Vlado Wall-E Perović

Nekako se uvijek vraćam na devedesete. Koliko god bile loše, pogrešne, sa vojnim pozivima, regrutacijama, čaurama na cestama, lažnim sirenama za uzbunu, podrumima, u odnosu na ove, dvadesete, izgledaju nevino i naivno. U svakom pogledu. Iako smo imali samo četiri tv kanala, od kojih su dva bila temelj za učenje italijanskog, znali smo šta se ne propušta.

Nekad su to bili Dinastija, Dalas, Bolji Život, Nadrealisti, Muzički tobogan, Otpisani, Kviskoteka, Fazoni i Fore, Sportska Subota, Nedeljno Sportsko Popodne i tako dalje, mogao bih do sjutra. A voljeli smo i derbi. Beogradski. Zvezde i Partizana. Partizana i Zvezde. Bilo je nečeg mitsko u tom sukobu crvene i crne, crne i crvene, u mješovitim brakovima sa bijelom. Iako nikad nijesam navijao, otvoreno, za bilo koga, imao sam uvijek nešto da vidim.

A kad se nije moglo gledati, uvijek se moglo slušati, kratki, srednji talasi, nebitno, radio je uvijek bio tu. Bez znanja roditelja, pomagali smo se porodičnim automobilima, komšijskim podrumima, jer trebalo je utakmicu pratiti u društvu. Ako nemaš sa kim da slušaš, kao i da nijesi. Makar sa tranzistorom u parku. Neki od mojih najboljih prijatelja, bili su na različitim stranama, a znali smo do jutra da ostanemo da razglabamo o onome što često nijesmo ni vidjeli.

Danas, četvrt vijeka kasnije, čini mi se da se svi slažu u jednom. Bolje da nijesmo gledali. Ako su se nekada navijači svađali koji je tim bolji, danas se nadgornjavaju koji je lošiji. Koja uprava je uspjela da prokocka više miliona, koji ''navijači'' su više inventara polomili, ko je više trenera promjenio, koliko plata neko nije primio. O lopti, igri, šarmu, mašti, prodoru, driblingu, ljepoti, nikad manje. Tu i tamo se desi neki izolovani incident povezan sa fudbalskom inteligencijom, od kojeg se pokušava napraviti senzacija, ali generalni utisak je, već godinama, derbi je postao seminar borilačkih vještina, niskih strasti, mačevanje sa loptom.

Danas, kada igraju ljuti rivali, Beograd postaje opasno mjesto za život, gore sportski objekti kao gume za 1. maj. Fantomka je modni detalj vrijedan derbija, nož, pajser, bokser, jednako bitno znamenje. Danas, kada igraju Zvezda i Partizan, sa bilo kim, u vašem, mom gradu, bježimo od sportskih objekata, šetamo sporednim ulicama.

Danas, ostalo je malo navijača. Utopili su se među huligane. Zamjenili su glas i ruke, za sitne interese, krupne interese, dosijee, urbane legende, jer danas je otvoriti nekome glavu jednako poštovano kao i spasiti život. Isti broj redova u novinama, isti broj sekundi na tv-u. Danas, dok još neko ne strada, pronađe se među čituljama, treba da se oglasi država.

Reći će sad neko, kakve veze ima komšijski derbi sa nama? Pa ima, jer komšije su često na kafi kod nas, taman koliko i mi kod njih. Uvijek smo bili dobri prepisivači, ali po pravilu od lošijih đaka. Možda je vrijeme da okrenemo put Ostrva, upoznamo se sa normama, propisima, zakonima, sprovođenju istih. Da nas ne proguta crna hronika.