Petak 13.
Ne mislim da postoji razlog da neko preozbiljno shvati dan kada se susreću petak i trinaesti u mjesecu. Samo u tinejdžerskom periodu, hvatao sam sebe kako po istom tragu hitam ka autobuskoj stanici u Nikšiću, ka jednoj od trafika, da pronađem omiljeni list ''Koš'', odnosno ''Košarka''. Tada sam mislio da činim pravu stvar, poštujući rutinu koja me dovodila do rješenja. U to doba, bonova, redova, ničim izazvanih i nepravednih sankcija, pronaći i imati za omiljeni časopis bila je premija.
Petkom, standardno, zahvaljujući poznanicima i prijateljima iz fudbalskog saveza u terminu od 19 sati igram mali, mini fudbal. Entuzijazam, protiv klase i kvaliteta, uvijek učini da sat vremena brzo prođe. Neka vrsta relaksacije i kanalisanja negativne energije ka lopti, suptilnom varanju rivala kroz nadigravanja, vodi vas u paralelni univerzum. Ako zamislite život kao ekspres lonac, zamislite ovaj fudbal kao ventil, samo što ja rijetko pištim.
U poslednje vrijeme, ne družim se previše sa ženom i djetetom, ima tih perioda kada posao mora da bude prioritet, a u takvim trenucima, uvijek familija trpi. Tako je i moja Iva plakala dok je tata govorio pa pa, a dok se kapija zatvarala kiša je počela za nijansu jače da pada. I onda slijedi ta priča o rutini, jer na putu od sada moje Stare Varoši do sportskog centra Kalezić na Zabjelu, postoji lijepa pješačka dionica, ma šta ko mislio, koja vodi pored Čepuraka, Hemomonta, pored terena lokalnog drugoligaša, do nove Panonke. Onda 100 metara desno i to je to, 20 minuta suptilne rekreacije i rasvijetljavanja stanja uma.
Prokapanje se ubrzo pretvorilo u jači pljusak, kasnije i u provalu oblaka, ali to putnika namjernika nije spriječilo da dođe do cilja u minut do hepeninga. Iako sam se iskreno radovao druženju sa loptom, poslije manje od pola sata napustio sam termin, jer sam se osjećao nelagodno sa samim sobom i saigračima. Navikao sam da igram sa obavezom, da istrčim koliko mogu, bez obzira na kvalitet i stanje duha, ali nijesam imao povratnu reakciju. Da ne bih pištao, pokupio sam se na vrijeme.
Pri povratku istom trasom, različitim smjerom, uhvatio sam se da razmišljam o životnom sadržaju, a ne formi. Očigledno da sam prešao granice svjesnog, jer sam u toku napora da razlučim dobro od zla, bolje od goreg, važnije od nevažnog, upao u šaht. Na korak od počivših, pored Čepuraka, na pola puta od kuće. Od mraka, nagomilanog lišća, nijesam dobro shvatio postavljeno granje kao legitimno upozorenje. Skliznuo sam desnom nogom, upao do lakata koji su mi poslužili za amoritizaciju. Nasmijao sam se sebi, onako mokar, znojav i uprljan, pomalo krvav, jer sam povrijedio desnu potkoljenicu. Pala muva na međeda. Pridigao se, otresao, krenuo dalje i shvatio da mi nedostaju novčanik i mobilni.
Tada sam se šerlokovski prisjetio da na privesku koji sam dobio od fudbalskog saveza, postoji i mala lampa, kojom sam izučio sadržaj šahte, zadovoljan što nijesam dio istog. Poslije detaljno osmotrenog terena, uvidio sam da je jedini način da spasim lična dokumenta i mobilni povratak nazad. Vadio sam granje, bacao na pločnik, uskočio, pokupio što me zanimalo i vratio sve na svoje mjesto. Agonija koja je trajala dvadesetak minuta, nije zanimala nikog od vozača koji su prošli tim dijelom grada, a u istom periodu nije bilo pješaka. Tako da sam bio sam sa sobom, svoj na svome.
Iako sam izgledao kao beskućnik poslije uragana, dijete mi se obradovalo na vratima. Žena se brižno raspitivala o povredi, a pri svakom pokušaju objašnjavanja šta se desilo, uslijedili bi osmjesi na sve strane. Zato je i volim, zna da me nasmije. Interesantno da je u istom periodu neko u javnom izvlačenju igre na sreću Loto došao do sedmice. Time se objedinila moja davno postavljena filosofska misao, ''nekome je život majka, nekome maćeha, a nekome socijalni radnik''.
