Sezona 1, epizoda 2

Mučnine. San svakog muškarca. Pogotovo u noćima Lige Šampiona. Ona nikako da shvati da je poluvrijeme stvoreno za odmor od gledanja u televizor, šetnje do kupatila i obavljanja svih neophodnih radnji za nesmetan nastavak gledanja utakmice.

Te mučnine, to je ozbiljan problem, evo pitajte bilo koga. Dođu potpuno neočekivano, iznenade vas kao putare snijeg u januaru. Ko bi mogao da pomisli da su sastavni dio svake trudnoće, vječiti simbol i dovoljan dokazni materijal da se vaše stanje mijenja u ono drugo. A niko ne pita nas, bolje polovine, u koje stanje mi prelazimo. U pokretninu, odmah da vam odgovorim. Morate biti mobilni i spremni za akciju u svakom trenutku. Hitnu akciju.

U prvom trenutku ste sasvim strpljivi i od pomoći, vaša hladna ruka na njenom čelu iskreno pomaže, dok se ona od savršene žene pretvara u blijedu fleku, pritom pokušavajući da sastavi dvije smislene riječi u proširenoj rečenici. Ne mogu. Više. Idemo. Zovi taksi. Idealni scenario vodi vas u prostoriju punu žena sa stomacima do zuba, koje već iskusno i sažaljivo, sa vrata, kao Šerlok Holms analiziraju svaki pokret tandema ”Šta ću ja ovdje – Kuku, koliki red”. Zahvaljujući ne maloj razlici u godinama, vjerujem da je njihova posvećenost prikazanom dokaznom materijalu teško mogla da ih dovede do tačnog odgovora, pa smo dobili i previše čudnih pogleda i manjak razumijevanja. Manjak razumijevanja je kategorija koja u našem slučaju ne gubi na aktuelnosti. To be continued…

Hypermesis gravidarum je grdna rabota. Kažu, ne bježi ni od kraljevskih familija, pa Vilijam vrlo često zaskoči Kejt iznad lavaboa, a hladna ruka puna plave krvi vjerovatno je melem za vrelo čelo koje se razdvaja od ostatka tijela. Pitam se kako li kod njih funkcioniše patronaža? Šalju li ih sa Starog na Konik, sleduju li i njima flaše i čekaju li sestricu milog lika i odlučne ruke ili imaju nekog dvorskog stručnjaka za sve? I svašta.

Moram da priznam da nijesam ni tada bio savršen. Moja uloga se sastojala od toga da dočekam dragog gosta, ukažem joj na problem, a nakon uboda i postavljanja scenografije bježao sam sa mjesta zločina. Nina je u tim trenucima bila kao omiljeni pacijent Dr. House-a, ostavljena na milost i nemilost. Svi lažu, foliraju se, kaže moj omiljeni doktor. Moj zadatak bio je da sa posla obavjestim da je infuzija vjerovatno istekla i da bi bilo poželjno da izvadi iglu iz ruke. I tako tri jutra zaredom. Draga sestrica, u svojim najboljim pedesetim, za to vrijeme, šmeknula je svaki kvadrat našeg iznajmljenog životnog prostora, nije odbijala sok, ni ‘ladnu vodu, a poput istražnog sudije sa uperenom lampom u oči ispitala nas je sve što je interesovalo. A nije da smo dosadni i da nije imala šta da nas pita. Vjerujem da ste to lako shvatili.

Znate, to nekako sve prođe, taman kad se naviknete, nekako samo nestane, pa vam poslije žao što vaš životni partner nema i dalje taj problem, koji mu se čini većim od vas samih. To je trenutak kada imate opravdanost postojanja, jer se njoj priviđa da bez vas ne može ni trena. Mučnine ustvari spajaju, onog momenta kada vam prateći miomirisi i veseli kupatilski akvareli postanu lako svarljivi, znajte, iskreno je volite.

Nijesam sklon da citiram, ali ovog puta ću to namjerno da uradim, jer mislim da je vrijedno pomena. Reče davno Njegoš u ''Šćepanu Malom'' o crnogorskom naćinu ratovanja: „Kad te ćera, uteć mu ne možeš, kad ti bježi, viđet ga ne možeš; udari ti otkud se ne nadaš, krije ti se zazrijet ga ne možeš, kad pomisliš da si ga dobio od njega se nadaj pogibiji". Ovaj poslednji dio djeluje kao savršen slogan za uspjehe crnogorskih sportista.

