odbojci pošalje tzv. lelujavu. Tako su, kao pijani, golmani lelujali pred Žuninjom.

 

Učili su od njega mnogi, pa i ovi danas najčuveniji izvođači slobodnih udaraca, poput Pirla i Kristijana Ronalda, ali metež koji je nastajao na tribinama kada se lopti približi on, ne ponavlja se. Tražio je uvijek pipak, mjesto gdje se pumpa lopta, podesio pod određenim uglom i uglavnom šutirao sa takvom lakoćom, da vam se čini da to isto tako, može svako. Da, baš kao iz reklame za kanal o kuvanju. Lako, može svako.

 

Nije to bilo ni lako, niti je to mogao iko kao on. Njegovi šutevi kao golu bili su kao izbačene lopte iz zglobova Timija Hardaveja, bez rotacije. Te lopte su ujedale vazduh, prodirale pod najčudnijim okolnostima, ulivale strah na putu ka mreži. Strah u očima jednog od najboljih golmana svih vremena, Olivera Kana, nakon primljenog gola iz slobodnog udarca momka iz oblasti Pernambuko, govorio je više od bilo koje riječi.

 

Kada je odlazio iz Liona, na pres konferenciji nije progovorio ni riječ. Zamjerio mu se tada Žan Mišel Ola, predsjednik kluba, jer je mislio da je naš Žuninjo, star i spreman za penziju. U Kataru je osvojio još jednu titulu i kup, pripunio žiro račun i vratio se na mjesto zločina. Vasko de Gama je osvojio sa Žuninjom sve, nakon njega skoro ništa, a on je bio spreman da igra za 100 eura nedjeljno. ''Otišao sam kad je trebalo najviše da dam klubu, sad dajem koliko mogu, za najmanje što klub može da odvoji.''

 

Nije se grlio i mazio sa inertnom upravom, pa je igrao malo i u Americi, u Njujork Red Bulsima, ali je srce tražilo još jednu šansu za Vasko. Srce je htjelo, glava tražila, ali leđa nijesu izdržala, pa se u 39. godini veliki mali kralj brda povukao sa scene. Svaki put kad neka ekipa prekid sa 35 metara pretvori u mekani centaršut ili dodavanje na bok, sjetiću se Žuninja Pernambukana. I zamisliti loptu u rašljama. Tamo joj je najljepše.

Malo mi je žao što sam najbolji kad ostanem sam sa sobom. To je nešto najgore što može da vam se desi, pogotovo ako imate i zrno savjesti u sebi. Ja imam jedan kubik, do dva, barem tako mislim, pa me proganja, napravio sam makadam od tog bježanja od samog sebe. Taj užasni sebičluk koji se dešava samo onda kad ostanete uz četiri zida, upaljen monitor, lampu u dnu sobe, tv ekran na kojem je repriza serije koju ne gledate, kojoj se ne radujete.

To osjećanje, gore da gore ne može biti, da ugađate sebi, tako što ostanete sami. Da nema ko da vam se penje na glavu, da nema ko da vam priča kako treba, odnosno kako je trebalo da bude, kako ste mogli ovo ili ono, a nijeste. A nijesam mnogo, zaista. To je suptilan način da vam se život nakezi, da vam pokaže da ste slabi, nejaki, da imate još mnogo toga da istrpite, da bi mogli lagano oči da sklopite i da se ne trzate u snu.

Koliko samo moramo da budemo sebični i da ne razmišljamo da postoji sjutra? Koliko smo maleni i jadni, da ne razmišljamo da nam ono juče, ovo danas, može poslužiti da budemo sjajni sjutra? Koliko smo potrošili energije, entuzijazma, ugađajući svom donjem dijelu leđa, napaćenom srcu i duši, ne razmišljajući da ćemo povrijediti sjutra? Koliko smo potrošili para na gluposti, hedonizam, na pogrešne izbore, na treptaje i otkucaje tuđih loših emocija, ne razmišljajući da će sjutra doći. Jebeš danas, šta sjutra?

Neću sebi oprostiti ništa što sam uradio, dok moje sjutra, bude patilo zbog mog juče i mog danas. Neću moći sam sa sobom da pričam, dok moje sjutra bude ugroženo zbog mojeg juče. Kakva sam samo budala bio, tjerajući ideale, živjeći pjesme, udarajući u grudi rifovima, prateći tempo dlanovima, gurajući ritam stopalima, ispravljajući krive i sve druge lelujave, tražeći svoju sreću.

Nijesam razmišljao da će sreća doći, da je moje sjutra, moja sreća, da ima plave oči, da se lijepo smije, da guguče i da se meškolji, da ima plave uvojke i da se savršeno šarmantno ljuti. Nijesam razmišljao da moja sreća može i da se mazi, da skače i da hrani macu. Nijesam znao da je moje sjutra, raspjevano, razigrano, posebno, inteligentno, harizmatično, svoje, razdragano, slatko, čarobno, najljepše. Jbg, nijesam znao.

Nijesam znao da je odvratno tako to moje juče, dok nijesam upoznao moje sjutra. Nijesam znao da je moje danas, šuplje, prazno, dok me ne oboji moje sjutra. Stvarno nijesam znao, nemam dobar alibi, ali ako moram da ga nađem, neka bude da nijesam ni pretpostavio da može moje sjutra biti tako blještavo i sjajno. Tako lijepo, očaravajuće. Tako ja. Kad sam najbolji. Tako milo i drago, kao precrtano najbolje ja. Jbg, nijesam znao, sram me bilo, a sram bilo i njega, život, što mi ne šapnu dvije, na tom putu iz juče preko danas, do mojeg sjutra. Makar jednu da je šapnuo, taj prevarant život.

A šta da radim, sad, kad moje sjutra, moja sreća, zavisi od onog mog glupavog i odvratnog juče, sumornog i sivog. Šta da radim, kad, moje juče, danas, upozna moje sjutra? Ne znam. Boli me što opet ne znam. Boli me što ništa nijesam shvatio, što ne mogu da vratim vrijeme, da se pobrinem kako treba za moje sjutra. Da se odreknem mog juče i mog danas, za moje sjutra.

