Vlado Wall-E Perović

Priča prva

Navodno:

Već skoro godinu dana pišem ove tekstove za informator Lutrije Crne Gore. Iako sam dobio nekoliko mailova podrške, tapšanja po ramenu, poliranja ega prve vrste, sasvim slučajno sam saznao da u jednoj nikšićkoj kafani postoji grupa ljudi koja utorkom i petkom, uz kvote, razmišlja o ovim tekstovima, čak ih i čita naglas kao pamflet, motivacioni govor. Iako sam svjestan da ovo zvuči, kao ja tebi serdaru, ti meni vojvodo, želio bih da zahvalim toj gospodi, jer su mi uljepšali dan i motivisali me da vam izvučem još neku misao iz glave za naredni period. Umjesto ture pića, od mene za sada, dvije teme za razmišljanje.

Priča druga

Navodno:

Da bi što bolje iskoristili pauzu u šampionatu zbog obaveza reprezentacije predstavnici dva crnogorska prvoligaša zakazali su prijateljsku utakmicu. U određeno vrijeme, na određenom mjestu, sa savršenim uslovima za odigravanje bilo kakve fudbalske priče, pojavio se samo domaći tim, trener gostiju i pun automobil, komada jedan, sa četiri prvoligaška fudbalera. Nakon nekoliko telefonskih poziva i skoro istovjetnih odgovora, šefe, nemamo za gorivo, uz znakove čuđenja i zbunjenosti koji napisani izgledaju ovako, !?!, uz značajno zakašnjenje pojavila su se još dva automobila puna prvoligaških fudbalera, pa je meč mogao da počne. Ipak, ni tu nije bio kraj balade, pa se gostima omaklo da u svom sastavu nemaju golmana, pa je domaćin bio široke ruke i pozajmio rezervnog čuvara mreže. Krajnji rezultat, naravno da je nebitan.

Navodno:

Pitam ja predstavnika jednog crnogorskog prvoligaša kako su igrali na prethodnoj prvenstvenoj utakmici, jer nijesam mogao da prisustvujem meču, a on počne da mi se žali:

''Nije bilo dobro, nijesmo dobro trčali, nijesmo se dobro kretali, ova đeca neće da se bore, izgubili smo sve duele, imali smo samo jedan dobar period, napravili smo neki pritisak, ali nijesmo bili konkretni. Imam osjećaj da nam se svaki put to dešava kad primimo platu. Izgleda da jedva čekamo da je pojedemo i popijemo, pa onda ne možemo ni putem da idemo. Znam da ti je smiješno, ali sam počeo da sumnjam da je to razlog.''

Nešto se vratim nazad, razmislim, postoji mogućnost da je upravo to pravi razlog. Kad god su naši sportisti bili gladni i žedni, istjerivani iz stanova zbog neplaćanja kirije, kada im se oprema cijepala od starosti, pravili su vrhunske rezultate. Onda me tuga uhvati kad se sjetim Primorca, prvaka Evrope, bez pare i dinara. Tuga. Jer nijesmo navikli da se igramo punog stomaka i srca.