Vlado Wall-E Perović

Nema Stojanovića, Svitlice, Doknića. Nema veze. Nema Žarka Markovića i Melića. Nema veze. Nema Zorana Roganovića i Osmajića. Nema veze. Nema struje i vode na treninzima. Opet, nema veze. Nema novca za Mediteranske igre. Nema veze. Nema dnevnica. Nema ni plate za selektora pola godine. Nema veze. Liga broji 7 klubova. Nema veze. Najbolji juniori odoše da igraju za Katar. Ni to veze nema.

Mogao bih ovako do kraja stranice A4 formata, sa ubijeđenjem da sam opet nešto preskočio. Jer uspjesi crnogorskog muškog rukometa, plasman na svjetsko, pa sada i na evropsko prvenstvo nemaju veze sa realnom percepijom nekoga ko je pogledao par utakmica domaćeg šampionata ili utvrdio uspjehe naših rivala u kvalifikacijama za ova velika takmičenja. Kako je to samo plastično objasnio Petar Kapisoda na oproštaju, ''ova Njemačka je zvanično peta na svijetu, a bilo koju Njemačku je malo ko dobio dva puta u jednoj takmičarskoj sezoni.''

U sukobu sa svim mogućim poteškoćama izronile su i najveće priče crnogorskog sporta. Znam da ću nekoga preskočiti, ali nije namjerno. Svaka riječ napisana je pod utiskom ozbiljnog moranja da se nešto promjeni, ali ne u rezultatima, nego u angažmanu da se sastave makar tri garniture dresova, da ne iskače sklopka u hotelu na Cetinju, kad se u isto vrijeme kupaju trojica reprezentativaca nakon treninga i da se nakon dvije godine podijeli neka dnevnica za kafu i sok. Takođe, napisana i pod jakom emocijom bliske prošlosti kada je skoro pa ugašeni Primorac porobio Evropu bez eura, kada su gladni i žedni, iako u vodi, pojeli premoćni Pro Reko. Iz jada i bijede, prslih džepova. Snagom srca. Uz želju da dokažu da se može i tako. Iako nije dobro, niti fer i pošteno, kada neko najeden i napijen, spreman do savršenstva ganja gladnu gomilu. Gađam se metaforama, znam, ali se sjećam i košarkašica od kojih se nije očekivalo da pobijede bilo koga, pa su završile kao šeste u Evropi. Ispratili smo ih sa malo nade u džepu, da ne izgube svaku. A neki su jedva čekali da se desi debakl, pa da smjene Baletića. Ne možete mu ništa.

Neki su tako isto dočekali da ne prođemo grupu na svjetskom prvenstvu, da ubilježimo pobjedu, jednu, jedinu, sa Čileom. Opet su od heroja nacije, nakon baraž uspjeha sa Šveđanima, nakon gigantskih trijumfa nad Njemačkom i Češkom,  prerasli u vezaše i neznalice, a išlo se tako daleko da je javno vrijeđan i fizički izgleda sportista koji nas predstavljaju širom svijeta. I pjevaju himnu ''a capella''. Da se naježiš.