Vlado Wall-E Perović

Jednom, obećavam, napraviću recitatorsko veče.

Sa tugom u glasu, sjetom u očima, suvih usana, kroz obrve, jedva čekam da izgovorim... ''mi smo jedno drugom govorili vi''...

Očekujem reakciju, naježen samodostignućem.

Kikot escajga.

Dobro.

''Znali smo se iz viđenja, dobar dan i doviđenja''

Nijesam loš, pomislih, nakon letargičnog mlataranja dlanovima.

''Dok sam noću plakao, vrtelo se sve u krug, ništa nije znao on, bio mi je dobar drug''

Standing ovation.

Koliko pripadnika LGBT populacije u publici, majku mu.

Srce gabaritno, napuni se brzo, krenu znoj sa čela, šta sad?

''Kada sam joj rek'o idi, mislio sam na dan, dva''

Brateeee moj, uz eho tutnji salom mjesne zajednice.

Zaustaviše ga, na vrijeme.

Ostaviće bakšiš obezbjeđenju, pretrnuh.

''Zar ti nije žao Zoko, što me tvoji ne vole''

Poentirah. Puls na mjestu.

Samopouzdanje i arogancija preplaćenog fudbalera na izvol'te.

Žamor u publici. Zoko cijepa košulju. Stimulacija mozga prve vrste.

Sjetio se Stojanke, kumove žene, na službenom putu.

''Preko mene živog neće da te dobiju, tako doberman čuva teritoriju''

Mileva vadi iPhone6, opali selfie, zacenu se i nastavi da tipka.

Kićun naglo trznu, ostavi torbicu na stolu, pogleda datume u notesu i protrlja ruke.

'' Samo ona volela me majko, stalno sam ti pričao o njoj, pitala te, a ti si joj rekla, nemoj sa njim iako je moj''

Tajac. Mučna tišina. Šapat. Zaplaka se Vida, čistačica. Kuku meni.

Dosta je bilo, sračunah. Da završavam, novinari su gladni.

''E, draga, draga, da je sreće, bila bi sa mnom, ali ti se neće''

Dijelim autograme, jedem orasnicu, razmišljam o sledećem nastupu.

Makar znam kako da krenem.

''Ako te odvedu cigani Đogani ili te ukradu strašni Šaulić Šabani''

Moram jedinicu lijevu popraviti. Sve ostalo imam.