Kad pobijedi bolji...
Ima nešto magično, mitski, u pogledu Jovanke Radičević, kada jurne sa krila, iz rukometnog minusa, pa ‘’mučki’’ lobuje nemoćnu rivalku, pritom se baci na parket ili neki od ovih modernih materijala što ih mi još parketom zovemo. ‘’Joka’’ se ustane, pa izbaci ono što su neki gledali davno na Vučjem Dolu, Fundini, na svakom mjestu gdje je trebalo ‘’izginuti’’ na ovaj ili onaj način. Izbaci iz sebe osjećaj olakšanja što je uradila pravi potez, podigne svoje, ‘’omete’’ pod sa rivalkama, psihički, utre put novoj nadi za nove ‘’radne’’ pobjede. Sve to, sa dvije ruke u vazduhu i dva oka u glavi.
Taj uzvišeni oblik fanatizma, bez namjere da glorifikujem istoriju i pravim poređenja sa onim što je nekad bilo i sa onim što sada gledamo, vjerovatno je bio inspiracija Lubarde, inspiracija svih putnika namjernika koji su kročili ovom zemljom i ispisali najljepše redove o nama, pritom ne znajući šta mi mislimo jedni o drugima. Njima, a ne nama, bilo je svejedno, jer su imali uvijek svoje mišljenje, pravo da od onog što vide naprave makar za sebe priču. A od takve storije, išle su samo ljepše i bolje.
Kod nas, to je nekako sve drugačije. Jednom, samo jednom, ne napravi to što se od tebe očekuje, ‘’počiste’’ te, kao da te nikad nije bilo. Kao da je memorija kraća i od fitilja, pa se negdje zaprškalo srebro sa Olimpijade, zlato sa Evropskog, trofej Lige Šampiona. Nevjerovatna vještina Crnogoraca i Crnogorki je da ne vjeruju u svoje, pa se u Dragana Adžića, njegovu stručnost, spisak sumnja i nakon toliko godina. Sad je najbolje doba za sumnjičave i nevjerne, neka izbace svoje adute, jer vjerujem da će ubrzo opet doći na naše, pa će se neki trofej veličati, neka medalja slaviti.
Ako se uzme u obzir ambijent i dešavanja iz prethodnih godina, sasvim je logično i prije svega sportski očekivano da se do određenog cilja i ne dođe. Nakon što smo iz nekoliko puta prebacili zakone sportske realnosti, lagano, u troskoku, bilo je vrijeme da se spustimo do donje granice mogućnosti. Jednostavne, jasne brojke, govore o malom igračkom fondu, koji više nije na jednom mjestu, u Budućnosti, već rasut i razapet.
Sve trijumfalne kapije, nijesu nam otvarali rukometni Ronaldo ili Mesi, mada nije da ih nijesmo imali u našim redovima, nego želja, volja, ambicija, posvećenost i onaj fanatizam sa početka ovog teksta. Uz malo prave mudrosti, dobre taktike, da zasolimo rivalkama, uspijevali da budemo veći nego što jesmo. Sada, kada treba dići glavu nakon poraza, biti savršeno rame za plakanje curama koje su nam donijele više nego je potrebno da budemo srećni, opet smo mali, niski i beskorisni. Zaglavljujemo se u moru fatalizma, vjerujemo u nepromjenljivost onoga što sudbina nudi. Ne, nijesu krive ni sudije, ni loša sreća, ni nestručnost ili manjak kvaliteta. Valjda imamo pravo na to da nas nekad pobijedi bolji.