Nekako, imam rješenje, u glavi, ali se bojim da neće biti dovoljno. Nekako, to mi se čini jedino dobrim i pravim, nekako, to mi je jedino ostalo, preostalo, nekako, to valjda mora tako. Sve što je bilo juče, sve što je bilo danas, neka ne bude više. Neka ne postoji. Neka se razblaži, rastvori, rastopi. Neka ne bude ni slova, ni zareza. Znam da mi ne može biti, ali, evo, odričem se svega, za moje sjutra.

Moje sjutra ima dvije godine i svoje ja. Moje juče, danas, ima 37 godina. Poklanjam ti moje ja, za rođendan. Nadam se da je dovoljno ostalo. Nadam se da nije malo. 

Vjerovali ili ne, stvarno sam se trudio ovog vikenda da glumim dobrog muža, brižnog roditelja. Kad me moja gospođa pozvala i rekla, ''Vlado, moraš da dođeš da mi pomogneš oko ovog djeteta'', otkazao sam čak i termin za fudbal. Pogledao je, nabacio osmjeh broj šest, rekao joj da je smršala i da je najbolja kuvarica na svijetu i čitao Bambija dok mi se dioptrija nije pomjerila ka jugu.

 

U nedjelju sam rano da ustao, izluftirao dnevnu, umornu od All star razigravanja, pokupio paučinu, izbacio smeće, oprao zube, poljubio je za dobro jutro, pustio da spava 15 minuta duže, glumio da znam da igram ''haku'', ispuštajući čudne zvuke da bi nasmijao ćerku. Zaboravio stanje na računu, nabacio osmjeh broj tri i po, da misle da mi je stalo ti nebitni što pričaju.

 

Kompjuter sam koristio samo za posao i društveno koristan rad, nijesam voajerisao po društvenim mrežama i kupio mudre misle koje ću upotrijebiti u narednom tekstu. Neću, šta gledaš, a? Čak sam spremio da sebe ubijedim da Liverpul nije igrao loše, da imam pravo da ne razmišljam previše i da ne stvaram hematome po sivoj moždanoj masi, da je sjutra novi dan. Najvažniji u našim životima.

 

Ponedjeljak, taj 17. februar, dan Ivinog rođendana, drugog, centar je njene pažnje. Gospođine, naravno. Ja volim svoje dijete, ali ne tako srdačno, posvećeno. Za mene je to drugi rođendan, za nju nacionalni praznik, sa zastavom, himnama, vatrometom. Ja sam Konan Varvarin sa unutrašnjim emotivnim krvarenjem. Suze od sreće i bola ostavljam za WC, peškir i tuš.

 

Pristao sam da budem i domaćin, ugostiteljski turistički radnik, konobar, pristojan zet, bio i više nego što mogu, pretvorio se u papučara, psovao samo za potrebe masnog vica, otrčao desetak puta do prodavnice, za samo ono što nedostaje, nijesam gledao na sat i pitao goste imaju li još nekih obaveza kasnije. Bio odličan, pet. Da me zaokružite, na izborima, toliko dobar.

 

Bio sam savršen, bez mrlje, bio podrška, bio postojan, stamen, jak, Odisej i Ahil, Romeo i Zdravko Čolić, u jednom. Bio čovjek sa misijom, sa jasnom vizijom i idejom kako doći do cilja, morao ići korak po korak, prolazio nivoe, preskakao prepreke, jer moram  zaraditi dovoljno visoko moralnih poena, moram zaslužiti daljinski upravljač, moram se izboriti za to čudo tehnike, sa mnogo dugmića, u utorak počinje TOP 16 faza fudbalske Lige Šampiona.

Projekat ''Predstavi se'' biće video servis za pronalaženje fudbalskih talenata na teritoriji Crne Gore. Naš cilj je da predstavimo što veći broj fudbalera, fudbalskih klubova, škola fudbala. Na taj način preko video portala youtube, uz snimak sa profi kamere, svaki zainteresovani fudbalski radnik, trener, selektor, lovac na talente, skaut, agent, odnosno menadžer moći će da se uvjeri u kvalitet, talenat i potencijal djece sa ovih prostora. 

Naša prva obaveza je da pokušamo da se projekat samofinansira od marketinga, da teret snimanja, montaže i grafičke obrade ne padne na teret djece, roditelja, odnosno fudbalskih klubova. Svi zainteresovani, fizička i pravna lica mogu da pomognu projekat uz minimalna mjesečna ulaganja. Zauzvrat će dobiti vidno mjesto na facebook stranici, youtube kanalu i na svakom videomaterijalu koji završi na youtube-u. Na taj način dobili bi slobodu da snimamo klince iz svih krajeva Crne Gore, bez obzira na finansijsku moć klubova, škola fudbala, odnosno grupa roditelja koji su zainteresovani da svoju djecu prikažu fudbalskoj javnosti.

Vjerujemo da u Crnoj Gori postoji veliki broj bivših igrača, fudbalskih radnika, koji žele da pomognu afirmaciju ove igre, odnosno talenata na ovakav način. Svi zainteresovani mogu da pošalju mail na projekatpredstavise@gmail.com

Ukoliko se desi da ne postoji dobra volja za ulaganje u ovu ideju, moraćemo se okrenuti ambicioznim roditeljima kao i fudbalskim klubovima koji su spremni da plate za naše usluge i tako podrže svoje talentovane klince. 

U narednim danima uslijediće i postavljanje facebook stranice, kao i youtube kanala. Nadam se da Vam neće biti problem da ovaj post proslijedite prijateljima, pogotovo onima koji bi mogli da pomognu razvijanje i održavanje projekta. 

