Vlado Wall-E Perović

Poslije svega što se dešava sa Junajtedom iz Mančestera, u prvoj sezoni nakon odlaska ser Aleksa Fergusona, vjerujemo da se svaki iskreni ljubitelj fudbala, sa pravom pita, ''đe ba zapelo''? Kako je skoro savršena mašinerija dozvolila da se upetlja u živi pjesak, koji je polako, ali sigurno guta, ne dajući joj ni promil šansi, da digne glavu i nastavi gdje je Ferguson stao?

Vjerujem, a sada sam i ubijeđen da je Ferguson jedan od glavnih krivaca za ova klizanja po ledu sa bambijevskim posledicama. A nije previše puta pogriješio crvenoliki Škot sa nervoznim zubalom na klupi Mančestera. Osim što je dozvolio, da se klub povije pred brutalnim nastrajima jednog od najboljih igrača, Vejna Runija. To će Mančester koštati i više od 70 miliona funti koje su uložili u njegov novi, petogodišnji ugovor.

Nije problem što je Junajted izvukao novac iz sefa i prepisao ga Runiju, klub sa takvom tržišnom vrijednošću i sa mogućnostima, to je negdje i morao da uradi. Treba se isprsiti i prema onima koji razmišljaju o berzi i akcijama, ali i pred onima koji bi rado vidjeli momke sa Old Tradforda u košmarnoj, jednomjesernoj ulici, sa gomilom huligana sa nemilosrdnom zadnjom namjerom.

Ferguson je vraćao Runija već dva puta, iako je igrač i zvanično tražio novi klub, pismeno se obraćao menadžeru i upravi i govorio da je vrijeme da se mijenja boja dresa. Uz pomoć medija, igrajući se sa glavom i mislima mladog asa, u najboljim godinama, naizgled je dobio bitku. Ali gubi rat, jer obećao Runiju i veću slobodu u igri, što ovaj koristi da se pretvara u veznog, zadnjeg veznog, sve i svašta, po želji, manje po potrebi. Jedne savršene makazice protiv Sitija u savršeno vrijeme, jedna titula, osvojena po navici, zabašurile su viđeno i očekivano. Da Runi dođe po svoje.

Iako je ugovorom dobio više nego bilo ko na Ostrvu, ako izuzmemo Jaju Turea, Runi je bio opet samoživ, željan pažnje, pa je nakon presađivanja kose, došao opet sa istom idejom, razići se od Junajteda. Gledajući kako se njegov savršen sistem urušio, kako je odustao od principa, tako je i Fergusonu bilo lakše da se rastane od Mančestera, nego da porazi sebe. Čovjek koji se odrekao i Bekama i Ronalda.

U ovom trenutku teško je reći da li je promašio sa izborom naslednika, ali dati Junajted u ruke Mojesu, sa kojim je Runi morao da se vansudski poravnava zbog izrečenih uvreda u autobiografiji, maltene je posao za đavoljeg advokata. Iako ovaj tim i dalje ima obrise šampionskog, mnogo toga nije u najboljem redu. Samo pogledajte situaciju sa razvojem pojedinih igrača i manevrima ovih starijih i između redova se jasno primjeti mučnina.

Fil Džons je bio fantastičan po dolasku iz Blekburna. Iako zamišljen kao zadnji vezni ili prototip modernog štopera nove generacije, najbolje partije pružao je kao desni bek, a na toj poziciji je najmanje igrao. Sa ganglijama navijača Džoni Evans i Kris Smoling se i dalje igraju, iako nikome nije jasno šta im to fali da bi postali sjajne, potpuno logične zamjene za veterane Ferdinanda i Vidića. Šta reći za blizance, Fabija i Rafaela, koji su od rotacija, razmišljanja, igranja i neigranja, zaboravili koja im je jača noga i bolja strana za igru.

