Munja iznad Moskve, 12.avgust 2013
Moskva. Tamo ne pada kiša, tamo uvijek lije. Osam muškaraca postavljaju ruke na liniju, povijajući se ka unaprijed. Godinama su se spremali za trenutak kad jedan pucanj u vazduh ne znači dobijanje prinove ili dolazak mlade u familiju. Tišina koja para njihove uši, proporcionalna je razdornoj moći ventila na ekspres loncu. Nedjeljom, kad svi pokušavaju duže da spavaju.
Jedan među njima, ipak strijepi više. Najviše. Ima leđa i ramena kao Herkules, ali u glavi mu bubnja. Njegove noge su duže od manekenskih, a jače od onih koje imaju dizači tegova. Ovog puta ga neobjašnjivo bole. Iako je uvijek nasmijan i raspoložen, za sve, od igranja fudbala sa neznancima, do pikanja lopte sa Mančester Junajtedom, trčanja po ulicama svjetskih metropola za šaku dolara, za ženama ili u humanitarne svrhe, za lude žurke, učenje ruskog jezika, pa čak i ulijetanje u jarak sa novim modelom bilo kojeg automobile vrijednog pažnje, sada brine.
On je Usain Bolt. Prototip čovjeka budućnosti. Onog što bi trebao da nas spašava od kataklizme, meteora, hladnog rata, domaćih i vanzemaljskih izdajnika. U momentima kada atletiku tresu mnogobrojni doping skandali, zbog kojih je ostao i bez najvećih konkurenata i više renomiranih stalnih članova delegacije sa Jamajke na najvećim takmičenjima, mora da dokaže da je još uvijek brz. Najbrži. I čist. Da u njegovoj krvi nema suplemenata iz crnih knjiga. Da čovjek, uz specifičnu kombinaciju gena i marljiv rad, neosporan talenat, bez pomoći bijelih odijela i ludih naučnika može biti i Supermen.
Njegov kriptonit je upravo pucanj. U Južnoj Koreji, na prethodnom svjetskom šampionatu, iskočio je ranije nego je trebalo. Svjestan lošeg starta i uz preveliku želju, krenuo je niz stazu prije nego je čuo pucanj. Duboko u sebi, jedan trzaj odvojio ga je od prvog mjesta. Ovog puta, nije smio sebi da dozvoli takvu grešku. Šampionati su rijetki, konkurencija je paklena, a najbrži svih vremena ne smije sebi da dozvoli da medalje završavaju u nekim drugim plakarima.
Navikli smo da dominira, da ruši sve pred sobom, da postavlja rekorde, povlači ručnu, baca publiku u trans svojim plesom, šarmom i nepodnošljivom lakoćom postojanja. U Moskvi, praćen ledenom kišom i munjama koje asociraju na njegovo prezime, Bolt je prvi put škrgutao zubima. Nakon 9 sekundi i 77 stotinki od pucnja, prošao je kroz cilj bez vatrometa emocija, hladan kao žena koja odlazi preko vrata.
U tih skoro pa deset sekundi, gledao je kako ga ostavljaju na startu, kako ih sustiže na sredini, kako ih ostavlja u poslednjih 30 metara. Kao hiljadu puta do sada, po navici, svjestan svojih demona, očaran svojom klasom, Bolt je ovog puta odustao od dubokog usisavanja ega. Prigrlio je zastavu svoje zemlje, ponosan na sve što mu je dala, od mogućnosti da trči po prašnjavim stazama rodnog Trilanija, do čudnog spleta poprečno-prugastih i ostalih mišića što neke atletičare čini posebnijim od onih drugih. Priznao je na kraju i to da je od ruskog jezika ipak naučio samo ‘’njet’’. Ono što mnogi naši nijesu umijeli da zauste, a koštalo ih je prinudnog rada na egzotičnom ostrvu, za Bolta je bila samo simbolika. Nije spreman da prepusti titulu najbržeg.