Trideset godina kasnije
Možda će zvučati patetično, ali prva fudbalska utakmica koje se sjećam odigrana je prije trideset godina. ‘’Nema više vremena za bilo što. Nema vremena, 45:38, Vujović, Vujović, ali evo šansa, gol, gol, gol, ljudi moji, je li to moguće, ludnica, šta je ovo, šta će se ovo dogoditi, 3:2, šta je ovo, šta je to, Radanović, Radanović, Radanović…’’ To je prvi sportski događaj u mom životu koji je toliko prepričavan i koji je narod izveo na ulice, izazvao gomilu osmjeha i pozitivnih emocija, a komntatora Mladena Delića odveo pravo u legendu. Sjećam se da je Jugoslavija igrala grozno, da je rođeni Mojkovčanin Zoran Simović bio igrač utakmice, iako se još uvijek pamti upravo Mladenovo, ‘’Kud, Simoviću?’’
Ta pobjeda Jugoslavije nad Bugarskom u Splitu odvela nas je tada na EP. Zemlja domaćin, Francuska. Ambicije, uvijek nerealne, zacrtani nemogući ciljevi. Kad smo već tamo, glupo je da ne osvojimo, kako tada sa 20 i kusur miliona, tako danas sa malo više od pola miliona. Sjećam se da su nam Belgijanci uručili dva laka komada, Danci tri više. Kada smo igrali sa Francuzima, Platini je preuzeo sve na sebe, lagani het trik, uz slobodnjak preko živog zida, čisto da nam bude teže. Šestić je pogodio jednom za nas, a onda je Nenad Stojković promašio penal, sudija rekao, ajde, možemo opet, šutirajte dok ga ne pogodite, pa je Dragan Stojković, udario temelj za sjajnu igračku karijeru. Sa kreča.
Ipak, ja sam uprkos samoubilačkim tendencijama svih ljubitelja fudbala u Jugoslaviji, jer što zna dijete, ostao očaran kako se igra sa loptom Safet Pape Sušić. Naš porodični prijatelj, znao je da svrati i dijeli besplatne lekcije iz poznavanja fudbala. Bio je uporan u omalovažavanju Sušićevih kvaliteta, govoreći da je njegov stariji brat, Sead, bio za njega, fudbalski Tito. Ja sam tad pomislio, pa taj Sead, vjerovatno je najbolji fudbaler na svijetu. Neko kaže da jeste, ali da ga je boemština smlatila. A Pape je imao sve. Gurao je loptu spoljnom desnom, išao pravo na rivala. Kroz noge, kroz štucne. Kroz sve je prolazio. Kao da je lastikom svezao loptu. Gurali su ga po dvojica, trojica, džaba, uvijek je imao savršen balans i koordinaciju, razvlačio je odbrane kao osnovac žvaku.
Nijesam imao pojma za koga igra, da postoje klubovi, bio mi je važan taj plavi dres sa tri crte sa strana, grb sa bakljama i nepodonošljiva lakoća postojanja gospodina Sušića na terenu. Pored njega je Platini izgledao kao grof, plave krvi, finih manira, a ja sam uvijek više volio heroje radničke klase. Na SP u Italiji, Pape je bio već veteran, ali je miješao protivnike kao karte, presjecao, njegovi aduti uvijek su bili jači, sama pojava fascinantna. Onda je došlo ono grdno vrijeme.
Ja sam od one generacije koja je preskočila ekskurziju male mature, možda smo mogli do Cetinja i nazad, toliko je bilo sigurno u okruženju. Kada smo gurali matursku ekskurziju, bilo je to kao da idete liftom, gore, sjever do Subotice i nazad. Makar smo se nagledali falš garderobe. Kupovali. Šta zna dijete? Nijesmo mogli ni lijevo, ni desno. A lijevo sam baš želio. Tamo je za mene bio mitski grad. Grad Nadrealista, čije sam skečeve znao napamet, grad Željezničara, zbog kojeg sam se ozbiljno isplakao poslije poraza od Videotona. Na 4:0 u Mađarskoj sam ugasio radio.
Sada,
trideset godina kasnije, nakon Poljuda, Bugarske, Delića, Simovića, Vujovića,
Radanovića, poslije druženja sa fudbalom, idem u Sarajevo. Prvi put. Vodi me život,
profesija sportskog novinara. Na noge, domaćinu. Safetu Sušiću. Selektoru Bosne
i Hercegovine, koja će sledeće godine igrati SP u Brazilu. Komšije proslavljaju
uspjeh, žele da podijele sreću sa prijateljima. Grijeh je zaobići Sarajevo.
Grijeh je zaobići Bosnu. Hercegovinu. Pogotovo sada. Kada je fudbal podmazao. Ujedinio.
A neko reče i da su ćevapi solidni.
