Magico
Nova reklama za Pepsi ne nudi ništa novo na prvi pogled, najbolji fudbaler svijeta u 21. vijeku Lionel Messi žonglira konzervu, navodeći nas da u prvom hipermarketu pokušamo to isto. Onda neka sijeda starina od pedeset i kusur ljeta, sa minivalom i viškom kilograma prodaje fudbalske fazone na sličan način, a vi naravno nemate kad da razmišljate ko je ovaj čiča i zašto je baš on pored Mesij(e)a?
Naravno, trivijalna i površna reklama koja nudi ono što treba da ponudi, jako poznato i priznato zaštitno lice, ovog puta, ako malo zagrebemo po površini, pogađa suštinu, prikazuje život u pravom smislu te riječi, prikazuje sudbine, naravi, puteve, prikazuje ono što jeste i ono što je moglo biti. Prikazuje dva majstora, sa loptom ili konzervom, svejedno je, jednog što jeste najbolji na svijetu i jednog koji je to odbio da bude.
Jorge Alberto González Barillas ili El Magico Gonzales najbolji je fudbaler El Salvadora svih vremena i jedan od onih u rangu Besta ili Gaskojna koji je svoj talenat radije trošio na besane noći, prave i pogrešne žene, nego na znoj i rad, treninge i usavršavanje. Jer, Magico je bio fudbalski savršen, neko će reći čupav i neugledan, sa manjkom kilograma, a opet napadač sa nevjerovatnom kontrolom lopte, savršenom tehnikom, vanvremenskim vicom u igri, fascinantnim šmekom i neizbježnim masnim minivalom.
Do 1982. i SP u Španiji Gonzales je igrao za timove u domovini koji bi mogli da se nazovu fabričkim, a onda je zadivio gledaoce, stručnjake, a prije svega upravu drugoligaša Kadiza koja ga je bez razmišljanja i dodatnog skautiranja angažovala. Nijesu znali da je Magico, vjerniji kafani i boci, da je željniji flamenka i gitare, nego driblanja i asistiranja. Uprkos varijacijama na istu temu, nesportski život, uspio je u prvoj sezoni da postigne 33 gola i upiše 15 asistencija, praktično bez uobičajenog trenažnog procesa jer Gonzales je spavao po danu, lumpovao noću, kao junak neke pjesme Tome Zdravkovića.
Takav talenat ne može biti neprimjećen, pa su u Valjadolidu smatrali da mogu da kanališu njegove niske strasti. Nijesu uspjeli iako je trener Huaret angažovao i telohranitelja koji je pazio šta Magico jede, pije, sa kim se druži. Nije mu to odgovaralo, ta omča oko vrata, stezala je više nego bankarska kravata, odbijao je i da igra i da trenira, svaki put navodeći čudesniji razlog za eskiviranje radne fudbalske obaveze. Vratio se u Kadiz, iao su ga tražili i PSŽ, Fiorentina, Sampdoria.
Gomila karaktera mogla bi biti ispisana o tome šta je sve propustio da uradi u svojoj karijeri Gonzales, mada je stigao da napravi četiri potomka sa tri različite žene, koje mu nijesu žene, nego prijateljice na životnom putu. Ona prva, jedina, prava, legalna, Ana Ruano i danas odbija da progovori neku lošu za čovjeka širokog srca, ogromne duše, koji je volio život i fudbal, zajedno i odvojeno. Nije želio da ga sputavaju norme, ograničenja, nije volio limite i obaveze. Hrlio je strastveno u zagrljaj svakom istomišljeniku, istomišljenici, bez namjere da se osvrne na ono što je bilo, na ono što ga čeka, što dolazi.
Nakon Pelea, došao je Maradona, a između njih uskočio je Krojf. Da je želio, Magico bi se ugurao među njima, bez problema, jer talenat vam niko ne može oduzeti, niko talenat ne može spriječiti da se pokaže. Jedan je od prvih koji su plaćani po utakmici, jer nikada nijeste bili sigurni da li će se pojaviti. Tako su od njega napravili honorarca, nadničara, koji je igrao kada je morao, da bi zadovoljio svoje prioritete van terena. Igrao se kada je morao je vjerovatno tačnije.
Danas, u suncem okupanom Kadizu, sa lanenom košuljom na sebi, sjede kose, sa nešto boljim minivalom, Gonzalesu ne treba nijedan euro da bi živio kako želi, u ovom gradu, sve mu je besplatno. Kao i u domovini, gdje nacionalni stadion nosi njegovo ime i prezime. Da je bio Argentinac ili Brazilac, vjerovatno bi se o njemu čulo i ranije i bučnije. Ovako, sasvim je dovoljna i jedna reklama da ne zaboravimo šta jeste i šta je moglo biti.