Vlado Perović

 

Ima nešto privlačno i misteriozno, zavodljivo i nepredvidljivo, nesvakidašnje i neobjašnjivo u tom Sijetlu. Kao u tom Somboru, svega na volju, istina, pa čak i žena koje doživljavaju orgazam od tri sata, gdje navijači Sihoksa izazovu zemljotres prilikom proslave touchdown-a, gdje se čovjek napije, pa ukrade kompletan trajekt, gdje krenete da osjetite miris okruženja u kojem je odrastao Džimi Hendriks, a završite na grobu Brus Lija.

 

Još onomad, kada sam saznao da može da se leti posmatrajući kako Šoun Kemp zakucava na asistencije Gerija Pejtona, slušajući Pearl Jam i Soundgarden i gledajući kako Tom Henks i Meg Rajan zaspati ne mogu od ljubavi, znao sam da je Sijetl zaista poseban. Teško da možete osmisliti bolji grad za inspiraciju, ako ste mladi, buntovni, mislite svojom glavom i imate dobar biznis plan.

 

Ako smatrate da za vaš CV treba da se bore imperije poput Majkrosofta, Boinga, Amazona ili Starbaksa, volite miris kiše i kafe, nije loše da zamišljeni pogled bacite ka nebu, jer vidjećete i Svemirsku Iglu. Da, samo u Sijetlu. Gradu koji već nekoliko godina nema armiju adolescenata u kariranim košuljama i sa masnom kosom, niti sportskog kolektiva vrijednog pažnje, osim ako nijeste naprasno postali veliki navijači fudbalskog kluba Sijetl Saunders. Da, Klint Dempsi je igrao tamo, pola godine, a derbi protiv Portlanda gledalo je 70 000 navijača. Nijesu imali šta da rade tog dana.

 

Na sreću onih koji se bave tradicionalnim sportovima u Amerikanaca, kakvi su američki fudbal, bejzbol, košarka, bljesnuli su Sihoksi. Sjećam se da sam te 2005. kada je tim iz Sijetla prvi put došao do Superboula, žestoko navijao protiv prejakih Pitsburg Stilersa i Bena Rotlisbergera, koji je sa stilom i stavom drvosječe bio jedan od najcjenjenijih igrača lige. Tada je njegov autoritet kod sudija doprinio da se možda i otme pobjeda timu koji je predvodio sjajni raningbek Šon Aleksander. Kasnije je upravo on bio i prepreka razvoju franšize, ogromni ugovor uticao je na njegovu kilažu i koljena, pa su ''morski orlovi'' zaspali uz sumrak rezultata i ambicija.

 

Nakon pet godina tavorenja, dolaskom kontroverznog trenera Pita Kerola, stvari kreću nabolje. Kerol je svoj talenat za organizaciju pokazao na koledžu, kada je imao sjajne rezultate, ali se upetljao u jednu od najvećih afera oko premiranja novajlija, što je i više nego zabranjeno. Ipak, dok se univerzitet USC blamirao, Kerol je dobio poziv Pola Alena, na ovim prostorima poznatijeg po tome što je zaveo Moniku Seleš nego kao magnata, filantropa, suvlasnik Majkrosofta, vlasnika Trejblejzersa, pomenutih Saundersa i naravno Sihoksa.

 

Otkrivanjem kvoterbeka Rasela Vilsona na visokoj poziciji na draftu, sve se mijenja. Uostalom, većina ključnih igrača ovog tima dolazi upravo sa koledž pijace, što je i najveći uspjeh Kerola i njegovih saradnika. Iako se fizičkim predispozicijama nikako ne uklapa u profil idealnog vođe napada, Vilson je dokazao klasu. U odbrani je stvorena ''Bum Legija'', koju čine Ričard Šerman i Earl Tomas, a raningbek Maršon Linč upada u svoj ''Beast Mode'' i teroriše odbrane. Dolaskom Persija Harvina, dobili su i risivera, hvatača najviše klase.

 

Upravo je Kerol bio jedan od glavnih krivaca da se sa Sihoksima u Superboulu ne upoznamo i ranije. Najveći adut, odbrana, uz pogrešno tražen tajmaut, koštali su ih poraza od Atlante godinu ranije. Ali sada, kockice su se poklopile. A toliko dobro se složio mozaik da već na polovini treće dionice, u najvećem pojedinačnom sportskom događaju na svijetu, Superboulu, pri rezultatu 29-0 mogu da u dominaciji Sijetla u odnosu na favorizovane Denver Bronkose vidim dobru ideju za tekst.

 

Ako imate novca ili želje, vizije, talenta, smisla za muziku, video igrice, ako želite da posjetite mjesto na kojem se stvarala istorija, na kojem se još uvijek svira dobar rokenrol, ukoliko želite da  budete na istom prostoru sa 10 000 ljudi koji žive samo i isključivo od muzike, na kojem se osjeća duh preduzetništva i magija improvizacije, svratite do Sijetla. Ja hoću, od prvog petocifrenog ugovora. 

