Umjesto Srećna Nova Godina
Sport počinje
malo da mi ide na živce, a svi učesnici u igri počinju da mi izgledaju
kao prevaranti. Neko kao mali, neko kao veliki, kako se ulozi dižu, tako
i raste svijest o pogrešnom poimanju igre. Još da dokučim ko griješi,
ja ili oni i biće sve u redu. Jer, nikako mi ne ide u glavu da cilj
opravdava sredstvo i nikako ne mogu da zamislim da treba da odglumim
penal, da odglumim povredu, da bi donio ekipi pobjedu. Nikako da shvatim
zašto treneri uvijek imaju alibi, redom izlizan i po navici pogrešan,
kao da je sramota reći da je tim igrao loše. Ili da je rival bio bolji
ili da je tamo neki trener bio pametniji u datom trenutku. Kriviti
sudije, uslove za igru, manjak gledalaca, boju dresova, izdušenu loptu,
lošu ishranu, izgleda tako skupštinski predvidljivo.
U poslednjih 20 godina mnogo toga se oko nas
promijenilo, barem stičem utisak, sport definitivno. Da se razumijemo,
nikada u sportu nije bilo romantike previše, niti u životu, a termin
stara dobra vremena, ne pije vodu. Uvijek je bilo pobjednika i
gubitnika. Onih koji su uspjeli i onih koji su pogrešno vodili svoje
karijere. Nije bilo loše ni da ste član partije, ako znate na šta
mislim, a znate. Uvijek su treneri, selektori, imali nekoliko svojih
igrača, nekoliko pogodnih i nekoliko podobnih. Nije to baš tako
neshvatljivo i neobično, samo treba to prihvatiti kao realnost, nigdje
ne piše da trebaju da igraju najbolji, već oni selektirani.
Ipak, nekako je bilo lepršavije, opuštenije,
takmičari su izgledali kao ljudi sa kojima i mi obični smrtnici možemo
da se nadmećemo, družimo, pričamo. Tu i tamo neki biceps, visinom ili
težinom dominantan lik koji bi nam poručivao preko ekrana da ipak nije
sve tako lako i prijemčivao kao što izgledao. I naravno, ta priča da su
pripreme trajale mjesecima i da su morali da treniraju po deset sati
dnevno da bi došli do Olimpijskih igara. I mi smo im vjerovali, naravno.
Danas, svaki naš dragi sportista, pa i šahista,
najbolji u mjesnoj zajednici, ide u teretanu nekoliko sati, radi na
oblikovanju duha i uma, a pogotovo tijela. Sa onih ekrana koji su u
međuvremenu postali veći vrište mišići na sve strane, a ne zna se ko
više čeka kraj utakmice, razmjenu dresova, zaljubljene žene ili muškarci
skloni upoređivanju mišične mase i definicije. Postavljaju se video
klipovi gdje se vidi kako se naporno trenira, izgara i troši energija u
nadi da će se dostići savršenstvo.
Onda dođe taj momenat kada tog fanatičnog,
utreniranog sportistu gledamo kako se nadmeće sa sličnim takvim. I sve
onda puca od duela, od trke, zalaganja. I sve je super 15 minuta. A onda
počinju da se prenemažu, glume žrtve, padaju kao da su neuhranjeni,
slabi i iznemogli, sve da bi iznudili dobro za sebe, loše za rivala.
Kreće teatar frustracija, pritisaka, ispoljavanje manije gonjenja.
Toliko su se pojedini izvještili u padanju, da tek nakon tri usporena
snimka sa tri različite kamere možete shvatiti koliko su perfidni i
podli njihovi pokušaji da se iznudi kazneni udarac. Sa glumom u
pozorište prijatelji sporta, sa jasnim redom floskula, pravo u politiku,
dragi treneri. Malo iskrenosti uz poneko izvini bili bi sasvim dovoljni
za lijep početak nove godine.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
