Vlado Wall-E Perović

Vilijem Entoni rođen je u Brižu, u Belgiji. Imao je 21 dan u trenutku kada je prvi put udahnuo vazduh u Francuskoj. Njegov otac, Amerikanac, profesionalni sportista, dobio je ponudu da se dokazuje 15 dana u Parizu i nije je odbio, na radost, njegove majke, manekenke, Holanđanke. Zbog besanih noći uslovljenih rođenjem djeteta, nije bio baš najbolji na probnom radu, ali je zahvaljujući minulom, dobio višegodišnji ugovor. Nije ga odradio do kraja, završio je karijeru u Normandiji, poznatijoj po drugom svjetskom ratu i Danu D.

Mali Vilijem Entoni nije krenuo očevim stopama, volio je fudbal i nije vjerovao da će biti dovoljno visok. Ipak, sa 15 godina i to se promijenilo. Uz sjajan osjećaj za prostor i brzinu, imao je i dovoljno hrabrosti da uđe u kontakt sa višim, jačim, a njegova moć snalaženja opčinila je i čelne ljude obrazovne ustanove za sport i učenje, gdje je završio kao stipendista i postao dio francuske sportske elite. Upravo je u to vrijeme dobro razmislio i odlučio da preda papire za francusko državljanstvo. Odbio je pozive brojnih koledža, a sa 18 godina postao je najbolji mladi igrač Evrope u timu u kojem su mu saigrači bili budući kum i najbolji prijatelj.

Kao i njegov otac, na probnom radu, ali u Americi, nije se najbolje snašao. Najbolji defanzivac njegove buduće ekipe, ''prebio ga je kao mačku'', ali video snimak njegovih najboljih poteza omogućio mu je novu šansu. A tada je bio fascinantan. Toliko dobar da su ga njegovi budući poslodavci zamolili da više ne trenira bilo gdje, samo da bi ga sakrili od konkurencije. Poslušao je savjet, a ostalo je istorija. Već u prvoj sezoni osvojio je titulu, zatim drugu, treću. Mnogi su dobijali epitet najboljeg igrača svijeta na poziciji na kojoj i on igra, a Vilijem Entoni je bio na marginama, uporno sakupljajući trofeje.

Svake godine, osim 2011. za razliku od ostalih evropskih zvijezda, bio je prvi na pripremama reprezentacije. Za vrijeme štrajka u najboljoj ligi na svijetu, vratio se u Francusku, igrao za 2000 eura, iako je za samog sebe platio osiguranje u iznosu od 250 000. Kupio je čak i 20 odsto akcija kluba u kojem je igrao, da bi pomogao u vrijeme ekonomske krize, a još 20 odsto mu je zagarantovano kada završi karijeru. Platio ih je iznad cijene. Nikada nije odbio poziv za reprezentaciju, osim za to jedno svjetsko prvenstvo, zbog nesređenih odnosa u porodici, razvoda od holivudske zvijezde. Njegova riznica reprezentativnih trofeja bila je oskudna, vjerovatno je više medalja dobio iz biologije u osnovnoj i srednjoj. Samo po srebro i bronza.

I dok su se individualni uspjesi množili, vrijedni debelih memoara, već u tridesetoj on je imao snage za još jedan pohod. Četvrta titula u Americi pobjegla mu je za poen, a on je izašao samo jači. Sada je njegov prateći orkestar bio mnogo harmoničniji. Kada je on otišao preko Atlantika, bio je treći Francuz koji je potpisao profesionalni ugovor. Sada, uz njega i kuma, bilo je još šest takvih igrača, možda manje klase, ali vrijednih i ornih da idu do kraja.

Vilijem Entoni bavi se i humanitarnim radom u slobodno vrijeme, dijeli skupe ulaznice onima koji to ne mogu da priušte, uživa u razgovoru sa ljudima, voli da stvara muziku. Svakog dana sazna nešto novo o sebi i okolini, vaspitavan je da postane šampion, dugo se nalazio u njihovom društvu. Zato i ne čudi što je u noći prije finala evropskog prvenstva u košarci ušao u sobu Nikole Batuma, zagrlio kuma, Borisa Diaa i iskreno rekao, ''mnogo sam umoran, preuzmite''. Zato je danas Francuska šampion, a Toni Parker čovjek koji je poput Doka Holideja, ušao tiho i otišao u legendu. Kada nešto nosiš u srcu, nijesu bitni ni porijeklo, ni roditelji, ni mjesto rođenja, već želja da ljubav koju dobiješ, uzvratiš.