Imam nekoliko bitnih stvari da ti poručim, osim onog patetičnog preko telefona što ti pjevam svake godine u isto vrijeme, a na koje su me navukla neka đeca iz hora. ‘’Uskliknimo s’ ljubavlju’’ krenem ja da pjevam, pa makar i sa telefona, ti me pošalješ u pičku materinu i ja znam da se još uvijek volimo iako sam ja usrao dosta toga. Liše žene i djeteta ne vidim da sam išta i pogodio. Džaba si ti držao besjede o životu, prijateljima, porodici, rođacima, učenju, vaspitanju, poštovanju… Iako si mi I praktično pokazivao da kroz svijet moraš da gledaš sa visine, da nas ne bi povukli u masu, evo priznajem, uspjeli su. Nijesam slušao šta si pričao, sa 12 godina, već sam razmišljao samo kako da pobjegnem napolje, da trčim za loptom, sa 16 godina sam razmišljao kako ćeš ti izači napolje da bih ja slušao muziku koju ja hoću, a kad se ti vratiš kako ću da trčim za loptom napolje i da gledam žene koje prolaze pored parka sa društvom. Sa 18 godina, mislio sam da sam upisao pogrešan fakultet, zbog tebe, a fakultet je bio pravi, a ja pogrešan, pa sam sa 22 godine mislio da je jako dobro da odem od kuće i da živim sam i da uvijek znam bolje. Kakav magarac. Umjesto da učim na tvojim greškama, kojih nije bilo malo, ali si bio jači od njih, ja sam gurao magareću, trpeću filozofiju da se greške moraju dešavati i da je sasvim normalan proces, da svako svoje gršeke mora da otrpi i da se na njima izgrađuje. Nemojte to da radite. Ni sebi, ni svojim roditeljima, to je dvostruko mučno za njih. Vaskoliki univerzum je posložio tako stvari, da iako ne razmišljate isto u različitom dobu, neke stvari morate da usvojite. Slušajte svoje roditelje, đeco, oni pokušavaju svoj život da učine lakšim tako što će sve svoje znanje prenijeti na vas. Za to je dovoljno nekoliko minuta dobre koncentracije dnevno. Poštujte svoje roditelje, od prvog do poslednjeg minuta, jer jedino tako možete da doživite i da neko poštuje vas. Dragi tata, priznajem zajebao sam, zajebao sam se mnogo jer nijesam bio na nivou, ali ostaje mi malo vremena da probam da promijenim utisak. Draga mama, sad ću da te nazovem, da otpjevam tati, što se otpjevati mora, jer iako ne vjerujem u svece, ipak imam mog Savu. Stari, srećan ti 61. rođendan. Čuvaj mi majku, njoj sam roman dužan da napišem. A i hoću, ima vremena do 10.avgusta.

Ako mene pitate, glavna vijest vezana za predstojeće Zimske Olimpijske igre u Sočiju, nije pronevjerenih, navodno, zbog korupcije, 18 milijardi dolara, nego plasman, još jedan, bob ekipe sa Jamajke. Ko god je gledao, Cool Runnings, ili kako je neslavno prevedeno ''Hladne trkače'', znaće zašto to govorim.

Kad kažete ili pomislite Jamajka, vjerovatno bi vam Usain Bolt, Bob Marli, lijepe žene, lagano razvučeni osmjesi i mutne, vodnjikave oči, prvo razmrdale misli. Samo istinskim filmofilima i ozbiljnim ljubiteljima sporta kroz glavu bi prošla misao da se Dizni nekad pozvao na priču o bob timu sa Jamajke koji je još u Kalgariju 1988. učestvovao na ZOI.

Anomalija je bilo na sve strane, kako na filmu tako i na predstavljanju ekipa, jer niti se Dizni ranije bavio pričama o gubitnicima koji su to ostali, niti je neko sa Jamajke bio spreman da se smrzava tokom sportskog nadmetanja. Stanje uma to im ne dozvoljava, razigrani DNK koji giba kukovima, čini se nepredviđen za sve minuse gospodina Celzijusa.

Kalgari je tada, sve do nekoliko krivina prije kraja, uživao u dogodovštinama čudnog bob kvarteta, koji se, ipak, na ledenoj stazi, pretumbao kao želudac po crnogorskim putevima. Rijetko se dešavalo ranije da se storije bez hepienda veličaju na filmu, ali ova je imala nešto posebno, savršenu emociju, ljude sa greškom, iz naroda, neobične u svojoj običnosti, bez supermoći, iz komšiluka, koji su zajednički, uz ogromni entuzijazam, uspjeli da ostvare nepojmljivo.

Upravo ta emocija, šmekerski uvijena u živopisne misli vezane za Jamajku, donijela nam je 26 godina kasnije, još jedno podsjećanje, da se mnogo toga može kad se hoće. Vinston Vat, sada ima 47 godina, ali se zajedno sa Marvinom Diksonom, izborio za ZOI u Sočiju. Nakon nezgoda koje su pratile četverac, uz silne troškove, odlučio se za jeftiniju varijantu. Uostalom, sam je plaćao sve, mogao je da bira na koji način će se predstaviti svijetu.

On je već tri puta bio na ZOI (1994, 1998, 2002), ali nakon što mu je dosadila penzija smatrao je da u njegovim junačkim grudima ima mjesta i za makar još dva pokušaja, jer mu je Rusija samo odskočna stanica za dobar rezulat u Koreji četiri godine kasnije. Kad imate jaku čuku, što bi rekli tinejdžeri, onda se vjerovatno otvaraju svi prozori percepcije.

Ali, kada sve izgleda kao misija sa uspješnim krajem, ovaj sportista umjesto da razmišlja o krizi srednjih godina, više vremena posvećuje stanju na žiro računu. Za sam odlazak u Rusiju i takmičenje potrebno mu je oko 80 000 dolara, što je npr. za meraklije tipa Usaina Bolta, dva dana lagane zabave na Ibici ili u trening kampu Mančester Junajteda. Biće novca, ubijeđen je Vat, jer kaže on, vidi se da ovo ne radim zbog novca. Sjetiće se neko. Da.

Bez želje da upoređujem stanje u sportu, na Jamajci i u našoj divnoj domovini, ne vidim način da se uskoro na tako velikoj sceni, pojavi i naš respektabilan i promrznut takmičar. Bob tim Jamajke je stigao i do 14-te pozicije, čisto da se zna. Ne uvrijedite se, ali uslova nema, ali niko ih i ne stvara. Nema veze, zato postoje snovi, zato se ponekad i ostvaruju. Bez da ubodete želju, kad prevrnete ćikaru.

Jednom je neki fudbalski radnik, slava mu i milost, progovorio jednu od većih budalaština koje se vežu za fudbalski svijet i pritom ušao u istoriju, jer lakše je promijeniti trenera nego 20 igrača, zar ne. Ta mudrolija, odjednom, postaje surova realnost, a treneri postaju žrtve preambicioznih i nerealnih predsjednika, direktora, sportskih direktora, navijačkih grupa, razmaženih i preplaćenih zvijezda.

