Praznik u Rimu
Na kraju prošle sezone, nakon poraza u finalu italijanskog kupa od Lacija, Roma je proglašena mrtvom. Naravno, od strane navijača gradskog rivala koji su performans doveli do kraja, kompletirali proces sahrane, pazeći da ne propuste neki detalj, angažujući narikače i ožalošćenu udovicu. Iako navijači uvijek pretjeruju sa svojim strastima, uglavnom miješajući jačinu ljubavi prema svom klubu i mržnje prema rivalskom, situacija je bila bliska realnoj. Gigant iz Rima drugu godinu u nizu ostao je bez evropskih takmičenja, usput promjenio šest trenera u tri godine i pokazao manjak u kasi.
Četiri mjeseca kasnije, Roma je življa nego ikada, jako spremna da pomjera rekorde iz vikenda u vikend, prkoseći svim prognozama pred početak nove sezone. Franćesko Toti je 27. septembra proslavio 37. rođendan uz isto toliko kilograma torte u obliku Koloseuma, a Roma skoro mjesec dana kasnije u derbiju protiv Napolija potvrdila da se ''dolce vita'' upražnjava i dalje na Olimpiku. Nikada nije rano za Božić i Deda Mraza, ali u Rimu su pretjerali, osam utakmica, osam pobjeda, samo jedan primljeni uz dvadeset dva postignuta.
Uz sve lijepe riječi koje treba sačuvati za Totija, izgleda da je novi trener Rudi Garsija čovjek kojem treba posvetiti pažnju. Iako za njega većina ljubitelja fudbala u Italiji nikada nije čula, to im nije smetalo da ga upravo navijači Rome ne dočekaju na nož. Zasićeni od eksperimenata uprave sa Enrikeom i Zemanom, već na prvom treningu, njih oko 1000 zviždali su treneru i igračima. Garsija, nije izdržao, odbrusio im je da se ni navijači Lacija ne bi tako ponašali prema novom projektu.
A novi projekat je bio spakovan da počisti nered koji je ostavljen u proteklim godinama. Prodajom Osvalda, Lamele i Markinjosa više se mislio na praznu kasicu-prasicu, nego na kvalitet tima. Pogotovo kad je Garsija izvukao više od 10 miliona dolara za Žervinja, igrača koji je bio fenomenalan kod njega u Lilu, ali i predmet podsmijavanja svakog britanskog navijča tokom boravka u Arsenalu. Priče da ne može da pogodi ni gol u veličini kaznenog prostora, da mu je kontrola lopte idealna za teren dimenzija 140m*80m i naravno, nezaobilazni komentari na račun njegove fudbalske inteligencije i fizičkog izgleda pogubili bi i motivacione govornike.
Garsija nije mario, pa je uz momka sa Obale Slonovače, angažovao i Kevina Strotmana, snažnog veznog igrača, Adema Ljajića, nezadovoljnog tretmanom u Firenci, Benatiju, člana Udinezea za kojeg se godinama tvrdilo da je provincijski igrač i Maikona, fudbalera Mančester Sitija koji je u Engleskoj izgledao kao da ne može čašu hladne vode da popije, a dolaskom De Sanktisa Roma je dobila iskusnog golmana. Iako je u pripremnom periodu bilo povuci potegni, pogotovo kada su teletekst stručnjaci saznali da je Romin trening kamp trajao samo devet dana uz samo dva treninga u kojem je kompletan akcenat bio na sticanju fizičke snage, kada je Seria A krenula, sve se preokrenulo.
Toti caruje u špicu, Pjanić magistrira kao prednji vezni, Maikon i Balzareti obrađuju prostor duž aut linija. Kastan i Benatia su spori, ali nemaju problema sa rivalskim odbranama, a Strotman i De Rosi kao da su drugovi iz školske klupe. Gazele u Africi se bude sa nadom da će nekada imati brzinu Žervinja. Ekipa je dobila balans i čvrstinu, pa iako igraju bez igrača u špicu koji ruši sve pred sobom i ređa golove, Roma izgleda ubojito i konkretno.
Garsija
je i dalje miran, pogotovo jer kao Francuz zna šta znači riječ ''revolucija''.
Smireno okreće medije ka terenu, hvali igrače, njihove performanse, odnos prema
kolektivu. O atmosferi u svlačionici, nakon toliko pobjeda ne treba previše
govoriti, ali dobro obavješteni izvori tvrde da se govor trenera u poluvremenu
mečeva redovno isprati aplauzom. Čak i kad se gubi na Tardiniju od Parme. Rudi
Garsija tvrdi da su magične moći igrači pronašli u glavama, gdje se po njegovom
mišljenju stvaraju pobjednici. A on je o pobjedama razmišljao već sa 10 godina,
kada je fudbalere sa sličica razvrstavao u razne kombinacije. On i Roma za sada
su pobjednička.