Brazil je fudbalska Meka, lagano je preko usta prevalio prije par dana, jedan od najvećih majstora ove igre, Klarens Sedorf. Bez namjere da se dopadne tazbini, jer mu je žena iz ove zemlje, bez namjere da se dopadne navijačima Botafoga, kluba u kojem igra, jer je u godinu i kusur dana igranja lopte na brazilskim terenima stekao status božanstva, pa sada može birati i novu ženu i novi klub.

Prošle godine u ovo doba mnogi su pomislili da je Sedorf samo još jedan u nizu igrača koji koristi svoje nagomilano iskustvo da bi lagano došao do novca igrajuči penzionerski fudbal na nekom egzotičnom mjestu. Sada, fudbaler koji je prvi došao do titula Lige Šampiona sa tri različita kluba, Ajaksom, Realom i Milanom, u 37. godini prevodi Botafogo. Iako u svom CV-u ima 21 trofej, jako želi onaj za brazilskog šampiona. A već je osvojio šampionat Carioca, za najbolju ekipu države Rio de Žaneiro. Ovih dana, ne zna se ko više uživa u njegovim liderskim sposobnostima, majstorijama sa loptom, fantastičnim fizičkim predispozicijama. Uvijek u centru pažnje, od strane reditelja prenosa, mladih igrača koji žele da nauče, trenera koji ga predstavljaju kao primjer kako treba, do žena koje jedva čekaju da Sedorf po završetku meča skine dres, zamjeni ga sa rivalom i pritom demonstrira savršen trbušni zid. Bez obzira što je to momak koji je rođen na Surinamu i koji je fudbal učio i naučio u Holandiji u čuvenoj Ajaksovoj akademiji.

Kada je trener Osvaldo de Oliveira saznao da će Sedorf pristupiti Botafogu, nije znao koja bi pozicija odgovarala igraču koji ima najviša primanja u istoriji brazilskog klupskog fudbala. Danas, njegovom treneru izgleda da je svejedno. Bez obzira šta se dešava na terenu, Klarens je tamo gdje treba svom timu. Iako mečeve počinje na poziciji centralnog veznog, lagano se transformiše u ofanzivca po lijevoj strani, špica ili zadnjeg veznog. Ako su bekovi u problemu sa rivalom, eto Sedorfa da pomogne, lijevo, desno, nebitno je. To još jednom dokazuje da se sve u životu i fudbalu može naučiti.

Sedorf ima težak zadatak jer je Botafogo u finansijskim problemima, pa kao i većina klubova u Brazilu zavisi od prodaje igrača. Iako je do juče nepoznati Vitinjo otišao u CSKA za 10 miliona eura, postavlja se pitanje da li će opravdati uloženi novac. Jer igrati pored Sedorfa, priznao je, bilo je lako. I zadovoljstvo. Sada je na njegovoj poziciji Hyuri, dečko koji je u brazilskoj seriji D, u Audax Riju, za dvije godine upisao 14 nastupa i postigao dva gola. Pored Sedorfa je u četiri meča za Botafogo, u kojem igra na pozajmici, jer prvoligaš nije želio da odvoji ni centa za njega, već sada ima tri gola na četiri susreta.

Iako izgleda kao da može da igra još dugo, Klarens se priprema za život pored terena. Godinama je u slobodno vrijeme fudbalski analitičar i komentator na najpoznatijim svjetskim tv stanicama, a vrlo je vjerovatno da će pokušati da napravi i ozbiljnu trenersku karijeru. Osim toga, uživa u humanitarnom radu, vezan je za rodni Surinam kojem svaka njegova donacija dođe kao dječji dodatak sumornom državnom budžetu.

Sedorf je jedan od onih koji su uvijek bili u sijenci, iako su napravili i previše.  Iako izgleda da njegovo fudbalsko vrijeme ističe, po njegovom mišljenju prave stvari tek dolaze. Spreman je da odgovara na pitanja čitalaca u New York Times-u, bude vlasnik restorana i moto tima, organizuje brojne seminare i predavanja o značaju obrazovanja sportista. Na kraju, Sedorf praktikuje to što govori, tijelo održavate u najboljoj formi, jedino ako glava zna šta da radi sa njim.

