Vaterpolizam, 5. avgust 2013
Nije teško zaključiti da državljani Crne Gore vole vaterpolo. Bez obzira što je procenat onih koji su se ovim sportom rekreativno bavili ili trenirali, bili registrovani igrači ili uzimali medalje sa velikih takmičenja manji i od potrebnog cenzusa za ulazak u parlament, a broj adekvatnih bazena manji od broja prstiju čak i stolarske ruke, vaterpolo se voli i osjeća.
Naša prva velika medalja nakon nezavisnosti došla je preko vaterpola, Malaga je prije nego smo očekivali krunisala generaciju za koju smo znali da će nam bez carine donijeti veliku kolekciju plemenitih metala. U realnom svijetu, naša tri velika kluba (uz izvinjenje Kataru, osvajaču Len kupa, Valu, Bijeloj i ostalima) živjela su takođe iznad očekivanja, titula evropskog klupskog šampiona u godinama najveće krize Primorca i nekoliko trofeja Jadranske lige iz Herceg Novog ispolirali su naš sportski ego. Političari, rijetki navijači i po nečemu zaslužni ljubitelji sporta i turizma tako su dobili priliku da upoznaju sve prednosti čarter letova, što je do danas ostala fina razbribriga za elitu u dugim toplim ljetnjim danima. Pošto uvijek pucamo visoko, razočarani smo prepričavali poraze iz Pekinga, Šangaja, Zagreba, Londona, a malo ko je želio da prihvati činjenicu da imamo samo 200 vaterpolista. Nekako zagrijani uspjehom juniorske reprezentacije, osvojenim prvim mjestom na prvenstvu Evrope, smatrali smo da će biti novih asova u bazenu.
Jasno je i laiku da crnogorski sport prepun paradoksa, pa zašto bi vaterpolo bio drugačiji. U međuvremenu, uspjeli smo da upišemo poraze protiv Japana i Brazila u različitim kategorijama, ostali smo bez temelja ekipe, Zlokovića i Gojkovića, uvezli smo ljevaka, Kruziju, jer naši ljevaci više nijesu na potrebnom nivou, kažu ovi što bolje znaju. Okruženje nam je odnijelo ono najbolje, prvo Prlainovića, kasnije Mandića i Subotića, a samo dva naša zlatna juniora sada su standardni u reprezentaciji, Klikovac i Darko Brguljan. Klubovi još imaju uslove za takmičenje, jer pored volje, dovoljno je malo tople vode sa vremena na vrijeme, set kapica i gaćica.
Sve ovo se dešavalo od Malage do Barselone, prošlo je samo pet godina. Umjesto Porobića, tu je Perović, mada i njega smijenjujemo poslije svakog tajm auta. Tada smo bili prvi u Evropi, danas drugi na svijetu. U moru problema, većinu ne interesuje kako. Bitno je da smo uvijek spremni za doček. Osim Kotorani, njima su neke druge stvari na umu, a i zasitili su se nakon silnih manifestacija slične forme i sadržine. Podijelili su i neke stanove, onomad, pa vjerovatno misle da je to dovoljno.
Zasitio se i kapiten, sa pravom, Nikola Janović odlučio se za reprezentativnu penziju, a neće proći mnogo vremena i ostali će tim putem. Godine truda, praktično bez pauze uslijed jurenja za egzistencijom i medaljama, čine svoje. Peri, deri, zimi, pogotovo ljeti. Mala grupa ljudi stoji iza većine uspjeha vaterpolo sporta u Crnoj Gori i počela je da se osipa. Sada, kada smo na vrhu svijeta, treba obratiti pažnju na ove koji dolaze, da se iskoristi uticaj, ako ga ima, onih koji su sada tu. Da prospu kantu vode u obećane bazene, prije nego sa sjetom počnu da troše već stečene nacionalne penzije. Da priča o crnogorskom vaterpolu postane trend, a ne ribolovačko prebiranje po istoriji.