Zašto Evra nije godinama dobio normalnu konkureniju na poziciji lijevog beka, šta se dešava sa Flečerom, koji je zreo za invalidsku penziju, odnosno Valensijom, čiji se dijapazon vrijednosti kreće, od najboljeg na svijetu na pozicijama desnog beka – krila, do, zašto ovaj čovjek uopšte igra fudbal za Mančester Junajted. Šta se dešava sa ubicom dječjeg lica, Ćićaritom Ernandezom, nekada nemislosrdnim golgeterom, sada povuci potegni spasiteljom sa rokom trajanja od 15 minuta?! Kagava, Velbek?

Šta reći o potezu kapitena Vidića, koji je očigledno svjestan loše karme, lošeg biznisa, loše volje, lošeg horoskopa i meteo prilika, na vrijeme izrazio želju da napusti brod koji se ljulja? Da li je Nemanja, zamišljen i zadubljen nad timskom i svojom sudbinom, uzeo računaljku u ruke, prebrojao zelene i crvene kuglice i shvatio da ovo nije ekipa iz njegovih snova, koja će mu donijeti savršen kraj karijere? Da više nije glavni, uprkos traci na snažnom bicepsu...

Da nije bilo gospodina Januzaja, instant priče o dječaku koji ima ogromni fudbalski talenat, ali manjak želje da ovjeri fudbalski pasoš, Mančester bi mogao da bude najmučnija priča fudbalske sezone. Gospodin Runi je kao dželat iz Lila došao po svoje, ne razmišljajući ko bi mogao da se nalazi u njegovoj blizini, ne razmišljajući o saigračima, njihovim navikama, talentima. Ovo nije Fergusonov Junajted, nije ni Mojesov, ovo je Runijev tim koji je sve osim Junajted, grupa fudbalera koja se nalazi pod istim bojama, ali nikako sa istim stanjem uma. Ovaj tim ne trči, ne bori se, ne drži loptu, ne brani se kao ekipa, njegove komponente ne uklapaju se kako treba, voljni momenat je ubitačno loš. Mančester leti nisko na fudbalskom radaru, ali je svima vidljivo da se motori gase. Možda je vrijeme da se autopilot deaktivira, a da se Ferguson vrati kao spasilac. Da ispravi jedinu grešku. Pa neka košta, šta košta.

Nova reklama za Pepsi ne nudi ništa novo na prvi pogled, najbolji fudbaler svijeta u 21. vijeku Lionel Messi žonglira konzervu, navodeći nas da u prvom hipermarketu pokušamo to isto. Onda neka sijeda starina od pedeset i kusur ljeta, sa minivalom i viškom kilograma prodaje fudbalske fazone na sličan način, a vi naravno nemate kad da razmišljate ko je ovaj čiča i zašto je baš on pored Mesij(e)a?

Naravno, trivijalna i površna reklama koja nudi ono što treba da ponudi, jako poznato i priznato zaštitno lice, ovog puta, ako malo zagrebemo po površini, pogađa suštinu, prikazuje život u pravom smislu te riječi, prikazuje sudbine, naravi, puteve, prikazuje ono što jeste i ono što je moglo biti. Prikazuje dva majstora, sa loptom ili konzervom, svejedno je, jednog što jeste najbolji na svijetu i jednog koji je to odbio da bude.

Jorge Alberto González Barillas ili El Magico Gonzales najbolji je fudbaler El Salvadora svih vremena i jedan od onih u rangu Besta ili Gaskojna koji je svoj talenat radije trošio na besane noći, prave i pogrešne žene, nego na znoj i rad, treninge i usavršavanje. Jer, Magico je bio fudbalski savršen, neko će reći čupav i neugledan, sa manjkom kilograma, a opet napadač sa nevjerovatnom kontrolom lopte, savršenom tehnikom, vanvremenskim vicom u igri, fascinantnim šmekom i neizbježnim masnim minivalom.