Ne mislim da postoji razlog da neko preozbiljno shvati dan kada se susreću petak i trinaesti u mjesecu. Samo u tinejdžerskom periodu, hvatao sam sebe kako po istom tragu hitam ka autobuskoj stanici u Nikšiću, ka jednoj od trafika, da pronađem omiljeni list ''Koš'', odnosno ''Košarka''. Tada sam mislio da činim pravu stvar, poštujući rutinu koja me dovodila do rješenja. U to doba, bonova, redova, ničim izazvanih i nepravednih sankcija, pronaći i imati za omiljeni časopis bila je premija.

Petkom, standardno, zahvaljujući poznanicima i prijateljima iz fudbalskog saveza u terminu od 19 sati igram mali, mini fudbal. Entuzijazam, protiv klase i kvaliteta, uvijek učini da sat vremena brzo prođe. Neka vrsta relaksacije i kanalisanja negativne energije ka lopti, suptilnom varanju rivala kroz nadigravanja, vodi vas u paralelni univerzum. Ako zamislite život kao ekspres lonac, zamislite ovaj fudbal kao ventil, samo što ja rijetko pištim.

U poslednje vrijeme, ne družim se previše sa ženom i djetetom, ima tih perioda kada posao mora da bude prioritet, a u takvim trenucima, uvijek familija trpi. Tako je i moja Iva plakala dok je tata govorio pa pa, a dok se kapija zatvarala kiša je počela za nijansu jače da pada. I onda slijedi ta priča o rutini, jer na putu od sada moje Stare Varoši do sportskog centra Kalezić na Zabjelu, postoji lijepa pješačka dionica, ma šta ko mislio, koja vodi pored Čepuraka, Hemomonta, pored terena lokalnog drugoligaša, do nove Panonke. Onda 100 metara desno i to je to, 20 minuta suptilne rekreacije i rasvijetljavanja stanja uma.

Prokapanje se ubrzo pretvorilo u jači pljusak, kasnije i u provalu oblaka, ali to putnika namjernika nije spriječilo da dođe do cilja u minut do hepeninga. Iako sam se iskreno radovao druženju sa loptom, poslije manje od pola sata napustio sam termin, jer sam se osjećao nelagodno sa samim sobom i saigračima. Navikao sam da igram sa obavezom, da istrčim koliko mogu, bez obzira na kvalitet i stanje duha, ali nijesam imao povratnu reakciju. Da ne bih pištao, pokupio sam se na vrijeme.

Pri povratku istom trasom, različitim smjerom, uhvatio sam se da razmišljam o životnom sadržaju, a ne formi. Očigledno da sam prešao granice svjesnog, jer sam u toku napora da razlučim dobro od zla, bolje od goreg, važnije od nevažnog, upao u šaht. Na korak od počivših, pored Čepuraka, na pola puta od kuće. Od mraka, nagomilanog lišća, nijesam dobro shvatio postavljeno granje kao legitimno upozorenje. Skliznuo sam desnom nogom, upao do lakata koji su mi poslužili za amoritizaciju. Nasmijao sam se sebi, onako mokar, znojav i uprljan, pomalo krvav, jer sam povrijedio desnu potkoljenicu. Pala muva na međeda. Pridigao se, otresao, krenuo dalje i shvatio da mi nedostaju novčanik i mobilni.

Tada sam se šerlokovski prisjetio da na privesku koji sam dobio od fudbalskog saveza, postoji i mala lampa, kojom sam izučio sadržaj šahte, zadovoljan što nijesam dio istog. Poslije detaljno osmotrenog terena, uvidio sam da je jedini način da spasim lična dokumenta i mobilni povratak nazad. Vadio sam granje, bacao na pločnik, uskočio, pokupio što me zanimalo i vratio sve na svoje mjesto. Agonija koja je trajala dvadesetak minuta, nije zanimala nikog od vozača koji su prošli tim dijelom grada, a u istom periodu nije bilo pješaka. Tako da sam bio sam sa sobom, svoj na svome.

Iako sam izgledao kao beskućnik poslije uragana, dijete mi se obradovalo na vratima. Žena se brižno raspitivala o povredi, a pri svakom pokušaju objašnjavanja šta se desilo, uslijedili bi osmjesi na sve strane. Zato je i volim, zna da me nasmije. Interesantno da je u istom periodu neko u javnom izvlačenju igre na sreću Loto došao do sedmice. Time se objedinila moja davno postavljena filosofska misao, ''nekome je život majka, nekome maćeha, a nekome socijalni radnik''.