Vlado Wall-E Perović

Imam nekoliko bitnih stvari da ti poručim, osim onog patetičnog preko telefona što ti pjevam svake godine u isto vrijeme, a na koje su me navukla neka đeca iz hora. ‘’Uskliknimo s’ ljubavlju’’ krenem ja da pjevam, pa makar i sa telefona, ti me pošalješ u pičku materinu i ja znam da se još uvijek volimo iako sam ja usrao dosta toga. Liše žene i djeteta ne vidim da sam išta i pogodio. Džaba si ti držao besjede o životu, prijateljima, porodici, rođacima, učenju, vaspitanju, poštovanju… Iako si mi I praktično pokazivao da kroz svijet moraš da gledaš sa visine, da nas ne bi povukli u masu, evo priznajem, uspjeli su. Nijesam slušao šta si pričao, sa 12 godina, već sam razmišljao samo kako da pobjegnem napolje, da trčim za loptom, sa 16 godina sam razmišljao kako ćeš ti izači napolje da bih ja slušao muziku koju ja hoću, a kad se ti vratiš kako ću da trčim za loptom napolje i da gledam žene koje prolaze pored parka sa društvom. Sa 18 godina, mislio sam da sam upisao pogrešan fakultet, zbog tebe, a fakultet je bio pravi, a ja pogrešan, pa sam sa 22 godine mislio da je jako dobro da odem od kuće i da živim sam i da uvijek znam bolje. Kakav magarac. Umjesto da učim na tvojim greškama, kojih nije bilo malo, ali si bio jači od njih, ja sam gurao magareću, trpeću filozofiju da se greške moraju dešavati i da je sasvim normalan proces, da svako svoje gršeke mora da otrpi i da se na njima izgrađuje. Nemojte to da radite. Ni sebi, ni svojim roditeljima, to je dvostruko mučno za njih. Vaskoliki univerzum je posložio tako stvari, da iako ne razmišljate isto u različitom dobu, neke stvari morate da usvojite. Slušajte svoje roditelje, đeco, oni pokušavaju svoj život da učine lakšim tako što će sve svoje znanje prenijeti na vas. Za to je dovoljno nekoliko minuta dobre koncentracije dnevno. Poštujte svoje roditelje, od prvog do poslednjeg minuta, jer jedino tako možete da doživite i da neko poštuje vas. Dragi tata, priznajem zajebao sam, zajebao sam se mnogo jer nijesam bio na nivou, ali ostaje mi malo vremena da probam da promijenim utisak. Draga mama, sad ću da te nazovem, da otpjevam tati, što se otpjevati mora, jer iako ne vjerujem u svece, ipak imam mog Savu. Stari, srećan ti 61. rođendan. Čuvaj mi majku, njoj sam roman dužan da napišem. A i hoću, ima vremena do 10.avgusta.

Ako mene pitate, glavna vijest vezana za predstojeće Zimske Olimpijske igre u Sočiju, nije pronevjerenih, navodno, zbog korupcije, 18 milijardi dolara, nego plasman, još jedan, bob ekipe sa Jamajke. Ko god je gledao, Cool Runnings, ili kako je neslavno prevedeno ''Hladne trkače'', znaće zašto to govorim.

Kad kažete ili pomislite Jamajka, vjerovatno bi vam Usain Bolt, Bob Marli, lijepe žene, lagano razvučeni osmjesi i mutne, vodnjikave oči, prvo razmrdale misli. Samo istinskim filmofilima i ozbiljnim ljubiteljima sporta kroz glavu bi prošla misao da se Dizni nekad pozvao na priču o bob timu sa Jamajke koji je još u Kalgariju 1988. učestvovao na ZOI.

Anomalija je bilo na sve strane, kako na filmu tako i na predstavljanju ekipa, jer niti se Dizni ranije bavio pričama o gubitnicima koji su to ostali, niti je neko sa Jamajke bio spreman da se smrzava tokom sportskog nadmetanja. Stanje uma to im ne dozvoljava, razigrani DNK koji giba kukovima, čini se nepredviđen za sve minuse gospodina Celzijusa.

