Vlado Wall-E Perović

‘’Nije u redu da se osjećam ovako zbog sporta. Kao da mi je otac rekao da više neće obavljati dužnost oca.'' Ovo je samo jedan od komentara koji je otišao u javnost preko društvenih mreža, kao uzročno posledična veza sa zvaničnom objavom da ser Aleks Ferguson neće više biti menadžer Mančester Junajteda. Svjestan sam da ste do sada već dobro upućeni u broj godina koje je pomenuti vitez proveo na klupi jednog od najvećih klubova svijeta, koji je lansirao upravo taj klub u elitnu orbitu, koliko je osvojio trofeja, koja su mu najveći poduhvati, najlošiji transferi.

Zato, da probam ovako. Ser Aleks Ferguson je sve ono što većina trenera, menadžera nikada neće biti. Kada se krene u odavanje počasti njegovom liku i djelu, podizanje spomenika, na više mjesta, u različito vrijeme, teže će biti odabrati povod, jer osim fenomenalnog roka trajanja, fascinantne radne etike, fanatične posvećenosti i enormnog znanja, trener menadžer Ferguson je bio i čovjek. Sve što jedan čovjek treba da bude. Nesavršen, ali istrajan. Sa ciljem. Guran instinktima, intuicijom. Skinuti Liverpul sa trona. Štrikirano. Osvojiti sve što se može. Štrikirano. Osloniti se na fudbalsku akademiju. Štrikirano. Biti dovoljno moćan da se dovede bilo ko, bilo kad. Štrikirano.

Čak i u greškama, bio je dovoljno veliki. Veliki i da istrpi Kantonu i Kina, dovoljno svjestan da je klub veći i bitniji i od Bekama i Kristijana Ronalda. Dovoljno pravi da napusti klupu u najsavršenijem mogućem stanju. Na svim nivoima. Iako ostavlja prazninu vrijednu crne rupe u univerzumu svakog navijača Junajteda, sada nije nemoguće zamjeniti menadžera Fergusona. Bez obzira ko će biti nasljednik, imaće podmazanu mašinu, sa mnogo pravih šrafova, sa mnogo rezervnih dijelova na lageru i sa armijom onih koji mogu i žele da pomognu. Pozicija direktora i ambasadora kluba, uz ispoliran kuk i uz slabiji intenzitet promatranja trenažnog procesa, dug odmor uz vino, fudbalskom radniku Fergusonu će donijeti novu dimenziju. Uz par dana više za analizu modernih shvatanja fudbala kao igre, uz višak vremena za promatranje novih, talentovanih, sportski drskih i bezobraznih da se suprostave postojećim majstorima, savjetnik Ferguson biće ubitačan suplement nasljedniku.

Toliki protok vremena i trofeja, tolika opsjednutost detaljima, toliko novog, bliskog i vrijednog. Ne žalite što je završeno, budite srećni što je trajalo.

          Ne otpisujte Barselonu. Nikada. Klub koji ima sistem, jednu od najbolje osmišljenih omladinskih škola, klub koji je magnet za milionske ugovore sa brojnim sponzorima, klub koji nije želio da mijenja trenera usred sezone zbog njegove bolesti, niti se odrekao igrača koji se borio sa sličnim problemima. Klub koji ima srce i dušu.

          Mislim da je svakom ljubitelju fudbala, čak i onom koji sa nešto manje pažnje prati ovaj sport, da ne kažem laiku, jasno da je tim iz Katalonije prošao kroz više psihofizičkih turbulencija nego bubuljičavi tinejdžer koji je tokom kontrolnog zadatka iz matematike razmišljao kako je razapet između dvije simpatije iz odjeljenja. Barselona je u najgorem trenutku ostala bez Gvardiole, harizmatičnog vođe, lidera, predvodnika, a zbog reprezentativnih obaveza, praktično kompletan prvi tim sastavio je dvije takmičarske sezone. Kada su se vratili sa odmora, odigrali su na svježinu, jako, bolno za rivale, što govori razlika u odnosu na ostatak Primere i lak ulazak u nokaut fazu Lige Šampiona.

          Problemi su krenuli da okupiraju i misli i tijela fudbalera koji su u ovoj igri osvojili sve vrhove, oteli sve moguće trofeje, na klupskom i reprezentativnom nivou. Limiti ljudskog organizma su bez suplemenata sasvim jasni, a to što se desilo na bavarskom prvomajskom roštiljanju na Kamp Nouu upravo je samo sprega umora i opterećenih misli. Nema Barselona problem sa defanzivcima, nego sa sistemom igre, koji kreće od visokog presinga, a ako se ne odigra kako treba ostavlja otvoreno bojno polje za rastrčane i uvijek spremne na sve napadače rivala.

          Revitalizacija ovog projekta neće biti bolna. Neće biti kataklizme. Ne može se reći ni da će biti jednostavna, ali u Barseloni su pokazali da znaju kako se može doći do vrha, bili su tamo dugo, a znaju kako i da se vrate. Jer od bombe Kumana, do gola Etoa, napravili su La Masiju, poklonili svijetu fudbala mnogo mašte i talenta, a mnoge fudbalske poluproizvode prodali za silan novac. Sjetimo se Gonzala Dos Santosa i Jeffrena Suareza. Za njih dvojicu Barsa je dobila 15 miliona eura. Još toliko će zaraditi zbog Davida Vilje, a svoje mjesto u timu čekaju jasno Tello, Cuenca, Delofeu. Novca će biti, a izbor igrača na tržištu koji jedva čekaju da zaigraju za Barselonu je više nego širok. La Masija je već sada spremna za odlazak trojice 16-godišnjaka u Premijer Ligu, a zamislite koliko dobrih je ostalo.

          Barselona je šest puta uzastopno došla makar do polufinala Lige Šampiona, što opet donosi mnogo novca. Od Uefe, tv prava, prodaje dresova, bogatih ponuda za pripreme u azijskim zemljama ili Americi, a taj novac poslužiće za obnavljanje i osvježavanje igračkog kadra, očuvanje postojećeg, a vjerujem da ovaj ipak nije tako loš. Fudbaleri Barselone imaće konačno slobodno ljeto, imaće vremena da se pripreme za pripreme, a o ovom konceptu mogu da vam svjedoče samo oni koji su igrali fudbal na vrhunskom nivou.

          Ne brinite za Barsu, bez obzira što sam ja ubijeđen da je demonstracija fudbalske sile Bavaraca ustvari samo demonstracija lošeg trenutka velikog koncepta koji se srozao uslijed brojnih faktora. Isto tako bi se u ovom trenutku izigrao i Šahtjor ili Mančester Junajted. Ne brinite za zlatne lopte Mesija, on ima samo 25 godina. Isto tako ne bacajte se u sevdah razmišljajući da li je taj isti Mesi više od kluba, jer i bez njega Katalonci i u Primeri i u Ligi Šampiona imaju samo pobjede. Jer je Barselona i dalje više od kluba. Stil života.