Il Capitano
Odrastao sam u blizini sportskog objekta koji je mnogo značio za Nikšić u bliskoj prošlosti, stadiona Malih sportova. Obzirom da sam u komšiluku bio jedan od onih koji su bili i najmlađi u razdvojenim generacijama, morao sam i da pronađem načim kako da se uklopim u društvo u kojem su pojedinci bili viši, snažniji, iskusniji. Razlika od nekoliko godina u tim tinejdžerskim danima, čini se kao provalija, a jedini segment gdje se možete kako tako socijalizovati je sport.
Kao što skoro niko nije želio da bude ''Švabo'' kad smo probali da se igramo ''partizana i Njemaca'', tako je bilo i malo hrabrih i odvažnih koji su željeli da stanu između dva kamena na livadi u dvorištu ili u prostoru 3x2 oivičenom stativama i prečkom na pomenutom stadionu sa betonskom podlogom. Prvi komšija Jakov, fenomenalan golman, pokazao mi je par fazona i fora, rekao da je najvažnije to što se ne bojim lopte i bio sam spreman za izazove.
To što sam bio hrabar da se postavim da me pogodi lopta nije bilo najlogičnije mojoj majci. A ni činjenica da sam oguljenih laktova i koljena nasmijan dolazio kući nakon nekih za ostale nevažnih pobjeda. Ipak, zahvaljujući tome što sam bio sasvim solidan među stativama dobio sam mogućnost da upoznam i mnogo osoba različitih profila. Iako sam gradsko dijete, betonski primjerak, može se reći da sam o životu i ljudima najviše naučio na Malom stadionu.
Preko malog fudbala upoznao sam Andriju Vujovića. Čuveni Piro osvojio je u ovom sportu sve što se tada moglo osvojiti, i u Jugoslaviji i Italiji, bio je mađioničar sa loptom, potpuno simetričan, sve što je mogao lijevom, ponavljao bi desnom. I obratno. A kako se dobro kretao bez lopte, to je dio urbane legende. Kao Talični Tom, brži od sjenke.
Legenda isto tako kaže da je upravo Andrija bio veza između Lećea i Mirka Vučinića. Neke 1999. gledao sam žgoljavog, vižljastog, pomalo nezainteresovanog dječaka u dresu Sutjeske. Imao je 16 godina i dan kada je debitovao za prvi tim i na debiju je postigao i gol. Žao mi je što to nijesam gledao, ali sam bio u prilici da čujem Andriju kako kaže: ''Vaki, ovaj mali je čudo. Mnogo sam fudbalera gledao, ali on je poseban.''
Posebnost je brzo iskazao u Lećeu, odigrao preko 100 utakmica, postogao preko 30 golova, blistao u dresu mlade selekcije Srbije i Crne Gore i sa tri gola sam pobijedio Hrvatsku u baražu za odlazak na EP. Legenda kaže da je bio siguran i na spisku za seniorsko SP koje se održavalo tog ljeta u Njemačkoj, nakon EP za mlade. Vukao je povredu koljena, trebalo je da se odmara u Nikšiću, ali legenda isto tako kaže da nije mogao da odbije društvo da igra ''na male'' u Džonsonovoj ulici i na Glavi Zete. Koljeno je ''otišlo'' već poslije pola sata EP u Portugalu, tako i šansa da se nađe i u Njemačkoj. Nije bilo kajanja. Sada sa većom željom gleda ka Brazilu.
Prošlo je 14 godina od njegovog debija u seniorskoj konkurenciji, a malo toga se promijenilo. Na terenu. I dalje izgleda potpuno nezainteresovano, ali kada je lopta oko njega dešava se magija. Hipnotiše rivale tehnikom i idejama, a prostor ispred sebe skenira kao Robokap. Zato uvijek u rukavu ima potez više za defanzivce. Iako je napadač, vjerujte mi na riječ da je uvijek najbolji na terenu kada ga nema u listi strijelaca. Njegove asistencije vrijednije su od većine golova saigrača, jer ih Mirko poslednjim dodavanjem bukvalno sastavlja sa golom.
Van terena, Mirko je preuzeo najvažniju ulogu na svijetu. Sada je tata. Zrelost i mudrost koju pokazuje u izjavama ponekad nije u skladu sa poznavanjem padeža, ali svi mi dobro znamo šta je Mirko želio da kaže. U karijeri je pobjeđivao i Čelzi i Junajted, Real, pa mu nije bio neki cilj i da savlada Englesku, ali je sasvim dobro primjetio da ''su nas Englezi stavili na mukama''. Da je rekao drugačije, obratno, da ''smo mi Engleze stavili na muke'', niko se ne bi okrenuo. Ovako, odgovorio je na pravi način na arogantnost i prepotentnost protivnika.
Mirko je poseban i po načinu na koji proslavlja golove. Uglavnom se dešava da strijelci bacakaju dres po terenu, skreću pažnju na cijenjeno prezime, šalju poruku ljubavi majci ili djevojci. Mirko skine šorts, ali samo u posebnim prilikama. Jednom u Romi, jednom sa kapitenskom trakom u crnogorskom dresu i sada u dresu Juventusa prilikom proslave 100. gola u ligi. Dolazi Bajern, možda najbitnija utakmica u klupskoj karijeri, idealna prilika da Mirka još jednom vidimo u gaćama.