Tako su treneri postali oni sa uvijek spremnim koferima, oni koji su krivi za loše rezultate, oni koji planove ne sprovode do kraja niti imaju pravo da upere prst u nekog za loše rezultate, osim sudije i povrede. Trener nema više pravo ni da traži pojačanja niti da kritikuje one koji su izvršioci njegovih zamisli na terenu, jer uvijek je neko od njih sa mnogo većom podrškom u klubu od njega.

Trener je postao kolateralna šteta za slučaj da nešto ne krene kako treba, jer svi su ostali odradili svoj posao kako valja i treba, osim naravno, trenera. Predsjednik, direktor, obezbjedio je novac, sportski direktor, uvijek pronađe prava pojačanja na ogromnom tržištu, a trener eto nije uspio da sve to uklopi u homogenu cjelinu, da stvori pozitivnu atmosferu u svlačionici, da natjera fudbalere da trče.

Trener je samo naziv, dodatak, zadužen za postavljanje čunjeva, gledanje na štopericu, ko zakazuje trening i prvi dolazi na njega. Za primjer. Iako je sigurno, da ne postoji trener koji nije najzaslužniji za uspjeh tima, niti ima igrača koji je sam doprinio da neki fudbalski kolektiv dođe do pobjedničkog trona. Iako je sigurno da, zvao se ti Maradona, Pele, Mesi, Ronaldo, Kristijano, Marko, Janko, ne možeš sam, pogotovo bez onog pravog što ispiše 11 onih koji treba da istrče i predstavljaju određeni klub ili zemlju.

Pravi je ključna riječ za poslednju rečenicu, jer su treneri postali svjesni da su potrošna roba, lako zamjenjivi i skloni promjenama mjesta i agregatnog stanja. Postali su alavi na novac, spremni na sve vrste kompromisa i koncenzusa, čak i da prećute i obnevide, zarad uvećanog stanja na žiro računima. Čak i kada ih nego udari nogom po donjem dijelu leđa i odstrani sa klupe, progutaju i potpišu papir na kojem piše, obostrani raskid saradnje.

Kao u braku, kad postoje nepremostive razlike u pogledu ka budućnosti, tako i treneri, kao i uprave požele sreću jedni drugima iako u suštini u sebi proklinju dan kada su stavili prvi potpis na ugovor. Za razliku od tog, prvog, svečanog, koji je donio mnogo osmjeha, zagrljaja, nade i vjere, ovaj drugi, obavlja se u nekom magarećem ćošku. Ili čudnim, nikako gospodnjim putevima faksa, skenera i maila, jer nakon prekida saradnje nema gledanja u oči. 

Danas, teško je pronaći trenera, koji je uspio svuda i na svakom mjestu, bočni vjetrovi, egocentrične gazde i igrači, predsjednici saveza, učinili su svoje. Nekada, kao klinac, maštao sam da budem čovjek pored klupe, vizionar, mislilac, mudrac, alhemičar koji od mrljavih i musavih stvara ponosne nosioce medalja i trofeja. Danas, žao mi je što nijesam bio makar prosječan fudbaler, jer i oni izgleda znaju i pitaju se mnogo više... Da smijenim makar jednog trenera, ako ništa drugo...

Prethodni vikend za mene je bio uobičajena smješa sreće i tuge, radosti i samoće. Dok sam pokušao da hodam debelom, masnom linijom između realnosti i očekivanja, osvojio sam mnogo nagrada na temu, pokušaj. Od dobre ideje do loše realizacije dijeli vas uvijek neki novac i razuman sagovornik, spreman da sluša, posluša, učini. I u takvoj situaciji, malo je potrebno da se izrodi trenutak za pamćenje

Uvijek ću se sjećati dana kada sam razmišljao o novoj temi za tekst, marljivo švrljajući internetom, jer na televiziji teško pronalazim inspirativne ljude i priče ovih dana. Možda je do mene, ali ni dobar fudbal bez golova u meču Torino – Fiorentina, rutinske pobjede Napolija i Juventusa, crveni Matuzalema koji je masno dobacivao publici prilikom izmjene ili ringišpil emocija za prosječnog navijača Stouka i Liverpula nije na mene ostavio značajan utisak. Dana, nedjelje.

Sjećaću se i da je San Francisko izvadio mliječne zube Karolini, otprilike u istom periodu dok se moj potomak, na veliko zadovoljstvo moje gospođe i moje lično, oduševljavao akcijama Pepe Prase i drugara po blatnjavim baricama. Ali, dok sam rekao Robinjo i Baloteli, a navijači Milana zaokružavali dvojku na tiketima u moj zamagljeni televizor i život pod dioptrijom ušetao je Domeniko Berardi.

Ko? To bi bilo logično pitanje za sve, u nedjelju veče oko 21 sat, u trenutku kada je ovaj mladi napadač, uz malu pomoć prijatelja iz Sasuola i pomoćnog sudije, bacio Abijatija i društvo prvi put na koljena. Bi' mu malo, pa je sav raskošni talenat upotrijebio protiv imperije Silvija Berluskonija i njegovih žena i potomaka i u konačnom zbiru upisao čak 4 (četiri) gola.

Berardi? Je li rekao Berardi? Već nakon tri gola u prvom poluvremenu, svaki sportski novinar imao je zadatak da se isprsi kod urednika sa nekoliko jako bitnih podataka o njemu. Već četvrti na samom početku drugog dijela, vodio ga je na naslovne strane i vijesti dana. Društvene mreže eksplodirale su u potrazi za informacijom o dečku koji pobija svaku tezu da su rad, red i disciplina osnovni za ostvarivanje cilja.

