Vlado Wall-E Perović

Dragi dnevniče.Fuck you.

Već desetak dana imam osjećaj da mi neko krade nešto.Dane.Vjerovatno.Još kad se ogromna količina sivog spusti na mene,taj miks postane nepodonošljiv.Ovo malo života do sada uživao sam u sivilu.Nekako mi je prijalo.Opuštalo me.Volio sam da šetam po kiši.Po snijegu.Nebitno.Kad niko neće ili ne voli.Ne želi.Nijesam štedio sebe.Ne zato da bih izigravao heroja.Patetično glumio Sizifa.Ne.Jednostavno,prijalo mi je.Na svoj čudan način.

Nešto je kliknulo.Nemam pojma kad i gdje.Zašto.Ali više to nije to.Zorom kad osjetim sivilo,osjetim da mi neko krade taj dan.Kao da je potrebno samo da prođe.Da se desi novi.

Tako je bilo i jutros.Opet mi je dan ukraden.Imao sam neke planove čak.Ja.I planovi.Šala.Onaj ko nije prošao sa mnom moje planove ne može to shvati.Želio sam na stadion.Po kiši.Nijesam otišao.Želio sam čak i na posao.Onda sam se ppretvorio u hejtera i počeo iz kreveta da prozivam u sebi sve i svakoga.Vjerovatno sam kukako zbog loše karme,grešaka iz mladosti i neispunjenih planova.Došao sam čak i do zaključka da jedan dio uspjeha reprezentacije Crne Gore u fudbalu ide i na moj konto.Uhvatio sam sebe da razmišljam da je Zverotić proigrao kad sam ja počeo da ga kritikujem na sva zvona.A danas je i Luka Gareth Bale Pejović zveknuo bombu sa 30 metara,iako sam ja čitavih 10 minuta ranije napisao da čovjek u životu nije napravio dribling unutra,desno,preko svoje lošije noge.Nastaviću da ih kritikujem.Baš ih je krenulo.

Onda sam pokušao da budem strpljiv i sačekam u miru novi dan.Pomislio sam da je najbolje da pokupim sve moguće informacije do kojih jedan sportski internet frik može da dodje.Završava se ovako.Pisanom riječi samom sebi.A nekome.Čitao sam neki članak o tome kako je nesretni Robert Enke shvatio da mu je dosta i bacio se pod voz.I kako će ti svako pomoći da zaliječiš slomljenu nogu,a malo ko da zaliječiš umornu glavu ili polomljenu dušu.To mi nekako nije trebalo.Uklapa se u moju priču pozajmljenu od Nicka Cave-a.People just ain't no good.

Ah.Pokušao sam da udjem u treću dimenziju fudbala gledajući Englesku i Francusku.Skenirao sam protivnika u kvalifikacijima.HaHa.Zbog sebe.HaHa.Pf.

Od početka se znalo ko će da pobijedi.Uz svu čast britanskoj muzici Marseljeza je oduvala God Save The Queen.Opet.Onda je izašao čika Fabio sa bejzbol kapom na glavi i od svih modnih stilista svijeta dobio nulu prekriženu.Loran Blan svojom savršenom linijom podsjetio me da Liverpul ima problema u poslednjoj liniji.Perfect fit.1-0 za francusku revoluciju,a sudija ni dunuo nije.Mada je Stjuart Pirs opet pravio face kao da je duvao.

Velika očekivanja.Uvijek ubiju glavne glumce.O Endiju Kerolu pisalo se sve i svašta u poslednjih mjesec dana.Predvodnik nove generacije.Silovatelj.Uživalac opojnih droZa sa tijela razdraganih dEvojčica.Sve.I svašta.A on je mlad dečko.Dobar fudbaler u tijelu idealnog manekena za neki šampon za kosu ili losion.Žilet neki.Maybe.Još ga je don Fabio odvojio na 30 metara od najbližeg mu druga.Sacrifice.Otpjevao bi mu Elton Džon.Zamislite kako se osjećao momak koji je pravljen da osvoji sve lopte u vazduhu.Sa prvim centaršutom u 41.minutu.Englezi su izgledali kao djeca čija je lopta jedina u komšiluku.Igramo fudbal,a njih majka zove sa balkona.Izvinjavamo se,ali mi moramo da idemo kući.Ako može,lopta bi isto kući.Nijesu je dobili.Ako ne računamo da je Krauči opet dao gol.Iz prekida.Jedinog dobrog centaršuta.Not good enough,dear England.Just not good.

I onda sam shvatio da je prošao dan.Da neka Gamba nije dala ili primila gol.Da Obala Slonovače nije dala još jedan.Da sam potrošio jedan euro na kladionici i 60 centi u prodavnici.Da sam dobio želju da prespavam svaki novi dan.Da sebe ne mogu da natjeram da se borim sa divnim vremenom i divnim ljudima.Da me borba očekuje sjutra,želio ja ili ne.Da bez obzira što ne mogu da sjednem,sjutra moram da sjedim.Da ne mogu da zaspem,a valjalo bi.Da pokušavam uzaludno,opet,da izmučim sebe pokušavajući da sklopim riječi u tekst.Koji neće pomoći.Nikome.Opet.

