Klizeći start
U prethodnim danima od svih fudbalskih elemenata najviše se pričalo o klizećem startu. Teži slučaj završio je lakšom povredom i sa mnogo teških riječi upućenim starteru, drugi je bio bez povrede, ali se završio upućivanjem smrtnih prijetnji. Na jednom dijelu planete igrala se utakmica vrijednija od tri boda, granični, komšijski, svevremenski epski duel, na drugom, humanitarni susret, podsjećanje da nije gotovo ni kad život kaže da jeste.
Redom, klizeći start je fudbalski element u kojem fudbaler u defanzivi pokušava da ispruženom nogom zauzme veći prostor na terenu i poremeti posjed lopte fudbalera u napadačkoj akciji. Ovaj atraktivan potez godinama dobija na težini jer su fudbaleri sve brži, a sudije sve rigoroznije. Ako se prije tridesetak godina moglo u rivala ići i trupačke, sa obje noge, danas se i minimalan kontakt kažnjava oštro, nerijetko i crvenim kartonom, čak i u situacijama kad se prvo poremeti posjed, pa tek onda ostvari start na nogu protivnika. Ako vam sudija, bilo koji, vidi boju krampona, to znači da za vas više nema mjesta na terenu.
U mečevima Hrvatske i Srbije možete očekivati sve, incidente, verbalne duele, teške faulove. Čak i da vas jure po terenu sa željom da zahvate vas, a ne loptu. Ništa neobično, ako uzmemo u obzir blisku istoriju i brojne sportske duele i rivalstva. Ipak, ovog puta Joško Šimunić je pretjerao. Hrvatska je jurila pobjedu u Beogradu, a on nije imao namjeru da rastrčalog Miralema Sulejmanija pusti u obećavajući kontranapad. Iako se po mnogima ovaj start više karakteriše kao bodiček, jer je svom težinom i sa više dijelova tijela ''opalio'' po srpskom fudbaleru, Šimunić je morao hitno van terena, jer toj dozi brutalnosti u želji da se ostvari rezultat nema mjesta na sportskim manifestacijama. Koliko god rezultat bio car, rivalitet duboko usađen i histeričan, ne razmišljati o posledicama je u najmanju ruku bezobrazno i sebično. Čovjeka na zalasku karijere kazniti na bilo kakav način je suvišno, ali za primjer bi bilo poučno.
Na Seltik parku okupilo se 60000 gledalaca da učestvuje u humanitarnom meču koji je organizovan u čast Stilijana Petrova, bivšeg fudbalera Seltika i Aston Vile, čija je karijera prekinuta zbog leukemije. Iako su u meču učestvovali i Teri, Berbatov, Geret Beri, kao i brojne zvijezde ostvrske šoubiz industrije, iako je postignuto osam lijepih golova, svi će susret pamtiti po klizećem startu sadašnjeg majstora Aston Vile Gabriela Agbonlahora. On je na samom početku drugog poluvremena klizećim startom, sa namjerom da oduzme loptu, pokosio Luisa Tomlinsona, člana boj bend senzacije One direction. Tomlinson je jauknuo, pao, grčio se od bolova, na kraju ustao, pa povratio u ruku na gađenje milionskog auditorijuma pored tv ekrana. Jedan od komentatora je ironično-sarkastično povezao, nije lako igrati fudbal, a fanovi pomenute grupe odmah su se aktivirali, pa su uputili prijetnje fudbaleru preko društvenih mreža i mejlova. Tako je Agbonlahor, nekada i reprezentativac Engleske, na nekoliko dana povratio, ali ne kao Tomlinson, staru slavu.
Dok sam razmišljao o ovoj temi, shvatio sam da fudbal i život svakako imaju tu dodirnu tačku. Klizeći start može da donese prevagu ako se dobro izvede, otvori vas za dobar, brz i ubojit kontranapad. Isto tako, može da vas odvede u na negativnu stranu, jer je uzrok brojnih penala, žutih i crvenih kartona. Kroz život, klizećih startova je mnogo, raznih vrsta, namjera. Na vama je da pokušate da ih izbjegnete kao Mesi, prevorite ih u penal kao Suarez, izdržite na nogama kao Ronaldo. Samo nemojte da se čudite kada i nakon očiglednog faula, sudija ne svira prekršaj u vašu korist. Njegova je poslednja.