Kalgari je tada, sve do nekoliko krivina prije kraja, uživao u dogodovštinama čudnog bob kvarteta, koji se, ipak, na ledenoj stazi, pretumbao kao želudac po crnogorskim putevima. Rijetko se dešavalo ranije da se storije bez hepienda veličaju na filmu, ali ova je imala nešto posebno, savršenu emociju, ljude sa greškom, iz naroda, neobične u svojoj običnosti, bez supermoći, iz komšiluka, koji su zajednički, uz ogromni entuzijazam, uspjeli da ostvare nepojmljivo.

Upravo ta emocija, šmekerski uvijena u živopisne misli vezane za Jamajku, donijela nam je 26 godina kasnije, još jedno podsjećanje, da se mnogo toga može kad se hoće. Vinston Vat, sada ima 47 godina, ali se zajedno sa Marvinom Diksonom, izborio za ZOI u Sočiju. Nakon nezgoda koje su pratile četverac, uz silne troškove, odlučio se za jeftiniju varijantu. Uostalom, sam je plaćao sve, mogao je da bira na koji način će se predstaviti svijetu.

On je već tri puta bio na ZOI (1994, 1998, 2002), ali nakon što mu je dosadila penzija smatrao je da u njegovim junačkim grudima ima mjesta i za makar još dva pokušaja, jer mu je Rusija samo odskočna stanica za dobar rezulat u Koreji četiri godine kasnije. Kad imate jaku čuku, što bi rekli tinejdžeri, onda se vjerovatno otvaraju svi prozori percepcije.

Ali, kada sve izgleda kao misija sa uspješnim krajem, ovaj sportista umjesto da razmišlja o krizi srednjih godina, više vremena posvećuje stanju na žiro računu. Za sam odlazak u Rusiju i takmičenje potrebno mu je oko 80 000 dolara, što je npr. za meraklije tipa Usaina Bolta, dva dana lagane zabave na Ibici ili u trening kampu Mančester Junajteda. Biće novca, ubijeđen je Vat, jer kaže on, vidi se da ovo ne radim zbog novca. Sjetiće se neko. Da.

Bez želje da upoređujem stanje u sportu, na Jamajci i u našoj divnoj domovini, ne vidim način da se uskoro na tako velikoj sceni, pojavi i naš respektabilan i promrznut takmičar. Bob tim Jamajke je stigao i do 14-te pozicije, čisto da se zna. Ne uvrijedite se, ali uslova nema, ali niko ih i ne stvara. Nema veze, zato postoje snovi, zato se ponekad i ostvaruju. Bez da ubodete želju, kad prevrnete ćikaru.

Jednom je neki fudbalski radnik, slava mu i milost, progovorio jednu od većih budalaština koje se vežu za fudbalski svijet i pritom ušao u istoriju, jer lakše je promijeniti trenera nego 20 igrača, zar ne. Ta mudrolija, odjednom, postaje surova realnost, a treneri postaju žrtve preambicioznih i nerealnih predsjednika, direktora, sportskih direktora, navijačkih grupa, razmaženih i preplaćenih zvijezda.

Tako su treneri postali oni sa uvijek spremnim koferima, oni koji su krivi za loše rezultate, oni koji planove ne sprovode do kraja niti imaju pravo da upere prst u nekog za loše rezultate, osim sudije i povrede. Trener nema više pravo ni da traži pojačanja niti da kritikuje one koji su izvršioci njegovih zamisli na terenu, jer uvijek je neko od njih sa mnogo većom podrškom u klubu od njega.

Trener je postao kolateralna šteta za slučaj da nešto ne krene kako treba, jer svi su ostali odradili svoj posao kako valja i treba, osim naravno, trenera. Predsjednik, direktor, obezbjedio je novac, sportski direktor, uvijek pronađe prava pojačanja na ogromnom tržištu, a trener eto nije uspio da sve to uklopi u homogenu cjelinu, da stvori pozitivnu atmosferu u svlačionici, da natjera fudbalere da trče.

