Naši
I dalje ste naši. Vazda bili. Najbolji koje imamo. Ćerali ste loptu po vodi, blatu, mulju, ledu, snijegu, kiši. Prošli ste ''trenere'' i trenere, pedagoge, psihologe, psihijatre, kafanske priče i konačno, mnogo ste voljeli. Tribina je teška, boli, daš glas, grlo, ruke, kožu, kosti, teren je car, pokažeš što znaš, a klupa, klupa je kao električna stolica. Sjediš, a ne pitaš se ništa.
Televizor je čarobna kutija, ušuškaš se kao vuk samotnjak, režiš, grebeš, ganjaš mjesec, sa nadom da će se desiti nešto dobro. I televizor je težak. Ali, ko je meni kriv što sam poslije tri dana druženja sa jedinim trenerom u životu, pritom uvijek mnogo pijanim, batalio da guram loptu. Vjerovatno nijesam mnogo volio. Vjerovatno mi je ta ljudska težina smetala više nego dobra, prava emocija.
A vas moram da cijenim jer ste gurali san, upirali, jer ste natjerali nas da u vas vjerujemo. A to je već uspjeh. To je već dovoljno daleko. Naši ste, svoji smo. Zaboravite sitne duše što vas ovlaš pljuju, sada, paušalno, nijesu dostojni ni ove rečenice. Dignite glavu, jer pisali ste najbolje momente naših života, podigli ste nas visoko, držali na dlanu. Sa tog vidikovca u svijet smo gledali. Veliki, daleki. Preko sedam brda i sedam mora.
Imali smo privilegiju da se odmjeravamo sa najboljima, da držimo strah ogromnima, da zabodemo prst u oko nedodirljivima. Busali smo se u prsa, turpijali glasne žice pjevajući himnu kao da je biti ili ne biti. Cimali smo se na svaki vaš dobar potez, gicali u prazno, trošili kalorije, sabirali osmjehe, množili uzdahe, okupljali se i maštali, zajedno.
Svaki sledeći korak bio je bolji. Što je bila kuća od karata, pretvorilo se u fontanu želja. Suze lakše klize dok plivaš kroz more prepreka. Ljubav nije ljubav ako je ne osjetiš. Ljubav nije ljubav ako se ne desi nešto loše. Preživiš, ideš dalje. Bolje reći sada, bolje reći glasno, nego nikada. POliži rane. Stisni zube, poštuj, pozdravi.
Mladi, stari, hvala.