Kažu, do svoje 16 godine nije igrao organizovani fudbal, termin koji bi trebalo da znači da nije bio redovan u mlađim kategorijama Kozence, iako je u jednom periodu bio registrovan kao njihov igrač. Upravo tada, na jednoj utakmici mini fudbala, zapazio ga je skaut Sasuola, sasvim slučajno, jer je bio u posjeti bratu koji je studirao na drugom kraju Italije. Pa ajde, falio im je jedan za fudbal. Sa novim klubom, ostvario je plasman u Seriju A, a stigao je da postane najbolji strijelac ekipe i da se u poslednjem kolu razračuna sa rivalom, koji je želio da mu isproba živce. Kazna, crveni karton, tri utakmice suspenzije na startu nove sezone, pa je malo i zakasnio da se predstavi evropskoj javnosti. 

U međuvremenu, stigao je i da postane igrač u suvlasništvu Sasuola i Juventusa, a svako poređenje sa Balotelijem počelo je u trenutku kada je prespavao prozivku za U19 tim Italije. Kažnjen je sa devet mjeseci nepozivanja u plavi tabor. Igrač je sa najviše izborenih penala u prvoj ligi Italije, sve ih je smjestio u gol, što je drugo poređenje sa Super Mariom, tako mlad, a tako rutinski, hladnokrvno, izvodi najstrožu kaznu.

Najvažnije od svega, Berardi je dokaz da kvalitet dođe po svoje, u centar pažnje, bez obzira koliko daljim putem se ide, koliko prepreka na putu postoji. Berardi je dokaz da smo svi mi talentovani za nešto, ako to nešto pronađemo na vrijeme i prezentujemo ga pravim ljudima. On je nažalost i dokaz da je biti pravi, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, bitniji od savršene lijeve noge, laganog trka, razumijevanja igre i inspiracije. On je nažalost i dokaz da tamo negdje napolju, van naših zidova, ima toliko pravih koje još nijesmo pronašli.

Umro je Eusébio da Silva Ferreira, u Portugalu poznat kao O Rei, Kralj, što je u principu svaki treći Crnogorac, ako već nije brat ili legenda. Srčani udar zaustavio je čovjeka koji je iako rođen u Mozambiku, proslavio Portugal. Eusébio je osvojio 11 titula prvaka sa Benfikom, postigao 638 golova u 614 utakmica za svoj klub. Po njegovoj želji, poslednju počast upravo je dobio na stadionu Benfike, stadionu svjetlosti, da Lužu. Najpoznatiji je Portugalac dvadesetog vijeka, najbolji strijelac svjetskog prvenstva i najskromniji fudbaler svih vremena.

Umro je Eusébio. Nije bilo igrača na svijetu o kojem se više pričalo, a da ga je manje ljudi gledalo. Vjerovatno je živio u pogrešno vrijeme, kada je Engleska bila svjetski prvak, a Pele dominantan. Kada su kopačke bile teže, lopta ličila na krpenjaču, kada se startovalo sa dvije noge, a defanzivci bili spremni da vas pošalju u urgentni ako krenete u maštovitiji dribling. Bilo je to i vrijeme kada se rivalima aplaudiralo kada postignu gol, a Eusebiju su protivnički golmani aplaudirali mnogo.

Čovjek koji je postigao 733 gola u 745 utakmica je jednom protiv Le Šo Du Fonda u Kupu Šampiona, podigao loptu sa trave, fintirao volej udarac, a defanzivac je krenuo u crnogorsko oro, naletio je drugi štoper, on je loptu koja nije dohvatila travu primio lijevom nogom, opet je gurnuo kroz vazduh kao da će volej udarcem završiti akciju. Finta je bila toliko dobra da je i drugi defanzivac poskočio kao mlad momčić sa rukama visoko u vazduhu, a Eusebio da Silva Ferreira je vratio na desnu i bez spuštanja na zemlju proslijedio u mrežu. A rivalski golman je došao da mu čestita i da ga poljubi.

Eusebio je bio toliko vrijedan za Benfiku i Portugal da nije mogao da napusti svoju zemlju. Kada je Inter sakupio 3 miliona dolara, a njegova supruga potpisala ugovor jer je bila na odmoru u Italiji, diktator Salazar, spriječio je taj transfer zakonskim aktom. Iako je mogao da zaradi za mjesec dana, to što je zaradio u Lisabonu za tri godine, nikad mu nije zamjerio. Bio je ponosan što ga njegova zemlja toliko cijeni.

Crni Panter, Crni Biser, imao je sve što je potrebno da se postane veliki sportista, trčao je 100 metara za 11 sekundi, a sa 18 godina savladao je sve portugalske juniorske šampione na 100, 200 i 400 metara. Imao je tijelo ratnika, koje je mnogo toga podnosilo, a jednom prilikom i navijači Mančester Junajteda negodovali su što Stajls i kompanija nanose teže tjelesne povrede majstoru koji ni porpijeko nije pogledao sudiju. Zvuči poznato. Ne?!

Kada je igrao veliko finale Kupa Šampiona, protiv Reala i svog fudbalskog idola Afreda Di Stefana, obraćao se saigračima sa senjor, gospodine, jer je bio najmlađi u ekipi. Pogodio je dva puta u veličanstvenoj pobjedi od 5:3, a Di Stefanov dres je po završetku meča sakrio u šorts da mu ga neko iz prezadovoljne armije navijača Benfike, ne bi pocijepao ili oteo.

Postigao je devet golova za Portugal na SP u Engleskoj, od toga četiri je proslijedio Koreji. U polufinalu sa Englezima, imao je priliku da odvede svoj tim na korak od trona. Engleski golman je odbranio udarac, a na zaprepašćenje svih Eusebio je Gordonu Benksu čestitao na odbrani. Utakmicu je završio u suzama, a iako je cijela nacija plakala kada je Portugal na domaćem terenu izgubio finale EP sa Grcima upravo taj meč na Ostrvu, ostaće upamćen kao Jogo das Lágrimas, Utakmica Suza.