Trener je samo naziv, dodatak, zadužen za postavljanje čunjeva, gledanje na štopericu, ko zakazuje trening i prvi dolazi na njega. Za primjer. Iako je sigurno, da ne postoji trener koji nije najzaslužniji za uspjeh tima, niti ima igrača koji je sam doprinio da neki fudbalski kolektiv dođe do pobjedničkog trona. Iako je sigurno da, zvao se ti Maradona, Pele, Mesi, Ronaldo, Kristijano, Marko, Janko, ne možeš sam, pogotovo bez onog pravog što ispiše 11 onih koji treba da istrče i predstavljaju određeni klub ili zemlju.

Pravi je ključna riječ za poslednju rečenicu, jer su treneri postali svjesni da su potrošna roba, lako zamjenjivi i skloni promjenama mjesta i agregatnog stanja. Postali su alavi na novac, spremni na sve vrste kompromisa i koncenzusa, čak i da prećute i obnevide, zarad uvećanog stanja na žiro računima. Čak i kada ih nego udari nogom po donjem dijelu leđa i odstrani sa klupe, progutaju i potpišu papir na kojem piše, obostrani raskid saradnje.

Kao u braku, kad postoje nepremostive razlike u pogledu ka budućnosti, tako i treneri, kao i uprave požele sreću jedni drugima iako u suštini u sebi proklinju dan kada su stavili prvi potpis na ugovor. Za razliku od tog, prvog, svečanog, koji je donio mnogo osmjeha, zagrljaja, nade i vjere, ovaj drugi, obavlja se u nekom magarećem ćošku. Ili čudnim, nikako gospodnjim putevima faksa, skenera i maila, jer nakon prekida saradnje nema gledanja u oči. 

Danas, teško je pronaći trenera, koji je uspio svuda i na svakom mjestu, bočni vjetrovi, egocentrične gazde i igrači, predsjednici saveza, učinili su svoje. Nekada, kao klinac, maštao sam da budem čovjek pored klupe, vizionar, mislilac, mudrac, alhemičar koji od mrljavih i musavih stvara ponosne nosioce medalja i trofeja. Danas, žao mi je što nijesam bio makar prosječan fudbaler, jer i oni izgleda znaju i pitaju se mnogo više... Da smijenim makar jednog trenera, ako ništa drugo...

Prethodni vikend za mene je bio uobičajena smješa sreće i tuge, radosti i samoće. Dok sam pokušao da hodam debelom, masnom linijom između realnosti i očekivanja, osvojio sam mnogo nagrada na temu, pokušaj. Od dobre ideje do loše realizacije dijeli vas uvijek neki novac i razuman sagovornik, spreman da sluša, posluša, učini. I u takvoj situaciji, malo je potrebno da se izrodi trenutak za pamćenje

Uvijek ću se sjećati dana kada sam razmišljao o novoj temi za tekst, marljivo švrljajući internetom, jer na televiziji teško pronalazim inspirativne ljude i priče ovih dana. Možda je do mene, ali ni dobar fudbal bez golova u meču Torino – Fiorentina, rutinske pobjede Napolija i Juventusa, crveni Matuzalema koji je masno dobacivao publici prilikom izmjene ili ringišpil emocija za prosječnog navijača Stouka i Liverpula nije na mene ostavio značajan utisak. Dana, nedjelje.

Sjećaću se i da je San Francisko izvadio mliječne zube Karolini, otprilike u istom periodu dok se moj potomak, na veliko zadovoljstvo moje gospođe i moje lično, oduševljavao akcijama Pepe Prase i drugara po blatnjavim baricama. Ali, dok sam rekao Robinjo i Baloteli, a navijači Milana zaokružavali dvojku na tiketima u moj zamagljeni televizor i život pod dioptrijom ušetao je Domeniko Berardi.

