Vlado Wall-E Perović

Jednom je neki fudbalski radnik, slava mu i milost, progovorio jednu od većih budalaština koje se vežu za fudbalski svijet i pritom ušao u istoriju, jer lakše je promijeniti trenera nego 20 igrača, zar ne. Ta mudrolija, odjednom, postaje surova realnost, a treneri postaju žrtve preambicioznih i nerealnih predsjednika, direktora, sportskih direktora, navijačkih grupa, razmaženih i preplaćenih zvijezda.

Tako su treneri postali oni sa uvijek spremnim koferima, oni koji su krivi za loše rezultate, oni koji planove ne sprovode do kraja niti imaju pravo da upere prst u nekog za loše rezultate, osim sudije i povrede. Trener nema više pravo ni da traži pojačanja niti da kritikuje one koji su izvršioci njegovih zamisli na terenu, jer uvijek je neko od njih sa mnogo većom podrškom u klubu od njega.

Trener je postao kolateralna šteta za slučaj da nešto ne krene kako treba, jer svi su ostali odradili svoj posao kako valja i treba, osim naravno, trenera. Predsjednik, direktor, obezbjedio je novac, sportski direktor, uvijek pronađe prava pojačanja na ogromnom tržištu, a trener eto nije uspio da sve to uklopi u homogenu cjelinu, da stvori pozitivnu atmosferu u svlačionici, da natjera fudbalere da trče.

Trener je samo naziv, dodatak, zadužen za postavljanje čunjeva, gledanje na štopericu, ko zakazuje trening i prvi dolazi na njega. Za primjer. Iako je sigurno, da ne postoji trener koji nije najzaslužniji za uspjeh tima, niti ima igrača koji je sam doprinio da neki fudbalski kolektiv dođe do pobjedničkog trona. Iako je sigurno da, zvao se ti Maradona, Pele, Mesi, Ronaldo, Kristijano, Marko, Janko, ne možeš sam, pogotovo bez onog pravog što ispiše 11 onih koji treba da istrče i predstavljaju određeni klub ili zemlju.

Pravi je ključna riječ za poslednju rečenicu, jer su treneri postali svjesni da su potrošna roba, lako zamjenjivi i skloni promjenama mjesta i agregatnog stanja. Postali su alavi na novac, spremni na sve vrste kompromisa i koncenzusa, čak i da prećute i obnevide, zarad uvećanog stanja na žiro računima. Čak i kada ih nego udari nogom po donjem dijelu leđa i odstrani sa klupe, progutaju i potpišu papir na kojem piše, obostrani raskid saradnje.

Kao u braku, kad postoje nepremostive razlike u pogledu ka budućnosti, tako i treneri, kao i uprave požele sreću jedni drugima iako u suštini u sebi proklinju dan kada su stavili prvi potpis na ugovor. Za razliku od tog, prvog, svečanog, koji je donio mnogo osmjeha, zagrljaja, nade i vjere, ovaj drugi, obavlja se u nekom magarećem ćošku. Ili čudnim, nikako gospodnjim putevima faksa, skenera i maila, jer nakon prekida saradnje nema gledanja u oči.