Eusebio je bio poseban, voljen svuda, obožavan, čovjek bez neprijatelja, čovjek koji se odupirao taštini, pobijedio sujetu, razbijao mitove o sebi, koji su servirali znani i neznani. On je bio prvi fudbaler koji se nije radovao pogotku kada njegova ekipa gubi, već bi otišao po nju u mrežu i sprintom se uputio ka centru. Čovjek sa vatrom u očima, čovjek sa velikim srcem, zbog kojeg je Portugal zastao. Tri dana žalosti uz zastave na pola koplja, čovjeku za primjer.

Kad govorimo o fudbalu, vjerujem da razmišljamo isto, beskrajno je zabavan i interesantan, uzbudljiv, tjera nas na ispoljavanje viška emocija. Volimo različite boje, ličnosti, majstorije, ali ono što nas najviše veže za fudbal je neizvjesnost oko konačnog ishoda, oko toga ko će pobijediti, postići gol, ona magija koja donese mogućnost da i moderni Robin Hud sa šupljim džepovima otme neku titulu petro-gasnim fudbalskim magnatima. Uostalom, da je u fudbalu sve tako jednostavno, zar bi pogađanje rezultata fudbalskih utakmica bilo tako očaravajuće?

Godinama je Bundesliga bila sinonim za neizvjesnost. Iako su momci iz Bavarske, sve radili da svom Bajernu omoguće dominaciju, uvijek bi se našao neki Šalke, Volfsburg, Štutgart, Verder koji bi pokvario već viđenu zabavu, vrijednu Oktoberfesta u maju. Godinama je u Minhenu stvarana imperija, fudbalska i finansijska, koja je oko sebe okupljala ono najbolje što Njemačka nudi. Balak, Elber, Pizaro, Klose, Podolski, Gomez, Nojer, Gece, samo su neki od igrača koji nijesu mogli da odbiju poziv Henesa, Bekenbauera, Adidasa, Alijanc Arene.

Iako su pojedini igrači u svojim klubovima bili tretirani kao mala božanstva, ugovori su isticali, klauzule u istima su ispunjavane, novac zarađen zahvaljujući fenomenalnoj strategiji, gdje i parking mjesto popunjava značajno mjesto u budžetu, trošen je na najfiniji skup igrača koji su fudbalsko ime i prezime izgradili u zemlji koja ima 27 miliona aktivnih sportista.

Navijači Bajerna do prije nekoliko godina žalili su se na moć i uticaj novca Romana Abramoviča, planetarni uticaj Mančester Junajteda braće Glejzer ili raskalašne navike šeika koji vodi Mančester Siti, a sada moraju da se brane jer su ušli u zonu monopola, čak i fudbalske hegemonije. Poslednji primjer transfera Roberta Levandovskog koji će u narednih pet sezona po ugovoru biti član Bajerna uz godišnju platu od 11 miliona eura i bez centa nadoknade Borusiji iz Dortmunda, razbiće iluziju da se u Bundesligi može desiti bilo kakvo iznenađenje o konačnom pobjedniku u narednih nekoliko sezona.

Već osvajači Lige Šampiona, već šampioni Njemačke, osvajači kupa Njemačke, super kupa Evrope i konačno titule za najbolji klub svijeta za 2013. godinu, sastav koji na klupi ima vjerovatno najboljeg trenera na svijetu, drugu godinu zaredom uspijeva da od najvećeg konkurenta preuzme njihovog najboljeg igrača. Geceovim stopama na ljeto će i Levandovski, što kod mene, bez obzira što izuzetno poštujem tradiciju i istoriju ovog fenomenalnog kluba, ostavlja sasvim dovoljno razloga da na mečeve Bundeslige gledam potpuno drugačije.

Iako je finansijsko maltretiranje u fudbalu postalo više nego jasno i raznovrsno, stepen neizvjesnosti oko konačnog pobjednika u šampionatima morao bi da postoji. Ako se nastavi ovim trendom, nacionalna prvenstva biće samo lagano zagrijavanje za najmoćnije koji će se isključivo trošiti u Ligi Šampiona. Vikendi će biti užasno dosadni, fanatični ljubitelji ove igre izgubiće interesovanje, jer nestaće i rivalstva koja održavaju budnim navijačku zajednicu.

Sport počinje malo da mi ide na živce, a svi učesnici u igri počinju da mi izgledaju kao prevaranti. Neko kao mali, neko kao veliki, kako se ulozi dižu, tako i raste svijest o pogrešnom poimanju igre. Još da dokučim ko griješi, ja ili oni i biće sve u redu. Jer, nikako mi ne ide u glavu da cilj opravdava sredstvo i nikako ne mogu da zamislim da treba da odglumim penal, da odglumim povredu, da bi donio ekipi pobjedu. Nikako da shvatim zašto treneri uvijek imaju alibi, redom izlizan i po navici pogrešan, kao da je sramota reći da je tim igrao loše. Ili da je rival bio bolji ili da je tamo neki trener bio pametniji u datom trenutku. Kriviti sudije, uslove za igru, manjak gledalaca, boju dresova, izdušenu loptu, lošu ishranu, izgleda tako skupštinski predvidljivo.

Ima nešto magično, mitski, u pogledu Jovanke Radičević, kada jurne sa krila, iz rukometnog minusa, pa ‘’mučki’’ lobuje nemoćnu rivalku, pritom se baci na parket ili neki od ovih modernih materijala što ih mi još parketom zovemo. ‘’Joka’’ se ustane, pa izbaci ono što su neki gledali davno na Vučjem Dolu, Fundini, na svakom mjestu gdje je trebalo ‘’izginuti’’ na ovaj ili onaj način. Izbaci iz sebe osjećaj olakšanja što je uradila pravi potez, podigne svoje, ‘’omete’’ pod sa rivalkama, psihički, utre put novoj nadi za nove ‘’radne’’ pobjede. Sve to, sa dvije ruke u vazduhu i dva oka u glavi.