Ko? To bi bilo logično pitanje za sve, u nedjelju veče oko 21 sat, u trenutku kada je ovaj mladi napadač, uz malu pomoć prijatelja iz Sasuola i pomoćnog sudije, bacio Abijatija i društvo prvi put na koljena. Bi' mu malo, pa je sav raskošni talenat upotrijebio protiv imperije Silvija Berluskonija i njegovih žena i potomaka i u konačnom zbiru upisao čak 4 (četiri) gola.

Berardi? Je li rekao Berardi? Već nakon tri gola u prvom poluvremenu, svaki sportski novinar imao je zadatak da se isprsi kod urednika sa nekoliko jako bitnih podataka o njemu. Već četvrti na samom početku drugog dijela, vodio ga je na naslovne strane i vijesti dana. Društvene mreže eksplodirale su u potrazi za informacijom o dečku koji pobija svaku tezu da su rad, red i disciplina osnovni za ostvarivanje cilja.

Kažu, do svoje 16 godine nije igrao organizovani fudbal, termin koji bi trebalo da znači da nije bio redovan u mlađim kategorijama Kozence, iako je u jednom periodu bio registrovan kao njihov igrač. Upravo tada, na jednoj utakmici mini fudbala, zapazio ga je skaut Sasuola, sasvim slučajno, jer je bio u posjeti bratu koji je studirao na drugom kraju Italije. Pa ajde, falio im je jedan za fudbal. Sa novim klubom, ostvario je plasman u Seriju A, a stigao je da postane najbolji strijelac ekipe i da se u poslednjem kolu razračuna sa rivalom, koji je želio da mu isproba živce. Kazna, crveni karton, tri utakmice suspenzije na startu nove sezone, pa je malo i zakasnio da se predstavi evropskoj javnosti. 

U međuvremenu, stigao je i da postane igrač u suvlasništvu Sasuola i Juventusa, a svako poređenje sa Balotelijem počelo je u trenutku kada je prespavao prozivku za U19 tim Italije. Kažnjen je sa devet mjeseci nepozivanja u plavi tabor. Igrač je sa najviše izborenih penala u prvoj ligi Italije, sve ih je smjestio u gol, što je drugo poređenje sa Super Mariom, tako mlad, a tako rutinski, hladnokrvno, izvodi najstrožu kaznu.

Najvažnije od svega, Berardi je dokaz da kvalitet dođe po svoje, u centar pažnje, bez obzira koliko daljim putem se ide, koliko prepreka na putu postoji. Berardi je dokaz da smo svi mi talentovani za nešto, ako to nešto pronađemo na vrijeme i prezentujemo ga pravim ljudima. On je nažalost i dokaz da je biti pravi, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, bitniji od savršene lijeve noge, laganog trka, razumijevanja igre i inspiracije. On je nažalost i dokaz da tamo negdje napolju, van naših zidova, ima toliko pravih koje još nijesmo pronašli.

Umro je Eusébio da Silva Ferreira, u Portugalu poznat kao O Rei, Kralj, što je u principu svaki treći Crnogorac, ako već nije brat ili legenda. Srčani udar zaustavio je čovjeka koji je iako rođen u Mozambiku, proslavio Portugal. Eusébio je osvojio 11 titula prvaka sa Benfikom, postigao 638 golova u 614 utakmica za svoj klub. Po njegovoj želji, poslednju počast upravo je dobio na stadionu Benfike, stadionu svjetlosti, da Lužu. Najpoznatiji je Portugalac dvadesetog vijeka, najbolji strijelac svjetskog prvenstva i najskromniji fudbaler svih vremena.

Umro je Eusébio. Nije bilo igrača na svijetu o kojem se više pričalo, a da ga je manje ljudi gledalo. Vjerovatno je živio u pogrešno vrijeme, kada je Engleska bila svjetski prvak, a Pele dominantan. Kada su kopačke bile teže, lopta ličila na krpenjaču, kada se startovalo sa dvije noge, a defanzivci bili spremni da vas pošalju u urgentni ako krenete u maštovitiji dribling. Bilo je to i vrijeme kada se rivalima aplaudiralo kada postignu gol, a Eusebiju su protivnički golmani aplaudirali mnogo.

