Pepe - mračna sila
''Nemam više želju da igram fudbal, depresivan sam'' – rekao je Képler Laveran Lima Ferreira dan nakon što je primjenio sva saznanja sa nekog vjerovatno poučnog seminara borilačkih vještina na nesretnim fudbalskim praktikantima iz Hetafea, Huanu Albinu i Havieru Kaskeru. Da, Pepe, jedan od najnezgodnijih fudbalskih karaktera, bez grama harizme Vinija Džonsa ili Roja Kina, jedan od onih zbog kojih ste depresivni i zbog kojih nemate želju da ikada više gledate fudbal.
Pet godina je prošlo od kako je svoje emocije izlio prema rivalima iz Hetafea, kada je osim kazne od 10 mečeva neigranja zaslužio makar šestomjesečni nadzor u ustanovi koja se bavi kontrolom bijesa i najstrožiji fudbalski doping test nakon Maradoninog u Americi. Mnogi su pomislili da je dečko rođen u Brazilu, u malom gradu Maceio, sa portugalskim pasošem i fenomenalnim fudbalskim CV-om samo zalutao u civilno odijelo vođen adrenalinom koji je plod stresa i pritiska proizvedenog u velikom klubu.
Pepe je oduvijek bio potpuno drugačiji od drugih, vođen teškom rukom oca, koji je od svog najrođenijeg pravio univerzalnog vojnika. Kada je tata Pepe shvatio da sin Pepe neće moći da loptu zalijepi za uvo ili nos ili kapak kao većina brazilskih majstora sa loptom, pretvorio mu je život u fudbalski pakao. Jer, šta reći o treninzima bez lopte. Čuveni ''suvi'' za Pepea su bili više nego ''vlažni''. Trčanje u plićaku, skakanje u vodi sa tegovima za pasom, snaga, koordinacija, požrtvovanost.
Stvoren je Blek Stena, bez plavih uvojaka na glavi, spreman da krvavih očiju, sa mišićnom masom rasplodnog pastuva, progoni napadače širom svijeta, sa željom da se zagubi svaka travka po kojoj su trčali. Put ga je odveo u Portugal, na ostrvo Madeiru, grad Funčal, mjesto koje je u fudbalsku dvoranu slavnih odveo njegov sada saigrač iz kluba i reprezentacije Kristijano Ronaldo. Ipak, ne u Nacional, kao najbolji igrač svijeta za 2013. već u Maritimo, klub koji je uvijek bio poznat po nedovoljno blagonaklonom stavu prema bilo kojoj gostujućoj ekipi.
Vrlo lako se uklopio u društvo gdje je bilo lakše propustiti loptu, ali ne i igrača, pa su beskompromisne fudbalsko fajterske avanture mladog Pepea zapale za oko skautima Portoa. A tamo je prošao finu ruku, gdje su ga velemajstori tesanja rivalskih špiceva Žorž Košta i Rikardo Košta primili na specijalizaciju. Dvije lige, kup, dovoljno da mu se kliče za vjek i vjekova sa plavo bijelih tribina.
Kao jedan od najskupljih defanzivaca svijeta, Pepe je došao u Real. Nije se uklopio u rafinirani Šusterov svijet, ponekad izgledao izgubljenije od Alise u zemlji čuda. Ipak, titula je zamijenila sve. U drugoj godini dobio je duplo više šansi, postao standardan, a onda u trenutku magnovenja, u potrazi za izgubljenim djetinjstvom, frustriran pretjeranom potragom za trofejima i samopoštovanjem izbatinao Hetafeovce. U tom trenutku, žalili smo što u fudbalu postoji Pepe, kao pandan svega onoga što se dešavalo u našim životima, samo van terena. Kajla do pupka, trenerka do ispod pazuha, bili su prikladniji modni detalji od dresa Reala.
Izbili su na površinu, kao da ih je plima na obalu donijela, mnogi detalji o njegovim ranijim izletima ka saigračima, rivalima, sudijama. Pepeovo vokabular, ali i CV bio je ispunjen sa jedne strane, riječima kajanja, sa druge, riječima budućih pokoljenja, gdje cool i vrh izgledalo milozvučno u odnosu na širok repertoar psovki i uvreda koje su se lijepile za njegovu sivu moždanu masu.
Pepe je nastavio da šokira, nagazio je Mesija, kažu nenamjerno, šutnuo je Alveša u prolazu, patetično pokušao da sa Busketsom izmjeri koji je bolji kandidat u borbi za Oskara, za epizodnu ulogu, a onda i sudiju Romera verbalno poslao na mjesto odakle smo svi negdje pošli u život. Pepeov dnevnik uvreda, njegovih 50 nijansi sivog, postali su živopisniji od svih ujedinjenih boja Benetona. Sa jedne strane, junak, naravno, kao portugalski usvojeni sin, kao zaštitnik Realovih svjetskih pretenzija, sa druge strane, zločinac, zreo za fudbalski tribunal.
I eto, taman kada smo čuli za njegovu divnu, romantičnu stranu, u priči po kojoj je divan otac, savršeni ljubitelj druženja sa familijom, ženom i djetetom, kada smo zavirili u njegove iskrene, pune osmjeha i radosti, porodične albume, Pepe nam je još jednom pokazao svoju slabu stranu. Skoro pet godina kasnije, u derbiju Madrida, protiv Atletika, opet satjeran gomilom testosterona iz okruženja, odglumio je loše, ujedno smiješno i tragično.
Gomila mišića, pala je poslije dodira kose Huanfrana, a dotični ima rijetku kosu, da se razumijemo. Krik, dreka, grimase, zaboljele su svakog iskrenog ljubitelja fudbala. Jer, bez takvih, cilj opravdava sredstvo mašinerija, fudbal može. Zgrožen prizorom, pišem sitno pismo, Uefi, Fifi, familji, Pepe tati, upravi Reala, portugalskom savezu, bilo kome ko može pomoći: ''Vratite nam Pepea, beskompromisnog borca, fajtera do poslednjeg daha, čeličnog telohranitelja golmana Reala, nemilosrdnog kiborg Kerbera u kaznenom prostoru''. Ovaj Pepe, izgleda da se opet pokvario.
