Crni utorak
Ima mnogo patetičnih pjesama koje volimo zbog ovoga ili onoga, svjesni da poruka koju primamo ili šaljemo kroz riječi i muziku zadovoljava samo potrebe rasplamsalog pubertetlije koji i u plinskoj boci vidi tajni znak simpatije. Da ne pominjemo datume, brojeve, igru riječi, zanos slobodnog umjetnika, pogrešan izbor muzičkog urednika na radiju, mislim da uvijek postoji neki audio zapis koji bi bilo dobro da razmagnetišemo i dezintegrišemo, jer neumoljivo pogađa žicu.
Uz svo poštovanje prema blaženim emocijama autora, ‘rapavom glasu, lirskoj podlozi, ‘’jer tebe nema i nema te’’, ta pjesma samo asocira na dan u nedjelji, koji uglavnom dolazi poslije ponedjeljka. A svi mislite o ponedjeljku isto. Da je malo lošiji od nedjelje. A ovaj, utorak, 15. oktobar biće datum za pamćenje za sve iskrene ljubitelje crnogorskog fudbala.
Taj utorak, nije dobro počeo, niti se dobro završio. Nudio je mnogo, tranziciju ka nečemu novom, opet jednako uzbudljivom, ljepšem, nudio je dobar kraj, za novi početak. Ali, kao i proricanje vremenske prognoze, očekivanja su jedno, dobre namjere drugo, a sama realizacija ipak nešto treće, jedino važno, jedino što se mjeri i što se pamti, dugo i uporno. Kao onaj Zverotićev gol u Sofiji. Svi pričaju o njemu, pogotku, strijelcu, a rijetko ko o pobjedi, sreći, sjajnoj defanzivi kad je trebalo, eventualno taktici. Svi pominju prečku sa Vemblija, nekome se još trese pred očima, a to što je Runi bio omađijan od strane Božovića, što smo mogli, a nijesmo da primimo pet. Što smo zaprijetili jednom, tada, kroz zategnutu praćku Jovanovića, nema veze. Jedno, vrijedno, dovoljno za priču i legendu sa koljena na koljeno. Tek kad fali riječi, teksta, sjetimo se da smo jedini ostali bez primljenog gola od strane Engleza na Novom Vembliju.
Taj utorak, 15. oktobar, pamtićemo, vjerovatno vječno, na raskršću generacija, prvo su momci iz U19 generacije, predvođeni našim sigurno najuspješnijim selektorom mlađih kategorija Aleksandrom Miljenovićem, sa milionski vrijednim fudbalerima već u toj kategoriji, primili PET od komšija iz Albanije. Surovo, bolno poslepodnevno iskustvo bilo je samo najava mučne bolne večeri. Moldavija teško da će ikada biti fudbalska reprezentacija za respekt masa, fudbalskog svijeta i polusvijeta, ali je uspijela uz našu veliku pomoć da se vrati na fudbalsku mapu. Sami sebe saplićemo, sami sebe zaplićemo, sami sebi zabijamo golove. Uz svo poštovanje prema rivalu i njegovim kvalitetima, jedna lijepa priča iz kvalifikacija pretvorila se kroz 90 minuta iz mogućeg hepienda u tumorni hendikep.
Iako poslije bilo koje priče slijedi naravoučenije, čak i par dana kasnije, ne vidim ga. Postoje tako neki periodi i životne situacije u kojima ne bi voljeli da se nađete. Da budem trener, selektor? Nema šanse. Ni ekipe mjesne zajednice, iako se čini da su sve to neki dragi ljudi. Zavisiti od nekoga danas je smješna rabota, vjerovati u nekoga takođe. U sukobu nesporne želje i deficita kapaciteta, čovjek se lako razapne. Postane ranjiv. Psihički progonjen. Da budem predsjednik saveza? Nema šanse. Ni izviđačke organiziacije. Treba planirati, osmisliti, postaviti prave ljude na prava mjesta. Zavisiti od svih njih. Jer jedna karika u lancu ne pokreće čak ni biciklo.
Priznajem bio sam bijesan. Na ove
moje, naše. Priznajem, bio sam ljut. Na sebe. Sa 13, imao sam dječački naivni
entuzijazam da se sve može, ako se hoće. Sa 17, shvatao sam da možeš da želiš
koliko hoćeš, ali da je džaba ako te neće. Sa 21, priznao sam sebi da nije sve tako
lako kao što izgleda. Sa 27, pronađoh formu, nikako i sadržaj. Sa 31, vjerovao
da postoji balans. Sa 37, da je bitniji sadržaj od forme. Danas, fudbalski, daj
da budem jak, da mi prođe utorak, 15. oktobar.