Čovjek koji je postigao 733 gola u 745 utakmica je jednom protiv Le Šo Du Fonda u Kupu Šampiona, podigao loptu sa trave, fintirao volej udarac, a defanzivac je krenuo u crnogorsko oro, naletio je drugi štoper, on je loptu koja nije dohvatila travu primio lijevom nogom, opet je gurnuo kroz vazduh kao da će volej udarcem završiti akciju. Finta je bila toliko dobra da je i drugi defanzivac poskočio kao mlad momčić sa rukama visoko u vazduhu, a Eusebio da Silva Ferreira je vratio na desnu i bez spuštanja na zemlju proslijedio u mrežu. A rivalski golman je došao da mu čestita i da ga poljubi.

Eusebio je bio toliko vrijedan za Benfiku i Portugal da nije mogao da napusti svoju zemlju. Kada je Inter sakupio 3 miliona dolara, a njegova supruga potpisala ugovor jer je bila na odmoru u Italiji, diktator Salazar, spriječio je taj transfer zakonskim aktom. Iako je mogao da zaradi za mjesec dana, to što je zaradio u Lisabonu za tri godine, nikad mu nije zamjerio. Bio je ponosan što ga njegova zemlja toliko cijeni.

Crni Panter, Crni Biser, imao je sve što je potrebno da se postane veliki sportista, trčao je 100 metara za 11 sekundi, a sa 18 godina savladao je sve portugalske juniorske šampione na 100, 200 i 400 metara. Imao je tijelo ratnika, koje je mnogo toga podnosilo, a jednom prilikom i navijači Mančester Junajteda negodovali su što Stajls i kompanija nanose teže tjelesne povrede majstoru koji ni porpijeko nije pogledao sudiju. Zvuči poznato. Ne?!

Kada je igrao veliko finale Kupa Šampiona, protiv Reala i svog fudbalskog idola Afreda Di Stefana, obraćao se saigračima sa senjor, gospodine, jer je bio najmlađi u ekipi. Pogodio je dva puta u veličanstvenoj pobjedi od 5:3, a Di Stefanov dres je po završetku meča sakrio u šorts da mu ga neko iz prezadovoljne armije navijača Benfike, ne bi pocijepao ili oteo.

Postigao je devet golova za Portugal na SP u Engleskoj, od toga četiri je proslijedio Koreji. U polufinalu sa Englezima, imao je priliku da odvede svoj tim na korak od trona. Engleski golman je odbranio udarac, a na zaprepašćenje svih Eusebio je Gordonu Benksu čestitao na odbrani. Utakmicu je završio u suzama, a iako je cijela nacija plakala kada je Portugal na domaćem terenu izgubio finale EP sa Grcima upravo taj meč na Ostrvu, ostaće upamćen kao Jogo das Lágrimas, Utakmica Suza.

Eusebio je bio poseban, voljen svuda, obožavan, čovjek bez neprijatelja, čovjek koji se odupirao taštini, pobijedio sujetu, razbijao mitove o sebi, koji su servirali znani i neznani. On je bio prvi fudbaler koji se nije radovao pogotku kada njegova ekipa gubi, već bi otišao po nju u mrežu i sprintom se uputio ka centru. Čovjek sa vatrom u očima, čovjek sa velikim srcem, zbog kojeg je Portugal zastao. Tri dana žalosti uz zastave na pola koplja, čovjeku za primjer.

Kad govorimo o fudbalu, vjerujem da razmišljamo isto, beskrajno je zabavan i interesantan, uzbudljiv, tjera nas na ispoljavanje viška emocija. Volimo različite boje, ličnosti, majstorije, ali ono što nas najviše veže za fudbal je neizvjesnost oko konačnog ishoda, oko toga ko će pobijediti, postići gol, ona magija koja donese mogućnost da i moderni Robin Hud sa šupljim džepovima otme neku titulu petro-gasnim fudbalskim magnatima. Uostalom, da je u fudbalu sve tako jednostavno, zar bi pogađanje rezultata fudbalskih utakmica bilo tako očaravajuće?