Taj uzvišeni oblik fanatizma, bez namjere da glorifikujem istoriju i pravim poređenja sa onim što je nekad bilo i sa onim što sada gledamo, vjerovatno je bio inspiracija Lubarde, inspiracija svih putnika namjernika koji su kročili ovom zemljom i ispisali najljepše redove o nama, pritom ne znajući šta mi mislimo jedni o drugima. Njima, a ne nama, bilo je svejedno, jer su imali uvijek svoje mišljenje, pravo da od onog što vide naprave makar za sebe priču. A od takve storije, išle su samo ljepše i bolje.

Kod nas, to je nekako sve drugačije. Jednom, samo jednom, ne napravi to što se od tebe očekuje, ‘’počiste’’ te, kao da te nikad nije bilo. Kao da je memorija kraća i od fitilja, pa se negdje zaprškalo srebro sa Olimpijade, zlato sa Evropskog, trofej Lige Šampiona. Nevjerovatna vještina Crnogoraca i Crnogorki je da ne vjeruju u svoje, pa se u Dragana Adžića, njegovu stručnost, spisak sumnja i nakon toliko godina. Sad je najbolje doba za sumnjičave i nevjerne, neka izbace svoje adute, jer vjerujem da će ubrzo opet doći na naše, pa će se neki trofej veličati, neka medalja slaviti.

Ako se uzme u obzir ambijent i dešavanja iz prethodnih godina, sasvim je logično i prije svega sportski očekivano da se do određenog cilja i ne dođe. Nakon što smo iz nekoliko puta prebacili zakone sportske realnosti, lagano, u troskoku, bilo je vrijeme da se spustimo do donje granice mogućnosti. Jednostavne, jasne brojke, govore o malom igračkom fondu, koji više nije na jednom mjestu, u Budućnosti, već rasut i razapet.

Sve trijumfalne kapije, nijesu nam otvarali rukometni Ronaldo ili Mesi, mada nije da ih nijesmo imali u našim redovima, nego želja, volja, ambicija, posvećenost i onaj fanatizam sa početka ovog teksta. Uz malo prave mudrosti, dobre taktike, da zasolimo rivalkama, uspijevali da budemo veći nego što jesmo. Sada, kada treba dići glavu nakon poraza, biti savršeno rame za plakanje curama koje su nam donijele više nego je potrebno da budemo srećni, opet smo mali, niski i beskorisni. Zaglavljujemo se u moru fatalizma, vjerujemo u nepromjenljivost onoga što sudbina nudi. Ne, nijesu krive ni sudije, ni loša sreća, ni nestručnost ili manjak kvaliteta. Valjda imamo pravo na to da nas nekad pobijedi bolji.

Vi, kojima TV u bilo kakvom obliku, bilo koje marke, onako ogroman kao da ste zakupili bioskop. stoji na zidu u dnevnoj sobi, jeste li se nekada uvrijedili, kad Vam kažu, dobar dan, poštovani/uvaženi gledaoci pored malih ekrana?! Nijeste, odlično. Jer život Vam prolazi, a ne samo vama nego i onima pored malih ekrana, nafilovan frazama koje se čine prikladne i sasvim logične, a predstavljaju samo kupovinu tv vremena.

Naravno, potrebno je da se suočimo sa prošlošću da bi se okrenuli ka budućnosti, da bi uopšte mogli da se dotaknemo ove teme. Za tu vrstu spektakla, traži se uvijek karta više, a ostaje da se vidi koliko ćemo biti uspješni u borbi na sredini terena. Obzirom da je lopta okrugla, uvijek pobjeđuju srećniji.

Kada primite gol u najgorem trenutku, a to je uvijek kada primite gol, obavezno padnete psihički, što je savršen alibi za većinu trenera sa ovih prostora. Iako nas očekuje, napeta, prava prvenstvena utakmica, mi smo ovdje nijesmo došli izgubimo, odnosno došli smo da igramo. A nakon utakmice, najlakše je reći, mi smo igrali, a rezultat je bio u drugom planu.

Igraćemo disciplinovano, tvrdo, pokazaćemo karakter, pokušaćemo da iskoristimo svoje šanse, sigurno ljepše zvuči nego, igraćemo bunker, nećemo prelaziti centar igrališta, probaćemo da ih iznenadimo poslije prekida sa 40 metara. Kako god bilo, pobjedi se sigurno u zube ne gleda, pogotovo u situaciji kada smo propustili niz stoprocentnih šansi, koje bi po tome trebalo da budu golovi, je li, odnosno, dali smo 120 odsto od sovjih mogućnosti i došli do trijumfa. To vam je kao da je neko na mogućnosti dodao i PDV.

Najbolje od svega je što je neko ''zapalio publiku'', pa se ta ''vijest poput bombe'', proširila regionom, pa je se podigla ''medijska bura''. Po dobro nezvaničnim, ali informisanim izvorima, institucije dobro rade svoj posao, uz osmjehe najmlađih sugrađana za prvi dan škole. Moja malenkost smatra takođe da je naš proslavljeni sportista bio odličan u porazu svoje ekipe, a naše bronze i srebra uvijek sijaju kao zlato.

I tako je nekada davno, nadahnuti pojedinac pod pritiskom da sastavi tekst od određenog broja riječi ili kupujući vrijeme u tv programu, pokušao da bude sladunjav i da pogodi. Iako nije bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, očigledno da je potrefio metu. I tako danas, svi mi papagajišemo na iste teme, napadajući ih istim rečnikom. Uživamo u sadašnjem trenutku, jer sve se dešava sa razlogom, jer ko zna zašto je to dobro, a uz to ne krijemo zadovoljstvo učinjenim. Uoči najluđe noći zato se nadam da nećete stati na na ludi kamen izgovorivši sudbonosno "da" i zaploviti u bračne vode. Može i drugačije. Ide Nova Godina, volimo se, biće velika svadba. Nije uopšte teško. Ni ružno, naprotiv.