Eusébio da Silva Ferreira
Umro je Eusébio da Silva Ferreira, u Portugalu poznat kao O Rei, Kralj, što je u principu svaki treći Crnogorac, ako već nije brat ili legenda. Srčani udar zaustavio je čovjeka koji je iako rođen u Mozambiku, proslavio Portugal. Eusébio je osvojio 11 titula prvaka sa Benfikom, postigao 638 golova u 614 utakmica za svoj klub. Po njegovoj želji, poslednju počast upravo je dobio na stadionu Benfike, stadionu svjetlosti, da Lužu. Najpoznatiji je Portugalac dvadesetog vijeka, najbolji strijelac svjetskog prvenstva i najskromniji fudbaler svih vremena.
Umro je Eusébio. Nije bilo igrača na svijetu o kojem se više pričalo, a da ga je manje ljudi gledalo. Vjerovatno je živio u pogrešno vrijeme, kada je Engleska bila svjetski prvak, a Pele dominantan. Kada su kopačke bile teže, lopta ličila na krpenjaču, kada se startovalo sa dvije noge, a defanzivci bili spremni da vas pošalju u urgentni ako krenete u maštovitiji dribling. Bilo je to i vrijeme kada se rivalima aplaudiralo kada postignu gol, a Eusebiju su protivnički golmani aplaudirali mnogo.
Čovjek koji je postigao 733 gola u 745 utakmica je jednom protiv Le Šo Du Fonda u Kupu Šampiona, podigao loptu sa trave, fintirao volej udarac, a defanzivac je krenuo u crnogorsko oro, naletio je drugi štoper, on je loptu koja nije dohvatila travu primio lijevom nogom, opet je gurnuo kroz vazduh kao da će volej udarcem završiti akciju. Finta je bila toliko dobra da je i drugi defanzivac poskočio kao mlad momčić sa rukama visoko u vazduhu, a Eusebio da Silva Ferreira je vratio na desnu i bez spuštanja na zemlju proslijedio u mrežu. A rivalski golman je došao da mu čestita i da ga poljubi.
Eusebio je bio toliko vrijedan za Benfiku i Portugal da nije mogao da napusti svoju zemlju. Kada je Inter sakupio 3 miliona dolara, a njegova supruga potpisala ugovor jer je bila na odmoru u Italiji, diktator Salazar, spriječio je taj transfer zakonskim aktom. Iako je mogao da zaradi za mjesec dana, to što je zaradio u Lisabonu za tri godine, nikad mu nije zamjerio. Bio je ponosan što ga njegova zemlja toliko cijeni.
Crni Panter, Crni Biser, imao je sve što je potrebno da se postane veliki sportista, trčao je 100 metara za 11 sekundi, a sa 18 godina savladao je sve portugalske juniorske šampione na 100, 200 i 400 metara. Imao je tijelo ratnika, koje je mnogo toga podnosilo, a jednom prilikom i navijači Mančester Junajteda negodovali su što Stajls i kompanija nanose teže tjelesne povrede majstoru koji ni porpijeko nije pogledao sudiju. Zvuči poznato. Ne?!
Kada je igrao veliko finale Kupa Šampiona, protiv Reala i svog fudbalskog idola Afreda Di Stefana, obraćao se saigračima sa senjor, gospodine, jer je bio najmlađi u ekipi. Pogodio je dva puta u veličanstvenoj pobjedi od 5:3, a Di Stefanov dres je po završetku meča sakrio u šorts da mu ga neko iz prezadovoljne armije navijača Benfike, ne bi pocijepao ili oteo.
Postigao je devet golova za Portugal na SP u Engleskoj, od toga četiri je proslijedio Koreji. U polufinalu sa Englezima, imao je priliku da odvede svoj tim na korak od trona. Engleski golman je odbranio udarac, a na zaprepašćenje svih Eusebio je Gordonu Benksu čestitao na odbrani. Utakmicu je završio u suzama, a iako je cijela nacija plakala kada je Portugal na domaćem terenu izgubio finale EP sa Grcima upravo taj meč na Ostrvu, ostaće upamćen kao Jogo das Lágrimas, Utakmica Suza.
Eusebio je bio poseban, voljen svuda, obožavan, čovjek bez neprijatelja, čovjek koji se odupirao taštini, pobijedio sujetu, razbijao mitove o sebi, koji su servirali znani i neznani. On je bio prvi fudbaler koji se nije radovao pogotku kada njegova ekipa gubi, već bi otišao po nju u mrežu i sprintom se uputio ka centru. Čovjek sa vatrom u očima, čovjek sa velikim srcem, zbog kojeg je Portugal zastao. Tri dana žalosti uz zastave na pola koplja, čovjeku za primjer.