Godinama je Bundesliga bila sinonim za neizvjesnost. Iako su momci iz Bavarske, sve radili da svom Bajernu omoguće dominaciju, uvijek bi se našao neki Šalke, Volfsburg, Štutgart, Verder koji bi pokvario već viđenu zabavu, vrijednu Oktoberfesta u maju. Godinama je u Minhenu stvarana imperija, fudbalska i finansijska, koja je oko sebe okupljala ono najbolje što Njemačka nudi. Balak, Elber, Pizaro, Klose, Podolski, Gomez, Nojer, Gece, samo su neki od igrača koji nijesu mogli da odbiju poziv Henesa, Bekenbauera, Adidasa, Alijanc Arene.

Iako su pojedini igrači u svojim klubovima bili tretirani kao mala božanstva, ugovori su isticali, klauzule u istima su ispunjavane, novac zarađen zahvaljujući fenomenalnoj strategiji, gdje i parking mjesto popunjava značajno mjesto u budžetu, trošen je na najfiniji skup igrača koji su fudbalsko ime i prezime izgradili u zemlji koja ima 27 miliona aktivnih sportista.

Navijači Bajerna do prije nekoliko godina žalili su se na moć i uticaj novca Romana Abramoviča, planetarni uticaj Mančester Junajteda braće Glejzer ili raskalašne navike šeika koji vodi Mančester Siti, a sada moraju da se brane jer su ušli u zonu monopola, čak i fudbalske hegemonije. Poslednji primjer transfera Roberta Levandovskog koji će u narednih pet sezona po ugovoru biti član Bajerna uz godišnju platu od 11 miliona eura i bez centa nadoknade Borusiji iz Dortmunda, razbiće iluziju da se u Bundesligi može desiti bilo kakvo iznenađenje o konačnom pobjedniku u narednih nekoliko sezona.

Već osvajači Lige Šampiona, već šampioni Njemačke, osvajači kupa Njemačke, super kupa Evrope i konačno titule za najbolji klub svijeta za 2013. godinu, sastav koji na klupi ima vjerovatno najboljeg trenera na svijetu, drugu godinu zaredom uspijeva da od najvećeg konkurenta preuzme njihovog najboljeg igrača. Geceovim stopama na ljeto će i Levandovski, što kod mene, bez obzira što izuzetno poštujem tradiciju i istoriju ovog fenomenalnog kluba, ostavlja sasvim dovoljno razloga da na mečeve Bundeslige gledam potpuno drugačije.

Iako je finansijsko maltretiranje u fudbalu postalo više nego jasno i raznovrsno, stepen neizvjesnosti oko konačnog pobjednika u šampionatima morao bi da postoji. Ako se nastavi ovim trendom, nacionalna prvenstva biće samo lagano zagrijavanje za najmoćnije koji će se isključivo trošiti u Ligi Šampiona. Vikendi će biti užasno dosadni, fanatični ljubitelji ove igre izgubiće interesovanje, jer nestaće i rivalstva koja održavaju budnim navijačku zajednicu.

Sport počinje malo da mi ide na živce, a svi učesnici u igri počinju da mi izgledaju kao prevaranti. Neko kao mali, neko kao veliki, kako se ulozi dižu, tako i raste svijest o pogrešnom poimanju igre. Još da dokučim ko griješi, ja ili oni i biće sve u redu. Jer, nikako mi ne ide u glavu da cilj opravdava sredstvo i nikako ne mogu da zamislim da treba da odglumim penal, da odglumim povredu, da bi donio ekipi pobjedu. Nikako da shvatim zašto treneri uvijek imaju alibi, redom izlizan i po navici pogrešan, kao da je sramota reći da je tim igrao loše. Ili da je rival bio bolji ili da je tamo neki trener bio pametniji u datom trenutku. Kriviti sudije, uslove za igru, manjak gledalaca, boju dresova, izdušenu loptu, lošu ishranu, izgleda tako skupštinski predvidljivo.