Vlado Wall-E Perović

Petak. Šesti septembar. Poslije uobičajenih trauma na poslu, shvatio sam da imam mučninu u stomaku, sasvim normalnu za dan kada igra fudbalska reprezentacija. Osjećaj loš, a cigla koja se ljuljala u želudačnom prostoru, uvećala se nakon frustracija kojima sam podvrgnut u popodnevnim satima zbog igre košarkaške reprezentacije.

U jednom trenutku to je izgledalo kao da smo nekoliko lenjivaca iz naučno-obrazovnih emisija preselili iz prirodnog staništa na parket. Centri već treću utakmicu ne mogu da pogode sa metra, a osim Rajsa, teško da neko ima snage da uđe u reket, zabode hrabro i na kraju i položi loptu u koš. Iako su nam Bosanci sve ostavili na tacni, pripremili pobjedu, mi smo džentlmenski, kao da smo domaćini šampionata, u skladu sa dobrim glasom koji vučemo iz brojnih turističkih sezona, da se neko slučajno ne naljuti, njima prepustili trijumf.

Tako izgleda pregled meča iz ugla prosječnog gledaoca foteljaša, neopterećenog trenažnim procesom, snagom rivala, dešavanjima unutar reprezentacije i taktičkim komplikacijama. Čvrsto vjerovanje u njihovu vjeru, sposobnosti, dobre namjere, rijetko je na ovim prostorima, a nervozu koju emituje tv prenos sportskog nadmetanja u kojem naši gube trebalo bi nekako transformisati u energiju zaduženu za bolji rad u bašti, sređivanje kuće ili u učenje stranog jezika.

Kako se približavala fudbalska utakmica Poljska – Crna Gora, tako sam uplivavao u široke vode sistema, šta bi bilo kad bi bilo. Baviti se kalkulacijama, uvijek je pogrešan potez, a ako stvari ne okrenete tako da upravo vi gospodarite situacijom, ne može na dobro da okrene. Pisanje na društvenim mrežama, u trenucima sportskog nadmetanja, takođe može biti problem, jer put od dobrih želja, do frustracija uslovljenih njihovom nerealizacijom je kratak i trnovit.  

Iako je nada da će San Marino napraviti gorostasno iznenađenje u Ukrajini potonula nakon 15 minuta, nijesam se predavao. Ni onog trenutka kada je Vladimr Božović namignuo kameri, a Krkotić to lijepo ispratio. Iako sam pomislio da bi lijepo bilo da im neko zapne šamarčinu, jer takve gestikulacije govore da vam je svejedno, da imate tremu ili da vam je koncentracija nula prekrižena što se kasnije obistinilo.

I kada su nas stisli kao mali maturant drugaricu iz klupe na prvom plesu i razvlačili nas kao pitu, mi smo prvi pronašli i sir i meso na drugoj strani preko Damjanovića. Osjećaj je sjajan, to je jedini termin kada možete da dreknete iracionalno, da vas komšiluk ne shvati pogrešno, bez obzira na kvalitet vokabulara koji je tada u opticaju. Gol koji smo primili nijesam ni vidio u realnom vremenu, bio sam na kapiji, nakon zvučnog signala da su mi stigli žena i dijete potrčao sam ka vrtima, jer to su jedini trenuci kada sam iskreno srećan, kada Iva kaže tata, poništava sve loše i neprimjereno.

Fudbalska majstorija Levandovskog tako je ostala u drugom planu, nekako sam to lako prebolio, kao i ostatak poluvremena, dok smo se branili fajterski i panično. Kao i ostatak utakmice, dok smo igrali fajterski. Uprli, kako se to ponekad kaže. I ništa im nijesam zamjerao. Ni greške u odbrani, ni promašaje pred golom, ni trenutke pada koncentracije, ni loše procjene, čak sam u momentu gola Poljaka koji na kraju nije priznat napisao, bravo momci, pobili ste se za medalju.

Zaspao sam u petak, prije ponoći, mada mi to nije običaj, valjda pod emocijama. Slabo sanjam, odnosno pamtim snove, ali očigledno je višak emocija učinio svoje. Uglavnom... ''Vozi nas tako Anto Drobnjak, u američkoj limuzini nekoj, bez krova, sluša hip hop, sa vjertom u kosi, do njega naprijed Branko Brnović, selektor, vidno nervozan, iza njega ja, koji objašnjavam Brni nešto i Goran Mihaljević Gope, sekretar reprezentacije, koji klima glavom i uvjerava selektora da ima smisla što ja pričam. Kao da da je to malo, vozimo se nikšićkim ulicama, u gradu kojem sam odrastao i lagano prilazimo mojoj ulici, gdje ispred ulaza stoji moj otac Sava sa maltezerom Medom, i zove nas na priganice koje je napravila majka Milka. U kafani ispod našeg balkona, već sjede Savić i Jovetić, sa Brankom Latinovićem, momkom koji je zadužen za odnose sa javnošću u FSCG. Ivan Radović, PR, razgovara uz čaj sa Amilom Gerinom, sekretarom sudijske komisije i objašnjavaju situacije u našem kaznenom prostoru. Tu su još i Luka Đorđević, Marko Bakić, Boris Cimljanić, Andrija Vukčević, Deni Hočko, Balša Banović, Alija Krnić, Matija Gligorović...''

Kako smo ušli u ulaz, prošli dvadesetak stepenica, pomenuli par igrača i situacija, lokalizovali majku i priganice, tako se film prekinuo, ja sam se probudio, ugledao ženu i dijete, pogledao ekran na mobilnom na kojem je pisalo 5:15. Uhvatio sam sebe u razmišljanju da bi tuš pomogao, kao i promjena majice jer je ona na meni bila više nego mokra od znoja. Bio sam jako srećan jer su mi u san došli samo dragi ljudi.

U 5:40, osvježen, shvatio sam da bi sport trebao da bude igra, a da od rezultata ne bi trebalo da zavisi i stanje duha nacije. Lijepo je  kada pulsiramo, kada vibriramo pod talasima osjećanja koje dobijamo zbog i oko lopte. Isto tako je lijepo i kada imamo energiju da podržimo sve što ima dodirnih tačaka sa reprezentacijom. Ali, treba i da imamo snage da ih ostavimo na miru oko stručnih pitanja i da se bavimo samo elementima u kojima mi možemo da doprinesemo. Glas, ruke, podrška svojima, respekt rivalima. Za takvu borbu treba da budemo jaki u glavi, pametni, mudri, spremni da uguramo mane u sebe, da ispoljimo samo kvalitete. Ostaje da vidimo koliko smo dobri, bez obzira na kvantitet, u životu i sport uvijek pobjeđuje kvalitet.