Do 1982. i SP u Španiji Gonzales je igrao za timove u domovini koji bi mogli da se nazovu fabričkim, a onda je zadivio gledaoce, stručnjake, a prije svega upravu drugoligaša Kadiza koja ga je bez razmišljanja i dodatnog skautiranja angažovala. Nijesu znali da je Magico, vjerniji kafani i boci, da je željniji flamenka i gitare, nego driblanja i asistiranja. Uprkos varijacijama na istu temu, nesportski život, uspio je u prvoj sezoni da postigne 33 gola i upiše 15 asistencija, praktično bez uobičajenog trenažnog procesa jer Gonzales je spavao po danu, lumpovao noću, kao junak neke pjesme Tome Zdravkovića.

Takav talenat ne može biti neprimjećen, pa su u Valjadolidu smatrali da mogu da kanališu njegove niske strasti. Nijesu uspjeli iako je trener Huaret angažovao i telohranitelja koji je pazio šta Magico jede, pije, sa kim se druži. Nije mu to odgovaralo, ta omča oko vrata, stezala je više nego bankarska kravata, odbijao je i da igra i da trenira, svaki put navodeći čudesniji razlog za eskiviranje radne fudbalske obaveze. Vratio se u Kadiz, iao su ga tražili i PSŽ, Fiorentina, Sampdoria.

Gomila karaktera mogla bi biti ispisana o tome šta je sve propustio da uradi u svojoj karijeri Gonzales, mada je stigao da napravi četiri potomka sa tri različite žene, koje mu nijesu žene, nego prijateljice na životnom putu. Ona prva, jedina, prava, legalna, Ana Ruano i danas odbija da progovori neku lošu za čovjeka širokog srca, ogromne duše, koji je volio život i fudbal, zajedno i odvojeno. Nije želio da ga sputavaju norme, ograničenja, nije volio limite i obaveze. Hrlio je strastveno u zagrljaj svakom istomišljeniku, istomišljenici, bez namjere da se osvrne na ono što je bilo, na ono što ga čeka, što dolazi.

Nakon Pelea, došao je Maradona, a između njih uskočio je Krojf. Da je želio, Magico bi se ugurao među njima, bez problema, jer talenat vam niko ne može oduzeti, niko talenat ne može spriječiti da se pokaže. Jedan je od prvih koji su plaćani po utakmici, jer nikada nijeste bili sigurni da li će se pojaviti. Tako su od njega napravili honorarca, nadničara, koji je igrao kada je morao, da bi zadovoljio svoje prioritete van terena. Igrao se kada je morao je vjerovatno tačnije.

Danas, u suncem okupanom Kadizu, sa lanenom košuljom na sebi, sjede kose, sa nešto boljim minivalom, Gonzalesu ne treba nijedan euro da bi živio kako želi, u ovom gradu, sve mu je besplatno. Kao i u domovini, gdje nacionalni stadion nosi njegovo ime i prezime. Da je bio Argentinac ili Brazilac, vjerovatno bi se o njemu čulo i ranije i bučnije. Ovako, sasvim je dovoljna i jedna reklama da ne zaboravimo šta jeste i šta je moglo biti. 

''Nemam više želju da igram fudbal, depresivan sam'' – rekao je Képler Laveran Lima Ferreira dan nakon što je primjenio sva saznanja sa nekog vjerovatno poučnog seminara borilačkih vještina na nesretnim fudbalskim praktikantima iz Hetafea, Huanu Albinu i Havieru Kaskeru. Da, Pepe, jedan od najnezgodnijih fudbalskih karaktera, bez grama harizme Vinija Džonsa ili Roja Kina, jedan od onih zbog kojih ste depresivni i zbog kojih nemate želju da ikada više gledate fudbal.

Pet godina je prošlo od kako je svoje emocije izlio prema rivalima iz Hetafea, kada je osim kazne od 10 mečeva neigranja zaslužio makar šestomjesečni nadzor u ustanovi koja se bavi kontrolom bijesa i najstrožiji fudbalski doping test nakon Maradoninog u Americi. Mnogi su pomislili da je dečko rođen u Brazilu, u malom gradu Maceio, sa portugalskim pasošem i fenomenalnim fudbalskim CV-om samo zalutao u civilno odijelo vođen adrenalinom koji je plod stresa i pritiska proizvedenog u velikom klubu.