Po sticanju nezavisnosti veliki dio javnosti računao je da će proći mnogo godina dok ne osjetimo neko veliko takmičenje u bilo kom kolektivnom sportu. Izuzetak je bio vaterpolo, jer je jedna savršena generacija rasla u Boki, pa smo u njih gledali kao u malo vode na dlanu. Uvijek smo imali i velika očekivanja, pa smo pod lupu stavili sve kolektivne sportove. Već kroz kvalifikacije za EP u Norveškoj nametnuli su nam se rukometaši. Sjajna izlazna reprezentativna generacija, sa Đukanovićem, Đurkovićem, Muratovićem, Stojanovićem, Dobrkovićem prošetala se i baražom i ubrizgala nam potrebnu dozu zadovoljštine.

Po spuštanju zavjese na tom evropskom prvenstvu, ostali smo sa saznanjem da je herojski remi protiv Rusa bio dovoljan za 12. mjesto od 16 reprezentacija. Kataklizmičke projekcije zauzele su misli svih ljubitelja sporta u državi, jer trebalo je zamijeniti skoro kompletnu generaciju igračima i talentima iz loše i neogranizovane lige. U tim trenucima meč bez jurenja sudija po terenu i makljaže aktera bio je rijetka pojava. Ful kontakt spektakli bili su samo pokazni seminari borilačkih vještina za mečeve rukometnih vragolana. Čast izuzecima.

Godine su prošle pune muka, preskočili smo nekoliko bitnih takmičenja, a uspjesi sa drugih strana bacili su fini pjesak preko rukometaša. Dovoljno da ih zaboravimo. Baraž dueli za odlazak na SP donijeli su nam Švedsku, velesilu, koja je trebala da nas pospremi, zakuca za sivilo i produži dalje. Nijesmo se dali, naprotiv, Kim Anderson je mogao da uživa u ulozi stručnog konsultanta u tv prenosima. Valjda, ovo, Njegošovo, kao u Marvelovim supreheroj romanima, ako nas precrtaš, dobijemo nadljudsku snagu. Još jednom smo pobijedili realnost. A javnost je počela da bali za novim epskim junacima.

Slučajno ili namjerno, u istom periodu počistili smo Njemačku i Češku u kvalifikacijama za novi evropski šampionat, za odlazak u Dansku 2014. Senzacija koju smo napravili oborila je rukometni svijet na donji dio leđa, a samim tim progresivno su počeli i naši apetiti da rastu. SP u Španiji oborilo je nas na taj isti dio leđa, porazi su se ređali, a ona ista javnost počela je da pljuje po junacima nacije. Što mnogo više govori o javnosti, nego o rukometašima. Po onim istim, samo našim herojima iz komšiluka.

Odjednom su naši junaci postali stari i olinjali, odjednom je svako imao po makar jednog mladog i talentovanog igrača iz rukava koji je bolji od ovih izabranih. Količina mržnje koja se stvara na društvenim mrežama nakon svakog neuspjeha, prevazilazi granice bilo kakvog, a ne dobrog ukusa. Trač partije vezane za stil igre i fizički izgled naših rukometaša ustvari pokazuju koliko je ovom narodu drago što sa komšijinom kravom ipak i nije baš sve u redu.

Poslednji meč sa Izraelom dokazuje navedeno. Dok su nas gosti rasparivali kao stari džemper u prvom poluvremenu, a ono malo gledalaca u Morači bilo paralisano velikim brojem tehničkih grešaka ''lavova'', jedan dio (ne)sportske Crne Gore, likovao je. Sva sreća, pa je Mijatović spustio roletnu, Rakčević pogodio gol , a Izraelac prečku na prazna vrata, inače bi danas svi sve znali. O rukometu. Ovako, ostaje nada da će novi plasman na EP donijeti još više klinaca u salama, nekog novog talenta vrijednog da nas za desetak godina predstavlja na velikoj sceni. I što manje mržnje prema uspjehu bližnjeg svog. Podržimo ove momke, i dok pjevaju himnu i dok gube po desetak razlike. Zaslužuju.