Iz naftalina
Prethodni vikend za mene je bio uobičajena smješa sreće i tuge, radosti i samoće. Dok sam pokušao da hodam debelom, masnom linijom između realnosti i očekivanja, osvojio sam mnogo nagrada na temu, pokušaj. Od dobre ideje do loše realizacije dijeli vas uvijek neki novac i razuman sagovornik, spreman da sluša, posluša, učini. I u takvoj situaciji, malo je potrebno da se izrodi trenutak za pamćenje
Uvijek ću se sjećati dana kada sam razmišljao o novoj temi za tekst, marljivo švrljajući internetom, jer na televiziji teško pronalazim inspirativne ljude i priče ovih dana. Možda je do mene, ali ni dobar fudbal bez golova u meču Torino – Fiorentina, rutinske pobjede Napolija i Juventusa, crveni Matuzalema koji je masno dobacivao publici prilikom izmjene ili ringišpil emocija za prosječnog navijača Stouka i Liverpula nije na mene ostavio značajan utisak. Dana, nedjelje.
Sjećaću se i da je San Francisko izvadio mliječne zube Karolini, otprilike u istom periodu dok se moj potomak, na veliko zadovoljstvo moje gospođe i moje lično, oduševljavao akcijama Pepe Prase i drugara po blatnjavim baricama. Ali, dok sam rekao Robinjo i Baloteli, a navijači Milana zaokružavali dvojku na tiketima u moj zamagljeni televizor i život pod dioptrijom ušetao je Domeniko Berardi.
Ko? To bi bilo logično pitanje za sve, u nedjelju veče oko 21 sat, u trenutku kada je ovaj mladi napadač, uz malu pomoć prijatelja iz Sasuola i pomoćnog sudije, bacio Abijatija i društvo prvi put na koljena. Bi' mu malo, pa je sav raskošni talenat upotrijebio protiv imperije Silvija Berluskonija i njegovih žena i potomaka i u konačnom zbiru upisao čak 4 (četiri) gola.
Berardi? Je li rekao Berardi? Već nakon tri gola u prvom poluvremenu, svaki sportski novinar imao je zadatak da se isprsi kod urednika sa nekoliko jako bitnih podataka o njemu. Već četvrti na samom početku drugog dijela, vodio ga je na naslovne strane i vijesti dana. Društvene mreže eksplodirale su u potrazi za informacijom o dečku koji pobija svaku tezu da su rad, red i disciplina osnovni za ostvarivanje cilja.
Kažu, do svoje 16 godine nije igrao organizovani fudbal, termin koji bi trebalo da znači da nije bio redovan u mlađim kategorijama Kozence, iako je u jednom periodu bio registrovan kao njihov igrač. Upravo tada, na jednoj utakmici mini fudbala, zapazio ga je skaut Sasuola, sasvim slučajno, jer je bio u posjeti bratu koji je studirao na drugom kraju Italije. Pa ajde, falio im je jedan za fudbal. Sa novim klubom, ostvario je plasman u Seriju A, a stigao je da postane najbolji strijelac ekipe i da se u poslednjem kolu razračuna sa rivalom, koji je želio da mu isproba živce. Kazna, crveni karton, tri utakmice suspenzije na startu nove sezone, pa je malo i zakasnio da se predstavi evropskoj javnosti.
U međuvremenu, stigao je i da postane igrač u suvlasništvu Sasuola i Juventusa, a svako poređenje sa Balotelijem počelo je u trenutku kada je prespavao prozivku za U19 tim Italije. Kažnjen je sa devet mjeseci nepozivanja u plavi tabor. Igrač je sa najviše izborenih penala u prvoj ligi Italije, sve ih je smjestio u gol, što je drugo poređenje sa Super Mariom, tako mlad, a tako rutinski, hladnokrvno, izvodi najstrožu kaznu.
Najvažnije od svega, Berardi je dokaz da kvalitet dođe po svoje, u centar pažnje, bez obzira koliko daljim putem se ide, koliko prepreka na putu postoji. Berardi je dokaz da smo svi mi talentovani za nešto, ako to nešto pronađemo na vrijeme i prezentujemo ga pravim ljudima. On je nažalost i dokaz da je biti pravi, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, bitniji od savršene lijeve noge, laganog trka, razumijevanja igre i inspiracije. On je nažalost i dokaz da tamo negdje napolju, van naših zidova, ima toliko pravih koje još nijesmo pronašli.