Pepe je oduvijek bio potpuno drugačiji od drugih, vođen teškom rukom oca, koji je od svog najrođenijeg pravio univerzalnog vojnika. Kada je tata Pepe shvatio da sin Pepe neće moći da loptu zalijepi za uvo ili nos ili kapak kao većina brazilskih majstora sa loptom, pretvorio mu je život u fudbalski pakao. Jer, šta reći o treninzima bez lopte. Čuveni ''suvi'' za Pepea su bili više nego ''vlažni''. Trčanje u plićaku, skakanje u vodi sa tegovima za pasom, snaga, koordinacija, požrtvovanost.

Stvoren je Blek Stena, bez plavih uvojaka na glavi, spreman da krvavih očiju, sa mišićnom masom rasplodnog pastuva, progoni napadače širom svijeta, sa željom da se zagubi svaka travka po kojoj su trčali. Put ga je odveo u Portugal, na ostrvo Madeiru, grad Funčal, mjesto koje je u fudbalsku dvoranu slavnih odveo njegov sada saigrač iz kluba i reprezentacije Kristijano Ronaldo. Ipak, ne u Nacional, kao najbolji igrač svijeta za 2013. već u Maritimo, klub koji je uvijek bio poznat po nedovoljno blagonaklonom stavu prema bilo kojoj gostujućoj ekipi.

Vrlo lako se uklopio u društvo gdje je bilo lakše propustiti loptu, ali ne i igrača, pa su beskompromisne fudbalsko fajterske avanture mladog Pepea zapale za oko skautima Portoa. A tamo je prošao finu ruku, gdje su ga velemajstori tesanja rivalskih špiceva Žorž Košta i Rikardo Košta primili na specijalizaciju. Dvije lige, kup, dovoljno da mu se kliče za vjek i vjekova sa plavo bijelih tribina.

Kao jedan od najskupljih defanzivaca svijeta, Pepe je došao u Real. Nije se uklopio u rafinirani Šusterov svijet, ponekad izgledao izgubljenije od Alise u zemlji čuda. Ipak, titula je zamijenila sve. U drugoj godini dobio je duplo više šansi, postao standardan, a onda u trenutku magnovenja, u potrazi za izgubljenim djetinjstvom, frustriran pretjeranom potragom za trofejima i samopoštovanjem izbatinao Hetafeovce. U tom trenutku, žalili smo što u fudbalu postoji Pepe, kao pandan svega onoga što se dešavalo u našim životima, samo van terena. Kajla do pupka, trenerka do ispod pazuha, bili su prikladniji modni detalji od dresa Reala.

Izbili su na površinu, kao da ih je plima na obalu donijela, mnogi detalji o njegovim ranijim izletima ka saigračima, rivalima, sudijama. Pepeovo vokabular, ali i CV bio je ispunjen sa jedne strane, riječima kajanja, sa druge, riječima budućih pokoljenja, gdje cool i vrh izgledalo milozvučno u odnosu na širok repertoar psovki i uvreda koje su se lijepile za njegovu sivu moždanu masu.

Pepe je nastavio da šokira, nagazio je Mesija, kažu nenamjerno, šutnuo je Alveša u prolazu, patetično pokušao da sa Busketsom izmjeri koji je bolji kandidat u borbi za Oskara, za epizodnu ulogu, a onda i sudiju Romera verbalno poslao na mjesto odakle smo svi negdje pošli u život. Pepeov dnevnik uvreda, njegovih 50 nijansi sivog, postali su živopisniji od svih ujedinjenih boja Benetona. Sa jedne strane, junak, naravno, kao portugalski usvojeni sin, kao zaštitnik Realovih svjetskih pretenzija, sa druge strane, zločinac, zreo za fudbalski tribunal.

I eto, taman kada smo čuli za njegovu divnu, romantičnu stranu, u priči po kojoj je divan otac, savršeni ljubitelj druženja sa familijom, ženom i djetetom, kada smo zavirili u njegove iskrene, pune osmjeha i radosti, porodične albume, Pepe nam je još jednom pokazao svoju slabu stranu. Skoro pet godina kasnije, u derbiju Madrida, protiv Atletika, opet satjeran gomilom testosterona iz okruženja, odglumio je loše, ujedno smiješno i tragično.

