Ustani i bori se
Na
prvi pogled, ovo je još jedna priča o velikom i malom, klasična, već
viđena, proučena mnogo puta i iz svih uglova. Još od Davida i Golijata,
pri čemu se udvaram starijim čitaocima, Rokija Balboe i Apola Krida,
Frenka Duksa i Čong Lija, gdje podsjećam mlađe na junačke devedesete,
storije o šampionima i izazivačima, fudbalerima i štreberima, bilderima i
studentima elektrotehnike uvijek izazivaju veliku pažnju. Kako
upoređivati neuporedivo, kako rotirati kralja i topa? Kad se trese
fudbalska Crna Gora, rijetko se rađaju miševi.
Bez obzira što znamo cilj i odredište, očigledno je da smo sebi kupili kartu u samo jednom pravcu. Kao u vestern filmovima, na kraju glavni junak uvijek završi sa metkom u grudima, vjerovatno ukazujući na činjenicu da je cijena unutrašnjeg putovanja ka pronalaženju identiteta jako visoka. U momentima kad neko konjskim klještima vadi to nervozno tane, vrata mogućnosti postaju neograničena. Samo onaj koji je probao, na kraju je i uspio.
Bez obzira što su nam Poljaci sasuli so u otvorene bugarske i češke rane, uspjeli smo uz štaku za ispomoć povrijeđenih ratnika čak i da pozovemo englesku kraljicu na čaj. Treći put. Na klocnama smo ispratili lizanje koverte i udaranje markice desetara Jovetića i predaju pošte kurira Damjanovića, usput izorali ukrajinsku livadu. Moldavcima smo dopustili i igrača više u polju i smjestili im gol više u mrežu. Ukrajinci su se onda dosjetili, prepisali kao indigom naš recept, ali i bili nemilosrdniji, uz četiri bolna uzdaha i savršen muk. Damjanović je postao podoficir u Varšavi, uz pomoć seminarskog rada na temu lucidnosti Boškovića. Kako god okrenete, u ovoj avanturi, kao iz drača smo se izvukli. Izgrebani, ali srećni.
Sada idemo na dalek, ali poznat put. U svijetlu ponoć. Pod najsnažnije reflektore, uz kontrast koji mogu samo da daju svijetlo i tama, blaženost i očajanje, nada i nevjerica, nevinost i iskustvo. "Some are born to sweet delight/ Some are born to the endless night" ("Neki se rode za slatku radost/ Neki se rode za beskrajnu noć"), reče davno Viljem Blejk. Upravo tako, proročanski, ushićeno, na korak smo od tvrdnji da je ono za čime tragamo, pravo na konačni trijumf, zapravo skriveno u nama. Kada dovoljno dobro protrljate lampu, dobri duh uvijek dođe u pomoć.
Bez obzira što znamo cilj i odredište, očigledno je da smo sebi kupili kartu u samo jednom pravcu. Kao u vestern filmovima, na kraju glavni junak uvijek završi sa metkom u grudima, vjerovatno ukazujući na činjenicu da je cijena unutrašnjeg putovanja ka pronalaženju identiteta jako visoka. U momentima kad neko konjskim klještima vadi to nervozno tane, vrata mogućnosti postaju neograničena. Samo onaj koji je probao, na kraju je i uspio.
Bez obzira što su nam Poljaci sasuli so u otvorene bugarske i češke rane, uspjeli smo uz štaku za ispomoć povrijeđenih ratnika čak i da pozovemo englesku kraljicu na čaj. Treći put. Na klocnama smo ispratili lizanje koverte i udaranje markice desetara Jovetića i predaju pošte kurira Damjanovića, usput izorali ukrajinsku livadu. Moldavcima smo dopustili i igrača više u polju i smjestili im gol više u mrežu. Ukrajinci su se onda dosjetili, prepisali kao indigom naš recept, ali i bili nemilosrdniji, uz četiri bolna uzdaha i savršen muk. Damjanović je postao podoficir u Varšavi, uz pomoć seminarskog rada na temu lucidnosti Boškovića. Kako god okrenete, u ovoj avanturi, kao iz drača smo se izvukli. Izgrebani, ali srećni.
Sada idemo na dalek, ali poznat put. U svijetlu ponoć. Pod najsnažnije reflektore, uz kontrast koji mogu samo da daju svijetlo i tama, blaženost i očajanje, nada i nevjerica, nevinost i iskustvo. "Some are born to sweet delight/ Some are born to the endless night" ("Neki se rode za slatku radost/ Neki se rode za beskrajnu noć"), reče davno Viljem Blejk. Upravo tako, proročanski, ushićeno, na korak smo od tvrdnji da je ono za čime tragamo, pravo na konačni trijumf, zapravo skriveno u nama. Kada dovoljno dobro protrljate lampu, dobri duh uvijek dođe u pomoć.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