A tada sam najgori.Prema sebi.Prema svima.Kad nemam svrhu.

Kada se osjećam nemoćnim.Najgori sam.Jesam.

Volim Crnu Goru.Volim moju domovinu.Srećan sam što sam u opšte dobio priliku da živim u prelijepoj zemlji koja je uvijek spremna za novu turističku sezonu.Drago mi je što mogu da uživam u dobročinluku dragih ljudi,redom državljana ovog fascinantnog komada planete.

Prosto je nevjerovatno kako ljudi ne shvataju da im je samim rodjenjem ovdje ukazana odredjena čast i kako su zbog toga predoredjeni na blagostanje i ugodan život.Kako imaju priliku da svijetu kroz svoje maestralne osobine predstave to impresivno genetsko stablo koje daje samo ljepotane i manekenke,heroje i genijalke,savršene primjerke ljudskog roda,redom misice i mistere,ljepote,šarma,turizma.Ta nevjerovatna količina skromnosti u nama ne dozvoljava nam da se osvrnemo i kažemo hvala našim precima.Hvala.

Crna Gora je prostor koji se ne stidi.Iako smo ispred ostalih u svim važnijim kategorijama,nikako ne sporimo da su neki ipak,tamo negdje uspijeli prije nas u nečemu.Tada se pokazuje koliko imamo snažan karakter,perfektno oblikovan ego i sa koliko ponosa i pažnje usvajamo domete ostalih naroda.Šampioni smo u prilagođavanju,čvrsto riješeni da naučimo što više,brže,bolje,jače.Pjer de Kuberten je upravo na Crnogorce mislio kada je izgovorio onu čuvenu olimpijsku maksimu i to šetajući katunskom nahijom.

Volja Crnogoraca za novim saznanjima i čvrsta želja za razumijevanjem drugih oblikovala je ovaj prostor na jedinstven način.Ne postoji zemlja na svijetu koja sa više suptilnosti prilazi pitanjima vjere,jednakosti,različitosti,sahranama,svadbama,međuljudskim i komšijskim odnosima.Multipraktik sredina stvorila je samosvjesnu mutlinacionalnu,multikonfesionalnu,multietničku,multipolnu,multirodnu, multiškolsku,multiakademsku,multiekonomsku,multinevladinu,multivladinu, multiestetsku cijelinu koja fascinira sve koji samo pokušaju da provire i zagrebu po površini našeg bitisanja.

Ne prodje ni minut,sat,dan,a da se svaki državljanin ove predivne zemlje ne sjeti komšije,rodjaka i prikladno čestita sve bitno i pogotovo nebitno što se nekome dešava.Svi vjerski praznici bilo koje religije,vjere,sekte,proslave polumature i mature,treća jutra,četrdesnice,kumstva,šišana kumstva,vjeridbe,rodjenja djeteta šestog lijevog koljena,svadbe,sve je to upisano u rokovinike,kalendare,postoje odredjene boje za odredjene prilike.Sa posebnim akcentom osvrćemo se na sahrane jer valja se na pravi način oprostiti od prečasnog pripadnika ovog svetog komada raja na zemlji.

Jedino u Crnoj Gori ne postoji fakultet i viša škola za dobročinluk jer se to kod nas dobija rodjenjem.Ali kod nas je proces demokratije toliko odmakao da redom školujemo kadrove za fukarluk i šaljemo ih na specijalizaciju u inostranstvo,jer treba svakome pružiti šansu.Populacija tih ljudi se dugo godina bez pravog razloga skrivala ne znajući da smo mi spremni i na tu vrstu različitosti i sada ih svakodnevno možete vidjeti na našim ulicama,u kafićima,kako bez problema pripovjedaju svoje vrijednosti i veličine,vidite ih nasmijane i vesele,u skupocjenim automobilima,sa lažnim ženama,ljubavnicama,sponzorušama,sa full opremom,sa viškom tudje nego svoje kože i kose kako dobijaju šansu jer ovo je zemlja za sve.sAli,to neka budu njihove brige.Mi smo tu da im pomognemo kad im nešto fali.

Zapamtite,ovo je zemlja izazova i velikih mogućnosti.Zemlja koja vam uvijek pruža šansu da se takmičite.Da kažete.Da se dokažete i pokažete.Ali i da završite u parlamentu.Čak i na vlasti.

5,4,3,2,1...pljas,pljas...upravo ste izašli iz stanja hipnoze...

Ne bi trebalo da nešto osjećate...da vas nešto boli...jer...

Crna Gora.Domovina.Nas pazi.Da nam se što dobro ne desi.

http://www.youtube.com/watch?v=W3vLnxZGwNA%EF%BB%BF