Gomila mišića, pala je poslije dodira kose Huanfrana, a dotični ima rijetku kosu, da se razumijemo. Krik, dreka, grimase, zaboljele su svakog iskrenog ljubitelja fudbala. Jer, bez takvih, cilj opravdava sredstvo mašinerija, fudbal može. Zgrožen prizorom, pišem sitno pismo, Uefi, Fifi, familji, Pepe tati, upravi Reala, portugalskom savezu, bilo kome ko može pomoći: ''Vratite nam Pepea, beskompromisnog borca, fajtera do poslednjeg daha, čeličnog telohranitelja golmana Reala, nemilosrdnog kiborg Kerbera u kaznenom prostoru''. Ovaj Pepe, izgleda da se opet pokvario.

Urbana legenda glasi, u momentima kada je Saša Riter napravio faul za penal koji je precizno izveo Stiven Džerard, a navijači Liverpula se radovali novoj pobjedi, vlasnik Fulama Šahid Kan je na pretraživaču google počeo da ukucava termine koji bi ga doveli do novog trenera. Nikome nije jasno kako je došao do Volfganga Feliksa Magata, ali pravi raspored epiteta bio bi šampion šampion šahista šampion spasilac otkaz vatrogasac otkaz mesija otkaz šampion otkaz dupla kruna dupla kruna otkaz šampion neželjeni, uz par ''Sadama'' i ''diktatora''.

Nevjerovatan fudbalski i trenerski pedigre ima Feliks Magat. Nekada prednji vezni Hamburgera na sredini terena, čuvena ''polutka'' koja je ya rayliku od ostalih i trčala, nosilac priznanja osvajača titule u Bundesligi I Kupa Kupova i Kupa Šampiona, 43 puta nosilac grba na dresu reprezentacije Njemačke. Čovjek koji je zbog žutice bio prikovan za krevet i iskoristio tu priliku da postane pasionirani ljubitelj šaha. Neumorni istraživač rada njegovih bivših trenera Ernsta Hapela i Branka Zebeca. Dril majstor, poštovalac teorije da se svaki rad isplati.

Otac Portorikanac na privremenom radu u Njemačkoj u američkoj vojsci, očigledno nije se petljao previše oko imena, ali zato je majka Njemica, znala da je Volfgang, već po rođenju postaopravi pobjednik. Pošto je tata uhvatio maglu, rad, red i disciplina ostali su kao jedini bitni faktori u njegovom životu. Isplatila se ljubav prema lopti, uz gomilu trofeja u vitrinama, tri puta bio je šampion Bundeslige, osvajač Kupa Kupova i Kupa Šampiona, evropskog prvenstva sa Njemačkom, a morao je u prevremenu penziju zbog povrede koljena.

Oni koji su ga pratili u ranim trenerskim danima smatraju da nikada nije mnogo eksperimentisao, ali je relativno brzo ostajao bez posla i u Hamburgeru II i Hamburgeru I. Po istom tragu, Magat je uvijek donosio revoluciju, razbijao prethodni sistem kao Stiven Sigal staklena vrata i prozore, dolazio do pobjeda, a onda nakon određenog vremena, postajao neželjen. Donio je opstanak Nirnbergu, Verder, Frankfurtu, ali se u svakoj navedenoj sredini održao taman toliko da ga zamrze.

Onda je preuzeo Štutgart, počistio korov, dobro zalio livadu, izbacio prskalice i pogurao generaciju Hinkel – Hildebrand – Kuranji, pritom primjenjujući šahovska pravila, napadajući rivale gdje su najtanji, obraćajujući pažnju na odbrambenu liniju. Upravo je u Štutgartu pokazao da je zavisan od potpune kontrole, povezao je u stilu engleskih menadžera funkcije trenera i sportskog direktora. Za razliku od Murinja i ostalih koji ne progovore ni riječ na treninzima, Magat je morao i mogao sve sam i sve do kraja.

