Vlado Wall-E Perović

Moja sveprisutnost na društvenim mrežama je mač sa dvije oštrice. Iako je informacija u centru moje pažnje, nekada bilo koja, bilo kakva, nekada ciljano, u interakciji sa kolegama ili sportistima, možete da se izgubite u moru istih ili da prihvatite trend mrzovolje prema svema i svačemu. To najčešće vodi u ličnu mrzovolju i stanje bijesa bez jasne ideje kako krenuti naprijed.

Vidim da ste ovog vikenda nekako najviše mrzjeli Mančester Siti. Pogotovo zbog činjenice da su izgubili od novajlije u Premijer ligi, ponosa Velsa, Kardif Sitija. Pogotovo jer su odigrali slabo poluvrijeme, pa ste ih zaokružili kada je Džeko pogodio sa distance. Nijeste vjerovali teletekstu kada je Frejzer Kempbel šutnuo, a nakon greške Harta Gunarson smjestio loptu u mrežu Sitija, a nakon dva kornera Pitera Vitingema Frejzer Kempbel je dva puta glavom iz indigo podvučenih situacija pogađao za konačnih 3:1. Pritom je vjerovatno dugo smišljao čuvenu izjavu ''drago mi je zbog tri boda, bitno je samo da smo pobjedili'', a to što je on sam postigao dva gola, kao produkt omladinske škole Junajteda, najvećeg rivala, to nema veze. Dragi fudbaleri, nemojte to da radite, nema potrebe.

Zašto ste iznenađeni, ne shvatam. Timovi kao Kardif svaku utakmicu shvataju kao je poslednja, svaki meč u borbi za opstanak, koliko god to suludo zvučalo na početku sezone je za njih kup meč, a u svaki duel se ulazi sa mnogo više energije, želje, volje od rivala. Pa makar to bio i milijarderski Siti. Kvalitetom potkovan, klasom zasićen, taktički obogaćen dolaskom velikog maga fudbalske igre Manuela Pelegrinija.  Upravo je dolazak novog trenera jedan od razloga zašto su posrtanja Sitija očekivana. Period adaptacije na novog čovjeka u svlačionici je dug i mukotrpan proces, pogotovo za tim koji je ostao bez lidera, kapitena Kompanija, jednog od najopasnijih igrača lige u vidu Karlosa Teveza i sa golmanom kojeg je uhvatio sindrom prvog čuvara mreže engleske reprezentacije.

Naravno da je premijera bila sjajna, rastrčani, živahni, razmahani Siti pojeo je apatični Njukasl, postigao četiri prelijepa gola i poletio ka vrhu tabele. Šest dana kasnije naletjeli su na stijenu, ljude spremne da pojedu loptu, ljude sa karakterom, od Belamija, preko Gerija Medela do Stivena Kolkera, spremne da prebijaju i prestraše. Upravo takvi, prebijeni i prestrašeni, bili su igrači Sitija tokom svakog prekida, poslije svakog kornera, pogotovo Pablo Zabaleta, desetka, klasna polutka, na privremenom radu na poziciji desnog beka.

Zato, nemojte da se čudite, kunete milione, bogate šeike i manjak sreće, lopta je okrugla, fudbal igra svako. Fudbalska karma je surova, pobjeđuje u tom trenutku bolji, željniji, voljniji da stave svoje tijelo u iskušenje, podmetne glavu gdje nozi nije mjesto. Od pobjede Kardifa, mene je više začudilo osam crvenih kartona na devet mečeva Bundeslige. Zbog čega, momci? Ideja za razmišljanje, svakako.