Vlado Wall-E Perović

Onog trenutka kada je Mišel Platini izgovorio njegovo ime i prezime, kada je i zvanično svima postalo jasno da je Frenk Riberi najbolji igrač Evrope u prošloj takmičarskoj sezoni, dečko nenaviknut na osmjehe, pružio je jedan. Lokalne vizuelne estete zaboravile su njegov talenat, kvalitet, čak i novac i glasno izgovorile, '' a, to je onaj sa ožiljkom!?''

Frenka Riberija život nije mazio, a ožiljak koji je dobio u saobraćnoj nesreći kada je imao samo dvije godine podsjeća ga da uvijek mora više i bolje. Već tada je išao, ne glavom kroz zid, nego glavom kroz šoferšajbnu, što možda najbolje opisuje njegov životni i fudbalski put. Zbog ožiljka je provociran i ponižavan, zbog ožiljka je tučen i tukao je, zbog njega mu nijesu vjerovali, zbog njega su se plašili, pripisivali mu nadimke, zvali ga životinjom.

A on je samo volio loptu. Iz Bulonja na moru, preselio se 140 km dalje, do Lila, sa 13 godina, jer je tada konačno neko prepoznao talenat. Sa 16 su mu rekli da nije za njih, jer je bio katastrofalan u školi. Zbog ljubavi prema lopti, mijenjao je sredine, igrao za 150 do 250 eura, bio odbijen u rodnom mjestu, Aleu, Gengampu, Kaenu, u međuvremenu, zbog ljubavi prema ženi promjenio je i vjeru. Nakon što je dva mjeseca radio sa ocem od 5 ujutro do 19 sati uveče, dobio je još jednu šansu u Brestu.

Za godinu dana, upisao je 23 asistencije, a njegovi driblinzi, periferni pogled, osjećaj za prostor, vrijeme, saigrače, potirali su njegovu nevoljnost da se vraće u odbranu i pomaže u defanzivi. Tražili su ga mnogi, izabrao je Mec, voljeli su ga neograničeno, obećali mu takvu slobodu u igri. Toliko je bio dobar da mu je turski Galatasaraj ponudio 800,000 eura ''na ruke'' samo da se pojavi na Bosforu. Put od 250 eura do skoro miliona prošao je za manje od 18 mjeseci. Još jedan dokaz da novac sam dođe, prije ili kasnije, jedini i glavni preduslov, morate biti dobri.

Ipak, nije mogao da ohladi glavu, bio je ratoboran na terenu i van njega, dobio je brojne suspenzije zbog krvničkih startova, ali i verbalnih razmirica sa upravom Galatasaraja. Svjestan spektakla koji nudi na terenu, tražio je mnogo veću platu, a dobio je šut kartu. Novu priliku tražio je u Marseju, kod Žana Fernandeza, čovjeka koji ga je obožavao još u Mecu. Opet je bio briljantan, toliko da je njegova cijena porasla na 25 miliona. Lion je to želio da plati, Real nije. Da ga navijači Marseja ne bi razapeli zbog odlaska u rivalski klub, morao je u Njemačku.

U Bavarskoj su bili zaljubljeni u njegov karakter, Hicfeld je o njemu pričao bajke, saigrači su svakodnevno izvještavali o njegovim šalama, a on je ''zalijepio šamarčinu'' navijačima, jer špansko sunce sija jače, a u Minhenu je hladno. Nije mu tako bilo u zagrljalju maloljetne Zahije, zbog koje su Benzema i on morali i na klupu. Ali, u sudu. Sve je završeno vansudskom naknadom, što Riberiju nije teško palo, jer je potpisao novi petogodišnji ugovor, 10 miliona eura po sezoni. Bruto.

I dok je u domovini bio na drugom mjestu najomraženijih ličnosti, jer je u međuvremenu stigao i da podigne bunu protiv selektora Domeneka, u Njemačkoj njegova reputacija raste. Kod Jupa Hajnkesa, dobija na ozbiljnosti, sve više igra u odbrani, leti po terenu, a nema više ni problema sa povredama. Špansko sunce više nije tako jako, troje djece ga je smirilo, ubijedilo da postoji drugi način. Uobličilo do perfekcije. Na terenu pobijeđuje špansku imperiju, a put od pomoćnika u čeličani do jednog od najboljih fudbalera svijeta za desetak godina sada djeluje lagan za sve. Sam Riberi kaže, sad jeste sve lako, najveću bitku u životu sam dobio na vrijeme, kad se pogledam u ogledalu, svakog dana, podsjetim se na to.