Kada vas povede u Alpe, očekujte trčanje polumaratona koji on vodi, a pri kojem niko ne smije da zaostane 20 metara. Kao da je slušao ''Najjači samo ostaju'' i ''Generaciju 5'' Magat je uvijek uspjehe zasnivao na povezanosti krvavog rada, mnogo reda i discipline, na terenu i na trening kampu. Kaže da je mnogo puta pogrešno shvaćen od strane medija i bliskih saradnika, igrača koji su više voljeli da foliraju nego da se znoje. Nadimci ''Sadam'' i ''diktator'' ipak se uklapaju u tezu da je kod Magata bilo sve kao u američkim flimovima B produkcije o marincima

Po još jednoj urbanoj legendi, igrači su ginuli na treninzima da bi izborili mjesto u timu, jer je rezervnim igračima bilo teže. Na nekih pola sata po početku meča, kondicioni trener povlačio ih je sa klupe, a onda bi uslijedio zastrašujući red vježbi za istezanje i zagrijavanje. Da Magatov rad nije loš, potvrdili su iz nacionalnog tima, jer to isto, samo u manjoj mjeri broja ponavljanja koriste i primjenjuju u utakmicama A tima.

U Bajernu je imao sve uslove da postane klupska legenda, bio je na pravom putu, osvojio zaredom dvije duple krune, što je nezabilježeno u istoriji kluba, ali je u odnosu sa igračima i upravom uvijek bio pogrešno protumačen, pa su jedva dočekali kiks u šampionatu da mu vide leđa. Ostaće zapamćeno da je Uli Henes rekao, ‘’nikad se tako ne bih odnosio prema ljudima’’ i zatvorio vrata za dalju priču o Feliksu Magatu.

U Volfsburgu je još jednom pokazao da može da bude fudbalski mađioničar. Sa Grafiteom i Džekom u špicu, sa Diegom u sredini i gomilom anonimusa osvojio je titulu, ali je onda promijenio mnogo fudbalera, uvijek pokušavajući da pronađe nove, koji bi se brzo, lako i uspješno uklopili u njegov sistem rada. Više, bolje, jače, sistem je u kojem su rijetki opravdali očekivanja, jedni bi od Magatovog ulaganja u njihov lik i dijelo jednostavno odustali, drugi se promijenili do neprepoznatljivosti.

Zbog brojnih kritika u radu sa igračima, nakon poslednjeg otkaza potražio je spas u meditaciji i stručnoj analizi, pokušavajući da objasni da priča o njemu nije samo crna ili samo bijela, da uslijed brojnih uspona i padova, priča o njemu uvijek ima mnogo simptoma euforije i melanholije. Jedno je sigurno, Magat ima recept za jednokratnu upotrebu fudbalskog kluba, postao je prvi Njemac na klupi tima iz Premijer Lige. Ako ništa drugo, na najbolji način upotpuniće skoro bizarni album karaktera koji opisuju premijerligaške menadžere. Fudbalski, Fulam će u borbi za opstanak dobiti šansu, najbolju moguću.

I desetak nakon All star utakmice, nikako da se od mene otme neka egzaltirana rečenica, puna strasti i oduševljena prikazanim. Kao na svadbi, gdje svak svakome želi da ugodi, da se ne uvrijedi ko sa muške ili ženske strane, najbolji NBA košarkaši, samim tim i najbolji košarkaši svijeta, odigrali su meč za divljenje, za svakog NBA fana. Napadački potencijal istaknut je do maksimuma, rešetali su kako su i odakle stigli, pritom, zakucali više puta nego što ekser dobije šansu na novom gradilištu. Za one koji vole da vide i neku blokadu, spuštanje u defanzivni stav, za one navučene na faul u svakom drugom posjedu lopte, vjerujem da je bilo dosadno.

