Povratak otpisanih
Nijesam sklon da citiram, ali ovog puta ću to namjerno da uradim, jer mislim da je vrijedno pomena. Reče davno Njegoš u ''Šćepanu Malom'' o crnogorskom naćinu ratovanja: „Kad te ćera, uteć mu ne možeš, kad ti bježi, viđet ga ne možeš; udari ti otkud se ne nadaš, krije ti se zazrijet ga ne možeš, kad pomisliš da si ga dobio od njega se nadaj pogibiji". Ovaj poslednji dio djeluje kao savršen slogan za uspjehe crnogorskih sportista.
Po sticanju nezavisnosti veliki dio javnosti računao je da će proći mnogo godina dok ne osjetimo neko veliko takmičenje u bilo kom kolektivnom sportu. Izuzetak je bio vaterpolo, jer je jedna savršena generacija rasla u Boki, pa smo u njih gledali kao u malo vode na dlanu. Uvijek smo imali i velika očekivanja, pa smo pod lupu stavili sve kolektivne sportove. Već kroz kvalifikacije za EP u Norveškoj nametnuli su nam se rukometaši. Sjajna izlazna reprezentativna generacija, sa Đukanovićem, Đurkovićem, Muratovićem, Stojanovićem, Dobrkovićem prošetala se i baražom i ubrizgala nam potrebnu dozu zadovoljštine.
Po spuštanju zavjese na tom evropskom prvenstvu, ostali smo sa saznanjem da je herojski remi protiv Rusa bio dovoljan za 12. mjesto od 16 reprezentacija. Kataklizmičke projekcije zauzele su misli svih ljubitelja sporta u državi, jer trebalo je zamijeniti skoro kompletnu generaciju igračima i talentima iz loše i neogranizovane lige. U tim trenucima meč bez jurenja sudija po terenu i makljaže aktera bio je rijetka pojava. Ful kontakt spektakli bili su samo pokazni seminari borilačkih vještina za mečeve rukometnih vragolana. Čast izuzecima.
Godine su prošle pune muka, preskočili smo nekoliko bitnih takmičenja, a uspjesi sa drugih strana bacili su fini pjesak preko rukometaša. Dovoljno da ih zaboravimo. Baraž dueli za odlazak na SP donijeli su nam Švedsku, velesilu, koja je trebala da nas pospremi, zakuca za sivilo i produži dalje. Nijesmo se dali, naprotiv, Kim Anderson je mogao da uživa u ulozi stručnog konsultanta u tv prenosima. Valjda, ovo, Njegošovo, kao u Marvelovim supreheroj romanima, ako nas precrtaš, dobijemo nadljudsku snagu. Još jednom smo pobijedili realnost. A javnost je počela da bali za novim epskim junacima.
Slučajno ili namjerno, u istom periodu počistili smo Njemačku i Češku u kvalifikacijama za novi evropski šampionat, za odlazak u Dansku 2014. Senzacija koju smo napravili oborila je rukometni svijet na donji dio leđa, a samim tim progresivno su počeli i naši apetiti da rastu. SP u Španiji oborilo je nas na taj isti dio leđa, porazi su se ređali, a ona ista javnost počela je da pljuje po junacima nacije. Što mnogo više govori o javnosti, nego o rukometašima. Po onim istim, samo našim herojima iz komšiluka.
Odjednom su naši junaci postali stari i olinjali, odjednom je svako imao po makar jednog mladog i talentovanog igrača iz rukava koji je bolji od ovih izabranih. Količina mržnje koja se stvara na društvenim mrežama nakon svakog neuspjeha, prevazilazi granice bilo kakvog, a ne dobrog ukusa. Trač partije vezane za stil igre i fizički izgled naših rukometaša ustvari pokazuju koliko je ovom narodu drago što sa komšijinom kravom ipak i nije baš sve u redu.
Poslednji meč sa Izraelom dokazuje navedeno. Dok su nas gosti rasparivali kao stari džemper u prvom poluvremenu, a ono malo gledalaca u Morači bilo paralisano velikim brojem tehničkih grešaka ''lavova'', jedan dio (ne)sportske Crne Gore, likovao je. Sva sreća, pa je Mijatović spustio roletnu, Rakčević pogodio gol , a Izraelac prečku na prazna vrata, inače bi danas svi sve znali. O rukometu. Ovako, ostaje nada da će novi plasman na EP donijeti još više klinaca u salama, nekog novog talenta vrijednog da nas za desetak godina predstavlja na velikoj sceni. I što manje mržnje prema uspjehu bližnjeg svog. Podržimo ove momke, i dok pjevaju himnu i dok gube po desetak razlike. Zaslužuju.
