Vlado Wall-E Perović

Poslije svega što se dešava sa Junajtedom iz Mančestera, u prvoj sezoni nakon odlaska ser Aleksa Fergusona, vjerujemo da se svaki iskreni ljubitelj fudbala, sa pravom pita, ''đe ba zapelo''? Kako je skoro savršena mašinerija dozvolila da se upetlja u živi pjesak, koji je polako, ali sigurno guta, ne dajući joj ni promil šansi, da digne glavu i nastavi gdje je Ferguson stao?

Vjerujem, a sada sam i ubijeđen da je Ferguson jedan od glavnih krivaca za ova klizanja po ledu sa bambijevskim posledicama. A nije previše puta pogriješio crvenoliki Škot sa nervoznim zubalom na klupi Mančestera. Osim što je dozvolio, da se klub povije pred brutalnim nastrajima jednog od najboljih igrača, Vejna Runija. To će Mančester koštati i više od 70 miliona funti koje su uložili u njegov novi, petogodišnji ugovor.

Nije problem što je Junajted izvukao novac iz sefa i prepisao ga Runiju, klub sa takvom tržišnom vrijednošću i sa mogućnostima, to je negdje i morao da uradi. Treba se isprsiti i prema onima koji razmišljaju o berzi i akcijama, ali i pred onima koji bi rado vidjeli momke sa Old Tradforda u košmarnoj, jednomjesernoj ulici, sa gomilom huligana sa nemilosrdnom zadnjom namjerom.

Ferguson je vraćao Runija već dva puta, iako je igrač i zvanično tražio novi klub, pismeno se obraćao menadžeru i upravi i govorio da je vrijeme da se mijenja boja dresa. Uz pomoć medija, igrajući se sa glavom i mislima mladog asa, u najboljim godinama, naizgled je dobio bitku. Ali gubi rat, jer obećao Runiju i veću slobodu u igri, što ovaj koristi da se pretvara u veznog, zadnjeg veznog, sve i svašta, po želji, manje po potrebi. Jedne savršene makazice protiv Sitija u savršeno vrijeme, jedna titula, osvojena po navici, zabašurile su viđeno i očekivano. Da Runi dođe po svoje.

Iako je ugovorom dobio više nego bilo ko na Ostrvu, ako izuzmemo Jaju Turea, Runi je bio opet samoživ, željan pažnje, pa je nakon presađivanja kose, došao opet sa istom idejom, razići se od Junajteda. Gledajući kako se njegov savršen sistem urušio, kako je odustao od principa, tako je i Fergusonu bilo lakše da se rastane od Mančestera, nego da porazi sebe. Čovjek koji se odrekao i Bekama i Ronalda.

U ovom trenutku teško je reći da li je promašio sa izborom naslednika, ali dati Junajted u ruke Mojesu, sa kojim je Runi morao da se vansudski poravnava zbog izrečenih uvreda u autobiografiji, maltene je posao za đavoljeg advokata. Iako ovaj tim i dalje ima obrise šampionskog, mnogo toga nije u najboljem redu. Samo pogledajte situaciju sa razvojem pojedinih igrača i manevrima ovih starijih i između redova se jasno primjeti mučnina.

Fil Džons je bio fantastičan po dolasku iz Blekburna. Iako zamišljen kao zadnji vezni ili prototip modernog štopera nove generacije, najbolje partije pružao je kao desni bek, a na toj poziciji je najmanje igrao. Sa ganglijama navijača Džoni Evans i Kris Smoling se i dalje igraju, iako nikome nije jasno šta im to fali da bi postali sjajne, potpuno logične zamjene za veterane Ferdinanda i Vidića. Šta reći za blizance, Fabija i Rafaela, koji su od rotacija, razmišljanja, igranja i neigranja, zaboravili koja im je jača noga i bolja strana za igru.

Zašto Evra nije godinama dobio normalnu konkureniju na poziciji lijevog beka, šta se dešava sa Flečerom, koji je zreo za invalidsku penziju, odnosno Valensijom, čiji se dijapazon vrijednosti kreće, od najboljeg na svijetu na pozicijama desnog beka – krila, do, zašto ovaj čovjek uopšte igra fudbal za Mančester Junajted. Šta se dešava sa ubicom dječjeg lica, Ćićaritom Ernandezom, nekada nemislosrdnim golgeterom, sada povuci potegni spasiteljom sa rokom trajanja od 15 minuta?! Kagava, Velbek?

Šta reći o potezu kapitena Vidića, koji je očigledno svjestan loše karme, lošeg biznisa, loše volje, lošeg horoskopa i meteo prilika, na vrijeme izrazio želju da napusti brod koji se ljulja? Da li je Nemanja, zamišljen i zadubljen nad timskom i svojom sudbinom, uzeo računaljku u ruke, prebrojao zelene i crvene kuglice i shvatio da ovo nije ekipa iz njegovih snova, koja će mu donijeti savršen kraj karijere? Da više nije glavni, uprkos traci na snažnom bicepsu...

Da nije bilo gospodina Januzaja, instant priče o dječaku koji ima ogromni fudbalski talenat, ali manjak želje da ovjeri fudbalski pasoš, Mančester bi mogao da bude najmučnija priča fudbalske sezone. Gospodin Runi je kao dželat iz Lila došao po svoje, ne razmišljajući ko bi mogao da se nalazi u njegovoj blizini, ne razmišljajući o saigračima, njihovim navikama, talentima. Ovo nije Fergusonov Junajted, nije ni Mojesov, ovo je Runijev tim koji je sve osim Junajted, grupa fudbalera koja se nalazi pod istim bojama, ali nikako sa istim stanjem uma. Ovaj tim ne trči, ne bori se, ne drži loptu, ne brani se kao ekipa, njegove komponente ne uklapaju se kako treba, voljni momenat je ubitačno loš. Mančester leti nisko na fudbalskom radaru, ali je svima vidljivo da se motori gase. Možda je vrijeme da se autopilot deaktivira, a da se Ferguson vrati kao spasilac. Da ispravi jedinu grešku. Pa neka košta, šta košta.