Pratim NBA 25 godina, stalno pokušavajući da proniknem u tu dobru koncepciju koja nudi i vrhunski sport i vrhunsku zabavu. Iako atlete na maksimumu pokažu svoje karakteristike, sve izgleda tako lagano, opušteno, nasmijeno, nimalo usiljeno, po meraku čak i prosječnog ljubitelja košarke. Zadirkivanja nakon sjajnih poteza, podrška saigrača sa klupe, dramatika poslednjeg minuta, od NBA igrača pravi ljudske kolose, fanatične, predane, radnike udarnike, ali i sasvim skromne uposlenike koji shvataju da su šrafovi u velikoj mašini.

Godinama sam All Star meč sa nestrpljenjem čekao, jer su na tv ekranu bile rijetke prilike da gledate sudare giganata poput Medžika i Birda, Džordana i Medžika, Džordana protiv Barklija, pa Stoktona iMelouna, lakoću Holivuda kroz magiju Lejkersa, šarm Bostona, zen košarku Fila Džeksona, kraljeve napadačkih varijacija na temu Rika Adelmana, pritom se družeći sa Klajdom ''Klizačem'', Hakimom''Snom'', Dikembeom ''Ne u mojoj kući'' Mutombom. Zaboraviću mnoge, pa bolje da prestanem. Uvijek je All star bio praznik crvenog slova u mom kalendaru.

I dok sam zbog manjka tv prenosa uglavnom pratio samo snimke, najbolje detalje takmičenja u zakucavanjima i trojkama, sama utakmica svih zvijezda bila je njeno visočanstvo, vrhunac nadmetanja pod obručima. Pa garnirana tim monstruoznim zakucavanjima, pa sa redom meke ruke Krejg Hodžisa, MarkaPrajsa, Rajsa, Alena, Stojakovića i ostalih koji su liniju za tri poena doživljavali kao minsko polje. Tog meraka, kad na poluvremenu iskoči sve najbolje od prethodne noći, prekidajući neminovni pad koncentracije uslijed nedostatka sna.

A onda su Ameri produžili vikend, kao da su Balkanci, uveli nove košarkaške praznike, promjenili pravila, dozvolili novajlijama da oskrnave sveto mjesto koje treba da se čuva samo za odabrane. Je li puštaju nekoga u šaolin dvorište, dok krv ne propljuje? Ne vjerujem. Onda su krenuli da se nadmeću sami sa sobom, da izmišljaju ono zakucavanje, ovo zakucavanje, sledeće što ću vidjeti jer vjerovatno da neko padobranom, sa vrha dvorane snese loptu u krilo nekom izrabljivaču obruča. Pa opet, kad pogledaš Džordana i Vilkinsa, padneš na donji dio leđa, a oni su imali samo taj obruč, onu jednu loptu i sukob sa zakonima fizike.

A ni od utakmice nije ostalo mnogo, pretvorila se u termin za pomahnitale pubertetlije željne stalnih uzdaha i izdaha, pa se tako u desetak sekundi razmjeni osamnaest različitih strijelaca, desetak puta se zakuca, odapne se nekoliko trojki, par alej upova, a posao oficijalnog spikera koji frenetično izgovara imena dobija novu dimenziju i potražuje još ozbiljniju dnevnicu. Pretjerali ste, braćo, jeste, nije više to tako divan ugođaj koji je donosio trnce i žmarce, naježenu kožu svaki put kad neki majstor pipne loptu.

Nemam ništa ni protiv zakucavanja Blejka Grifina, niti košgeterskih tirada Karmela Entonija iKevina Djurenta, naprotiv, ali ovog puta, pretjerali ste. Kad bacite pogled na statistiku, shvatite da je uz onog nesretnog spikera u dvorani, najteže bilo uzeti da unosite u zapisnik sve te silne pokušaje da se natrpanim brojem poena, svi fasciniraju. Nijesam mislio da ću to ikada reći, ali ministar odbrane i navale,Joakim Noa, bacio je u sjenku sve ostale, samo zahvaljujući košarkaškom IQ-u koji je proradio na vrijeme, na samom kraju, kada je najvažnije, kad je osnovni, primarni, unutrašnji nagon rekao, hej, ovo je utakmica, treba da se pobijedi.