Važno je zvati se Zlatan
Kada se rodite kao Zlatan, u iseljeničkoj porodici gdje vaš muški roditelj više spava sa glavom na stolu nego na jastuku, rastrzan od pijanstva i teškog fizičkog rada, uz petoro braće i sestara, teško da možete da očekujete mnogo od života. Pogotovo ako prihvatite zlu sudbinu i čekate u redu, svakodnevno, za parče hleba, tanjir pasulja. Vođen instinktima, sa lopovskim manirima, uz moto da je najteže preživjeti dosadan dan, sa parom patika u jednoj i loptom u drugoj ruci, Ibrahimović je prešao dug put od heroja ulice do heroja nacije.
Nije lako biti Zlatan. Pokušajte. Obraćajte se sa visine okolini, preuzmite oreol vječitog pobjednika, govorite o sebi u trećem licu, u superlativima. Zamislite da se nalazite u francuskom i švedskom rečniku kao glagol, kao specifično stanje uma, koje samo može da se objasni vama samima. Izuzetno izazovan zadatak za svakog, onog, koji može da povuče ručnu i iz celofona odmota komad griže savjesti.
Iako njegov životopis ima sve potrebne elemente za modernu bajku, sa hepiendom, najava za takav holivudski blokbaster, bila bi prepuna Alijevskih fraza. Najljepši, najveći, najbolji, jedan jedini. Naravno, uz preduslov, da sam Zlatan uzme olovku i papir u ruke. Arogantan, brutalan, nemilosrdan, predator, ostaće epiteti za ostatak univerzuma kada se bude govorilo o njemu.
U svakom slučaju, niko neće biti ravnodušan, na njegove tirade o sebi, na osvojene trofeje, magične trenutke kada se poigrava sa loptom i rivalima. I sa malim Hajrudinom, dječakom koji se bezuspješno bori sa leukemijom, kojem je Zlatan jedini trag nade ostavljen za kraj borbe. Čovjek sa tako lošom etiketom, kojeg kune Balkan nije mogao daleko u borbi za odlazak na svjetsko prvenstvo.
Kao što nikada, vjerovatno, nećemo saznati zašto Zlatan nije upoznao Hajrudina, ili obratno, tako vjerovatno nikada nećemo saznati zašto je Ibrahimovićev svijet prepun kontrasta, nelogičnosti, briljantnih fudbalskih sekvenci ili lošeg humora. Možda jer je tata Šefik bio previše pijan da bi mu posvetio vrijeme ili jer je majka Jurka više voljela da udari po tom istom Šefiku nego po Zlatanu. Jedno je sigurno, bezuslovna ljubav ili mržnja prema Zlatanu ne postoji. Kao u talasima, kao na toboganu, ove emocije, mijenjaju se kao devize devedesetih.
